U srijedu, 30. studenog 2016. Tuga Tarle predstavila je u Zagrebu svoj novi roman „Moja Australska priča“.
Ova knjiga se naslanja na autentične razgovore i bilješke iz pisama koja je autoričina kći Maša Tarle iz Australije pisala prijateljima u domovinu, i priča je jedanaestogodišnje djevojčice koja u ranim godinama odrastanja doživljava iskustvo iseljenika u drugačijem okruženju od poznatoga, zbog čega prolazi kroz krizu prilagođavanja.
Promociju je otvorila Marina Perić Kaselj, v.d. ravnateljica Instituta za migracije i narodnosti. Nakon što je pozdravila autoricu i nazočne, riječ je dala Maji, 13-godišnjoj učenici koja je pročitala ulomak iz knjige pod naslovom „Zašto uvijek pitamo zašto?“
Slijedilo je predstavljanje knjige urednika Josipa Brkića. „Tuga je majstorica kratke priče,“ naglasio je, osvrnuvši se na 46 kratkih priča koje su u ovom romanu složene u jednu priču. Svrstao je ovu knjigu u matricu iseljeničkog diskursa hrvatske književnosti.
Književni kritičar Stanko Rabar Tugino je pisanje okarakterizirao jednostavnim i jasnim. „Susrećemo u knjizi dijalog dviju autorica – Tuge i Maše. Roman sadrži priče djece i staraca i to se sjajno opisuje,“ rekao je između ostalog.
V.d. ravnateljica Matice Iseljenika, Mirjana Piskulić, koja je i sama provela dio svog iseljeničkog života u Australiji, povukla je paralelu sa svojom kćeri koja je također došla u stranu sredinu u osjetljivim godinama. „Rijetko gledamo kroz oči djeteta i što to znači za dijete kad u tim godinama promijeni sredinu,“ emotivno se sjetila vlastitog iskustva. „Knjiga je divna jer ističe vjerodostojno trenutke iseljeništva. Slikovito su dočarane slike iseljeničkih trenutaka i izvrsno opisano iseljeništvo onakvo kakvo je,“ istaknula je uz zahvalu autorici.
Tin Lemac, mladi književni kritičar svrstao je knjigu u emigrantsku književnost gdje bilježimo mnoga značajne imena. „Knjiga ima jakih mjesta,“ pohvalio je autoricu. „Tu je posveta koja je namjenjena svim izbjeglicama svijeta, naslov samih priča i slike koje šalju jasne poruke,“ izložio je i naglasio da je autorici izvanredno pošlo za rukom u knjigu prenijeti stil i strukturu.
Nakon što je Maja pročitala još jedan ulomak, završnu je riječ imala autorica.
„Prije nego smo otišli u Australiju bili smo siromašni, ali sretni,“ osvrnula se na to vrijeme. „Možda je to u ljudskoj prirodi – bježati u neki drugi svijet. A tamo nas čekaju sve iste obaveze, možda i više njih jer se dolazi u drugu, nepoznatu sredinu. Željela bih da nitko više ne napusti domovinu,“ emotivno je poručila.
Istaknula je kako knjige ne bi bilo bez zapisa njezine kćeri Maše i na kraju zahvalila posjetiteljima i svima koji su pomogli da se ova knjiga ostvari.