Intervju: Stjepan Lucić- dobri duh HKUD-a Fala

Nasmijan  i kao uvijek  dobro raspoložen Stjepan Lucić ugostio me u svom domu. Poznat kao dobri duh HKUD-a Fala čijem oku i fotoaparatu nije promaknuo niti jedan događaj vezan za to društvo, koji uvijek ima zanimljivu doskočicu ili šalu koja će osvježiti dan, spreman na sudjelovanje u radu društva…i tako skoro već 40 godina. Uz kavu i slatkiše ispričao mi je kako je izgledao njegov život daleko od Hrvatske.

Kako ste se uopće našli u Švicarskoj,  odakle i kada ste došli? 

  1. nakon što sam završio zanat i odslužio vojsku otišao sam iz Požege u Zagreb gdje sam dobio dosta dobar posao. Moji su roditelji bili u Švicarskoj, živjeli su u Schaffhausenu i imali su šestero djece. Prvi su u Švicarsku došli brat Ivica i sestra Mandica te su me 1978. ponukali da dođem i ja iako mi je u Zagrebu bilo lijepo živjeti. Dolazio sam u posjete i jednom se stvorila prilika da dodem raditi u Švicarskoj bolnici kao perač posuđa. Uvijek sam se šalio kako muškarci peru suđe ženama, a tada me šala stigla, naprao sam ga se više nego itko. Bila mi je draga ova zemlja, ali uvijek sam čeznuo za zavičajem. Svi koji su u to vrijeme došli ovamo, smatrali su da je to privremeno i da će se uskoro vratiti u Hrvatsku. Osobno, nisam došao iz materijalnih razloga već više zbog obitelji i mladenačke spontanosti.

 

Član ste HKUD-a „Fala“ od njegovih samih početaka. Kako  je „Fala“ krenula s djelovanjem i kako Vas je uspjela toliko pridobiti da ste član već nešto manje od 40 godina?

  1. Fala“ je bio crkveni zbor koji je 1978. prerastao u KUD. Došao sam s jednom djevojkom na probu društva i nastavio dolaziti iako nisam bio baš talentiran, ali voljeli su me jer sam bio zabavan. U „Falu“ dolazi i jedna Sanja. Izlazio sam nekih 5 mjeseci sa Sanjom i već u travnju 1980. smo se vjenčali. Te iste godine „Fala“ je ojačala i već imamo ozbiljnije nastupe po hodočašćima, u Njemačkoj, nastupali smo i za Yugo klub iako su neki članovi znali imati neugodnosti zbog toga. Održavali smo i svoje zabave na kojima su gostovali najpoznatiji hrvatski pjevači, a kojima bi uvijek prethodila sveta misa u čast sv. Petru. Crkva sv. Petra je naša središnja crkva pri kojoj imamo prostorije za vježbanje te pri kojoj nas prepoznaje i podržava gradska vlast. Kroz “Falu“ je prošlo puno ljudi koji su zaista učinili veliki posao za društvo, a ja otkako sam došao, nikada nisam prekidao članstvo u njoj. Brojni ljudi i čitave obitelji bile su uključene u dobrotvorni rad za “Falu“ i nitko nije ništa u toj priči zaradio. Cilj je bio održavati i financirati društvo kako bi se moglo putovati i prezentirati njegov rad, u čemu se i uspijevalo pa je „Fala“ puno puta nastupala između ostaloga i u Hrvatskoj. Uvijek smo bili jednostavno društvo koje je prihvaćalo sve i koje nikad nije imalo probleme na nacionalnoj osnovi. Mi smo hrvatsko društvo ali nam je uvijek svatko dobro došao. Djelovali smo i humanitarno, pogotovo podržavajući naše klubove kao što je npr.“N.K. Dinamo“.

 

Smatrate li da su Hrvati dovoljno uključeni u naše udruge?

Ljudi su ovdje već generacijama, polako se gubi taj osjećaj povezanosti među nama. Nekada si bio sretan ako imaš Hrvatske novine i posudio ih prijatelju da ih pročita, danas to više nikome nije potrebno, svima je sve dostupno. Još uvijek je prisutan taj nacionalni ponos,  ali Švicarska je ovim mladima dom, tu je njihovo djetinjstvo, i teško da će se htjeti vratiti u Hrvatsku. Zato stalno spominjem “Falu“ i „Dinamo“. Oni su klubovi koji još uvijek okupljaju mlade Hrvate i rade nešto što nas veže jedne za druge.  Žao mi je što pojedini naši ljudi djelovanje ovih udruga doživljavaju paušalno dok zaboravljaju da iza svega stoji velika žrtva, rad i entuzijazam te da je istinski važno jedino da se okupljamo, sudjelujemo u manifestacijama i da uopće postojimo.

Kako je u Vašim očima društvo izgledalo na početku, a kako Vam izgleda sada?

Tko je sada bio na fešti sv. Petra, vidio je kako je „Fala“ pokazala program u koji su bila uključena i najmanja dječica,  malo starija djeca, odrasli… „Fala“ je sad puno jača nego je bila prije recimo 20 godina. Ovo je nova generacija, mi ne možemo sad stavljati na vagu što nam paše, a što ne paše jer se i danas mladi ljudi, pogotovo žene s djecom izrazito zalažu i trude doprinositi „Fali“. Mislim da je i sada jako dobro i da se „Falu“ treba podržati jer ne treba toliko težiti nekim izvrsnim nastupima koliko je važno da se održava to ime i da se ljudi vole sastati. Upravo iz tog razloga društvo svake godine nastoji nagraditi svoje članove jednim putovanjem. Ne zato da se potroši što se ima, već zato da smo zajedno i da stvaramo  uspomene. “Fala“ da se sutra zatvori, odigrala je veliku  ulogu baš kad je trebalo, u vrijeme kada je naš narod dolazio ovamo trbuhom za kruhom.

 

Poznato je kako ste do sada bili inicijator mnogih projekata u „Fali“, imate li kakve ideje za budućnost?

Volio bi da „Fala“ za dvije godine  proslavi svojih 40 godina postojanja i da se to obilježi na jedan dostojanstven način. Prije sam znao nabavljati razne predmete tipa kemijskih olovaka i upaljača s natpisom „Fala“, sada razmišljam o izradi zastave, majica… Također, povodom te proslave, volio bi da se izda i jedna knjiga koja bi pratila razvoj HKUD-a „Fala“ ali i ljude i sudbine ljudi koji su bili za nju značajni. Da bi to ostvario moram uspstaviti suradnju s Anđelkom Krčmarom, Marijanom Karabinom, Slavkom Praharom, Ružom Studer- Babić i još nekim pojedincima kako bi prikupili materijale i uobličili ih u tu knjigu.

Planirate li ostati u Švicarskoj ili se vratiti u Hrvatsku?

Plan je da još 2018. budem tu i onda se odmah vraćam u Hrvatsku. Toliko mi fali Hrvatska. Toliko lijepa zemlja, a živimo u uvjerenju da ne vrijedimo ništa. Zbog toga me srce boli i želim doći i biti Hrvat na svome. Sada je moguće pomoću tehnologije vidjeti cijeli svijet, a na kraju zaključuješ da nigdje nije lijepo kao tamo gdje si se rodio i gdje pripadaš.

 

Autor


Ivana Pavletić (Lička)
Više o autoru