Osvrt mlade Vukovarke Katarine Dujmović

Današnji heroji Vukovara
Rođena sam nepunih tjedan dana nakon tužnog i tragičnog pada grada heroja – Vukovara, rodnog mjesta mojih roditelja. Unatoč tome što tamo nisam odrasla, čvrsto sam vezana za taj Grad u kojem se i danas, četvrt stoljeća nakon njegovog pada, još osjećaju tuga i bol zbog kobnih događaja iz 1991. godine.
 
Svake godine na današnji datum, 18. studenog, na tu tužnu obljetnicu pale se svijeće u mnogim gradovima naše domovine. Ljudi putuju iz daleka da bi odali čast palim anđelima i Gradu, koji je do samog kraja bio simbol obrane i ljubavi prema domovini. 
 
Za razliku od današnjeg dana kada smo svi u mislima na Vukovar, svakodnevnica ljudi koji tamo žive ne obećava puno. Upitajmo se kako je danas živjeti u Vukovaru? Kako je bilo Vukovarcima vratiti se u nekoć siguran dom, a koji se iznenada pretvorio u pakao iz kojeg se moralo bježati? 
 
Kada pitate običnog stanovnika Vukovara kako mu je, on će vam odgovoriti: 
«Ah, dobro sam. Moglo je biti i gore.», što nije odgovor koji bi se očekivao od nekoga tko živi u tako snažnom i ponosnom gradu.
U koloni sjećanja, koju su danas predvodili vukovarski branitelji te obitelji poginulih i nestalih branitelja kao i drugih žrtava agresije, brojilo se više od 100 000 osoba. A moramo priznati da je to broj za pamćenje. Prehodali su put koji vodi od dvorišta Vukovarske bolnice do Memorijalnog groblja. Tim su se činom mnogima vratili prizori iz 1991. kada su isti taj put prolazili napuštajući trud svojih života, svoju imovinu i sve svoje snove.
 
Od tada se, na sreću, dosta toga promijenilo. Umjesto tužne povorke koja je 1991. s vrećicama u rukama napuštala svoj dom, danas oni koji hodaju tim tlom odaju počast žrtvama i mjestu posebnog pijeteta. Koračaju uzdignute glave da bi potom na groblju iskazali duboko poštovanje i zahvalnost svima onima koji su dali život za Vukovar.
 
Zašto sve ovo pišem? Pišem jer bih svima htjela prenijeti jednu želju svih nas Vukovaraca. Mi ne bismo željeli da nas se ne pamti samo po današnjem danu. Željeli bismo da se Gradu i stanovnicima posveti pažnja u trenucima kada nam je svima pomoć još uvijek veoma potrebna kao što to u slučaju današnjeg kriznog doba.
 
Možete li zamisliti da je prije rata više ljudi bilo zaposleno u Vukovaru nego što on danas ima stanovnika? 
Kvaliteta života danas u Vukovaru rapidno tone. Mladi napuštaju domove, a natalitet je niži od mortaliteta. Radnih mjesta ima samo 9000 jer je njih 19 000 izgubljeno. Vukovar ponovno treba heroje koji će spasiti grad. Optimistični Vukovarci vjeruju da bi ulaganja u poljoprivredu, otvaranje već davno obećanih radnih mjesta, te izgradnju dobro predispozicionirane hrvatske luke na Dunavu donijelo pravi život u naš grad. Uz realizaciju navedenih projekata kao i izgradnju studentskog doma vratio bi se život u mjesto koje bi već sada trebalo cvjetati i uživati u nagradi za sve ono što je prošlo ranih devedesetih.
 
Poput Vukovaraca s kojima sam razgovarala, ni ja ne gubim nadu u bolje sutra. Vjerujem da nikako ne bismo smjeli odustati od tog posebnog dijela naše zemlje. Svi bismo trebali iskazati bezuvjetnu podršku kako bi Grad ponovno oživio. S ekomomskim prosperitetom došao bi i onaj ne manje važan, društveni prosperitet.
 
 U mojim očima se i danas u Vukovaru nalaze heroji koji ne odustaju od života u gradu na Dunavu. Ulažu i bore se. Mišljenja sam da bi mala pomoć tim požrtvovnim ljudima danas, osigurala vječni život Vukovara.
 
Za kraj bih citiala riječi Siniše Glavaševića koji ni u najtežim trenutnima nije posustao te ih prosljđujem svim Hrvaticama i Hrvatima, bilo u domovini ili inozemstvu: 
«… Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korjenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi. »

Autor:

Katarina Dujmović

Tekst uredila:

Antonela Zečević

Fotografije:

Marko Dujmović