„Otkada sam napustio staru kuću na otoku u Dalmaciji, više nikada za mene nije postojalo mjesto koje bih nazvao svojim domom. Živio sam uvijek u šatoru poput ovog u kojem sada stojite.“
Ivan Illich, u: „Vernakularne vrijednosti“
Već me dulje vremena muči izjava poznatoga izraelskog pisca Amosa Oza koju je izrekao u razgovoru s jednim švicarskim novinarom: Zemlja se ne može osloboditi, nego samo čovjek. I zaista, nakon iskustva s „oslobođenim zemljama“ kakve su bile SFRJ i brojne totalitarističke države na europskom istoku i diljem svijeta, valja biti oprezan pri korištenju pojma „oslobođenje“ u odnosu na zemlje.
Oslobođenje je izvedenica od riječi sloboda čiji nas staroslavenski korijen, prema Petru Skoku, upućuje na osobu i svoj. Sloboda je prema tome ponajprije sebstvo, biti poseban, svoj, razlikovati se, što pojedincu u njegovoj ljudskoj osobitosti omogućuje da ne bude samo prirodni organizam, nego i duhovno biće. Unatoč općeprihvaćenoj terminologiji u publicistici, pa i u znanosti, o oslobađanju prostora, teritorija, zemalja i država, etimologija pojma slobode nas prvenstveno upućuje na čovjeka kao nositelja slobode i njezine izvedenice oslobođenja, kako tvrdi i sam Oz.
Sloboda, naime, postoji samo u kontekstu života. Gdje nema života, nema ni potrebe za slobodom. U trenutku kad se „povijesno nerođeni narod“ budi da zaživi i oživi zamrlo sjećanje „ad usum Croatiae“, kako ga prije više stoljeća zabilježi povjesnik Ivan Lucius-Lučić, Franjo Tuđman obećava u ime svoje Hrvatske demokratske zajednice „nedvojbeno uspostavljanje duhovnoga jedinstva između domovinske i iseljene Hrvatske. Nova hrvatska vlast, na svim razinama, treba poduzimati svrhovite korake radi omogućavanja što bržeg povratka što većeg broja hrvatskihljudi iz svijeta u domovinu“ (31. I. 1990.). Budući da su sve dosadašnje hrvatske vlasti redom izazvale protivan učinak, naime, nepovratak selilaca i masovno iseljavanje, autor osjeća potrebu da na primjeru hrvatske migracije provjeri u kojoj je mjeri Hrvatska svoja, tj. oslobođena.
Švicarski primjer ophođenja s državljanima u migraciji
Zna li netko, što je to peta Švicarska? Švicarski narod i državu čine četiri jezičnoetničke skupine (francuska, njemačka, retoromanska i talijanska) pa se sukladno tome govori o četiri Švicarske. Pod petom Švicarskom misli se na švicarske državljane koji žive izvan Švicarske, a računa se da ih ima oko 750 tisuća. Država vodi o njima brigu. Zatraži li migrant pomoć države, posjetit će ga osoba iz diplomatske službe, snimiti njegovo stambeno stanje, prebrojiti osobe u stanu i istražiti prihode. Tek nakon ovog uvida odlučuje nadležno mjesto u Bernu o (ne)opravdanosti zahtjeva za pomoć.
Godine 2014. država je isplatila oko 1,6 milijuna franaka svojim osiromašenim državljanima diljem svijeta, a radilo se o 295 slučajeva ili 442 osobe. Peta Švicarska ima bezbroj udruga i krovnu organizaciju Švicaraca u inozemstvu (Auslandschweizer-Organisation – ASO), staru preko stotinu godina, a redovito joj predsjeda ugledni umirovljeni političar u domovini koji na tu dužnost dolazi izborom. Vrhovno tijelo čini Vijeće (Ausländerrat) od 140 članova s četverogodišnjim mandatom, koje se bira na temelju podjele geografskih područja.
Vijeće je neka vrsta parlamenta i svake godine u kolovozu u glavnom gradu države organizira kongres Švicaraca koji žive u inozemstvu. Ta krovna organizacija, s dugom tradicijom, ne može doduše ni približno okupiti sunarodnjake u onom broju u kojem se švicarski iseljenici u SAD-u, Kanadi ili Australiji susreću na svojim skupovima, s više tisuća sudionika, ali je ona tradicionalni državni partner.
Swissemigration je ured pri Ministarstvu vanjskih poslova s desetak namještenika koji 365 dana u godini danonoćno stoji na raspolaganju Švicarcima u inozemstvu za sva pitanja konzularne naravi. U posljednje vrijeme je nastao veliki problem deponiranja novca na švicarske banke, koje, zbog problema s američkom administracijom i nakon plaćanja silnih kazni, nisu bile spremne pružati usluge Švicarcima u inozemstvu. Priča o petoj Švicarskoj je fascinantna jer nosi u sebi poruku o bliskosti s raseljenim narodom unatoč prostornoj udaljenosti.
Država se prema najboljoj tradiciji demokratskih društava stavlja u službu naroda i želi se pokazati oazom života. A upravo je demokratska i pravna država najviši stupanj civilizirane organizacije koja narodu omogućuje život i opstanak na njegovu etničkom i povijesnom prostoru. Kako život treba državu, tako i država treba život zbog održavanja zemlje i naroda. Želja za trajnim i sređenim životom na zajedničkom prostoru potiče u narodu volju da čuva i sačuva državu.
Zakonom se dade dosta toga regulirati (obveze i povlastice pri povratku), ali se zakonom jedva može podići svijest. Ne treba toplu vodu izmišljati, jer i civilizirani narodi kao Talijani, Španjolci, Francuzi, Švicarci i drugi s iseljeničkim utegom imaju zakonske regulative. Švicarci koji žive izvan Švicarske imaju u novom sazivu parlamenta jednog zastupnika. Talijani imaju 6 mjesta u senatu, a Francuzi 12 u poslaničkom domu. U parlamentima nekih država građani koji ne žive u matičnim državama nisu zastupljeni, a u nekima jesu.
Hrvatske ustanove
Za razliku od pragmatičnosti, skromnosti i štedljivosti državljana Švicarske, čije je stanovništvo u posljednjih četrdesetak godina naraslo za oko 2 milijuna, hrvatska država se skrbi za Hrvate izvan Republike Hrvatske umnažanjem zakona, uredaba, organizacija i odbora.
Pored Hrvatske matice iseljenika (HMI) skrb za Hrvate izvan Republike Hrvatske povjerena je saborskom Odboru za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske uključujući njegov Savjet Vlade. Prema Glasu Koncila (10. VII. 2016.) u Zagrebu postoji i Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva.
K tome valja dodati da postoje i državni instituti koji se djelomice bave Hrvatima izvan Republike Hrvatske poput Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, ili se sasvim posvećuju tom radu kao Institut za migracije i narodnosti. Katolička crkva se skrbi uglavnom predano i revno za svoj narod, ali ta je skrb i prisutnost motivirana duhovnim razlozima i višim ciljevima. Najstarija državna ustanova koja se skrbi za Hrvate izvan Republike Hrvatske je HMI.Na njezinoj internetskoj stranici stoji da je utemeljena 1951. godine, „a danas djeluje u skladu sa Zakonom o Hrvatskoj matici iseljenika što ga je prvi saziv Sabora nakon demokratskih promjena prihvatio, na sjednici održanoj 28. prosinca 1990. godine”.
Unutarnja organizacija HMI uređena je Statutom, koji je Upravni odbor prihvatio 6. veljače 1992. godine, a tim dokumentima Hrvatska matica iseljenika (HMI) definirana je kao središnja nacionalna ustanova za obavljanje društvene i privredne djelatnosti od značenja za položaj hrvatskih iseljeničkih zajednica i za hrvatske etničke manjine u drugim državama, za iseljenike s teritorija Republike Hrvatske i Hrvate koji žive i rade u inozemstvu a potječu iz drugih država, kao i za članove njihovih obitelji koji borave u stranim zemljama.
Zato HMI, ispunjavajući misiju susretišta hrvatskoga raseljenog bića, nastoji razvijati i poticati snažan, višeslojan i trajan dijalog s Hrvatima u iseljeništvu i njihovim potomcima kako bi posredovala činjenice koje govore o sastavnicama naše samobitnosti: povijesnim događajima i ličnostima, prirodnim ljepotama i spomeničkoj baštini, suvremenim zbivanjima i ljudima koji ih pokreću i ostvaruju… o svemu što čini hrvatsku domovinu i narod, kao središnje oslonce našeg identiteta. Istodobno, HMI djeluje i u svrhu očuvanja baštine i etničko-kulturnog lika pripadnika hrvatskih manjinskih zajednica u drugim zemljama, te nastoji na najbolji način odgovoriti posebnim zahtjevima hrvatskih udruga ili pojedinaca izvan Republike Hrvatske, kako bi se rad te ustanove što bolje uskladio s potrebama i željama naših ljudi u svijetu.
“Ako se HMI definira kao „središnja nacionalna ustanova“ nadležna za “obavljanje društvene i privredne djelatnosti od značenja za položaj hrvatskih iseljeničkih zajednica“, nejasno je zbog čega Vlada Republike Hrvatske 5. svibnja 2011. donosi Strategiju o odnosima s Hrvatima i izvan RH s osnivanjem novog središnjeg tijela Središnjeg državnog ureda? Zar Strategiju nije mogla provesti s Hrvatskom maticom iseljenika, pogotovo kad je općepoznato da ta ustanova nije doživjela omiljenu tranziciju te ima problema s prilagodbom novonastalim okolnostima.
Nikako da se oslobodi jugoslavenske sheme o „organizovanom domoljublju” niti načela selektivnosti o podobnim i nepodobnim Hrvatima. Za sve ove godine nije se uspjela osposobiti da promijeni odnose prema migrantima i da se prema nijima otvori kako bi se i oni na konstruktivan način uključili u njezino djelovanje. Na temelju ove Strategije, koja obuhvaća i Hrvate iz Bosne i Hercegovine, donesen je Zakon o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 124/11 i 16/12). U čl. 7. tog zakona propisano je da „Republika Hrvatska poduzima mjere kojima potiče povratak hrvatskih iseljenika i useljavanje njihovih potomaka u Republiku Hrvatsku“. Člankom 12 se propisuje osnivanje „Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske koji je osnovan kao središnje tijelo državne uprave u čiji djelokrug prema odredbi čl. 13. spada: „u suradnji s drugim nadležnim ministarstvima, obavlja poslove koji se odnose na stvaranje uvjeta za povratak iseljenika/dijaspore u Republiku Hrvatsku i njihovo uključivanje u gospodarski i društveni život u Republici Hrvatskoj,– predlaže politiku poticanja i pomoći povratka i useljavanja,– provođenje mjera i programa za integraciju Hrvata povratnika i useljenika – pružanje pomoći u poduzetničkim ulaganjima…“ Nadalje prema čl. 16. Zakona, osniva se posebni Savjet Vlade sa šezdesetak članova iz Bosne i Hercegovine te pojedinih zemalja diljem svijeta. Sam zakon po sebi ne čini svijet boljim niti gorim, a umnažanje zakona ne znači njihovu provedbu ili primjenu. Problem je kad loš zakon šalje krivu poruku.
Hrvati iz BiH nisu isto što i Hrvati u inozemstvu, a gradišćanski, moliški, bački, bokokotorski Hrvati nisu opet isto ni s jednim ni s drugima. O tome valja i te kako povesti računa prilikom izradbe zakonskih propisa, aktualno kad je riječ o Hrvatima iz BiH. Hrvati iz BiH imaju i svoju drugu domovinu te na načelnoj razini sva prava u BiH, jer su tamo autohtono stanovništvo kao i Hrvati u Hrvatskoj. Samo se za ostvarenje tih načelno priznatih prava još valja, na žalost, izboriti, i to i uz pomoć vlasti Republike Hrvatske, a ne uz pomoć nekih drugorazrednih ureda. Hrvate iz BiH treba poticati da srede svoje zemljišne knjige, da popravljaju svoje porušene domove i da se u njih vraćaju. Barem povremeno i privremeno! Odustanak je poraz. Miješanje Hrvata iz BiH s migracijom djeluje negativno na preostale Hrvate u BiH i psihološki im slabi volju za ostankom u njihovoj matičnoj domovini.
Problem s pojmovima
Švicarci su svoju migraciju okupili pod pojmom Auslandschweizer (inozemni Švicarci). Hrvati nikako da pronađu odgovarajući naziv za svoju, možda i milijunsku migraciju. Danas se čini najprikladnijim izraz migranti i migracija (selioci i selilaštvo od lat. migrare = seliti) za hrvatsko selilaštvo s hrvatskim državljanstvom, ukoliko se ne odnosi na bosanskohercegovačke Hrvate i na pripadnike hrvatskih manjina koji žive u svojim sredinama.
Ni pojmom „iseljeništvo“ ne pokriva se hrvatska stvarnost, pošto druga i treća generacija Hrvata ima doduše iseljeničke korijene, ali su oni rođeni u zemljama u koje su njihovi roditelji uselili. Takvih Hrvata danas ima puno više negoli onih koji su se „iselili“ iz domovine. U Hrvatskoj uobičajeni kolokvijalni izraz „emigracija“ isključuje one koji su slobodno napustili domovinu. Izraz „izvandomovinstvo“ je najmanje prikladan za predmet o kojemu je riječ, jer sužava prebivalište Hrvata i njihovih potomaka samo na Hrvatsku i isključuje udomljenost Hrvata u BiH, Bačkoj, Gradišću, Boki Kotorskoj, Moliseu itd., jer oni tamo jesu u svojoj domovini. Vjerski opterećena i znanstveno temeljito obrađena „dijaspora“ nije primjenjiva na hrvatski slučaj zbog toga što ne odgovara hrvatskoj stvarnosti, poglavito kad se danas svaki iseljeni Hrvat načelno može vratiti u svoju domovinu kad god to zaželi. U hrvatskome zakonodavstvu uvriježeni pojam Hrvati izvan Republike Hrvatske prikladan je samo u onoj mjeri u kojoj ne umanjuje istovjetnu ukorijenjenost Hrvata u BiH.
Kako se postaviti prema pojmu Hrvati izvan Republike Bosne i Hercegovine iz perspektive druge matične zemlje? Dok se ne nađe bolji izraz, služit ćemo se pojmom migracija/selilaštvo, koji je uvriježen u crkvenim dokumentima. Tek je s ispravnim pojmovima moguće prodrijeti u srž predmeta, spoznati ga i iznijeti iskustva o njemu. Ova konstatacija ne umanjuje vrijednost osobne odluke da se netko osjeća pripadnikom hrvatskog naroda bez obzira na to, ima li hrvatsku putovnicu ili nema.
Nedostatak komunikacije u sveopćoj medijalnosti
Gotovo s neukusom graniči ovo gomilanje brigonositelja o migraciji. Ogroman je to stroj, koji u očima običnog čovjeka budi čuđenje, ali nije sposoban ni šum čuti dok stabla nemilosrdno padaju. Ovim ustanovama i organizacijama, naime, nedostaje ključni čimbenik uspješnog djelovanja, a to je komunikacija s migrantima. U njoj pojedinac igra ključnu ulogu i preko njega se manifestira kulturna razina komunikacije. Ona je ishodište. Bez komunikacije nema poruke, a bez poruke nema uspjeha. Spomenute državne ustanove nisu sposobne ni potvrditi primitak običnog dopisa, a kamoli pokušati odgovoriti na najobičniji upit ili naputiti na nekoga tko je mjerodavan dati odgovor.
Od proglašenja samostalne, neovisne i demokratske Republike Hrvatske 1991. godine sve što se do danas učinilo na području migracijskog kretanja svodi se na prigodu. Političari su skloniji nestanku (smrti) nego opstanku (životu) naroda. Oni uporno i trajno odašilju isprazna obećanja, a plodovi su jalovi zakoni, ustanove, organizacije. Znanstvena zajednica nagađa. Umjesto egzaktnih podataka, ona licitira brojem migranata i stanjem u migraciji. Jedino bi sustavno, ozbiljno i sveobuhvatno istraživanja moglo dati trajnije plodove i korisnije naputke, s ciljem da se puk ne samo ne iseljava, nego da se onaj iseljeni dio s razlogom vraća. Otužna je i žalosna konstatacija da dužnosnici i ustanove demokratske države, zapravo nositelji skrbi za Hrvate u inozemstvu, izbjegavaju ili delegiraju komunikaciju s migrantima, a svoju nekompetentnost nadomještaju improvizacijama i prigodni- čarstvom. Zapanjujuća je slika o migrantima koju serviraju političari, ustanove i priopćila hrvatskoj javnosti. Bestidno, sustavno i konstantno se migrante materijalizira i ekonomizira. Nitko ili gotovo nitko se nije potrudio u ovih četvrt stoljeća hrvatske samostalnosti taj materijalistički kliše ispraviti ili barem pokušati propitati.
Pored obradbe povijesnih migracijskih tijekova, valjalo bi se i ozbiljno pozabaviti stanjem u migracijskim zajednicama, proučiti njihove mogućnosti, želje i očekivanja kao i poteškoće i probleme.
Stoji da HMI nudi stanovite povremene programe za mlađe Hrvate iz inozemstva, poput škole folklora ili tečajeva hrvatskog jezika, ali kulturni, prosvjetni i ini spomenuti programi te posredovanje činjenica o sastavnicama naše samobitnosti kao i vođenje višeslojnog i trajnog dijaloga s Hrvatima izvan domovine spadaju u lijepu maštu. Ono pak što njezin mjesečnik Matica nudi, a to je zrcalo HMI-a, zapravo je širenje neznanja o njima.
Ako se popnete na neku uzvisinu u Dalmaciji i vidite desetine otoka pred sobom, a ne znate ni kako se zovu niti što ih posebno odlikuje, time se možete, doduše, uvjeriti da uistinu postoje brojni otoci na Jadranu, ali svoje znanje o dotičnim otocima time niste ni proširili niti produbili. Izvješća o hrvatskim iseljenicima su upravo takva. K tome je skandalozno, ako u Hrvatskoj uopće postoji riječ skandal, („skandal bez kompromitovanja“, zapisa A. G. M.) da se glasilo HMI-a, evo, četvrt stoljeća hrvatske samostalnosti odnosi prema Hrvatima iz Švicarske selektivno i prema kriteriju političke podobnosti kao za vrijeme bivše države. HMI se i dalje pokazuje ispostavom kojekakvih interesnih skupina i promicateljicom moralno dvojbenih likova koje se hvali kao uzorne Hrvate, iako se njima bave sudovi u domovini i u inozemstvu.
Krupne povlastice i sitne diskriminacije
Time što imaju svoje skrbnike u HMIu, Državnom uredu, saborskom Odboru, znanstvenim i istraživačkim ustanovama, te u trojici saborskih zastupnika, hrvatski su migranti povlašteni u odnosu na doAktualno movinsko stanovništvo (osim na srpsku manjinu!). Jedini mjerljivi uspjeh ovih organizacija je u tome što je država zaposlila više desetina svojih građana koji se na taj način mogu skrbiti za svoje obitelji. Da pak migranti nemaju od njih nikakve koristi, razvidno je iz sljedećih primjera iz kojih je vidljiva tromost, nebriga, nepokretnost i neodgovornst prema ljudima i poslu.
Brojni korisnici švicarskih mirovina su se vratili u Hrvatsku zbog okružja koje im je desetljećima nedostajalo, ali i zbog toga što su si mirovinama mogli daleko više priuštiti nego u skupoj Švicarskoj. Dizali su u Hrvatskoj kredite radi rješavanja stambenih potreba, računajući s otplatama iz mirovina. Kad je Hrvatski sabor je 1. ožujka 2012. ozakonio oporezivanje umirovljenika, to je osobito pogodilo umirovljenike sa švicarskim mirovinama zbog tečaja franka. Problem nije u samom oporezivanju, jer se toliko građanske svijesti očekuje od svakog povratnika. Problem je nastao u poreznoj stopi (što se početkom 2017. trebalo promijeniti) i u gotovo trogodišnjoj šutnji. Nisu li spomenute dr- žavne ustanove trebale upozoriti migrante na novodoneseni zakon i njegove posljedice?! Došlo je do retroaktivnog oporezivanja. Retroaktivnim oporezivanjem od 1. ožujka 2012., koje je započelo tek 2015., a ponegdje tek 2016. godine, s obvezom plaćanja svih zaostataka poreza od 1. ožujka 2012., uz obračun kamata i sve uz obvezu plaćanja u roku od 8 dana, piše jedan odvjetnik, dovedeni su brojni korisnici švicarskih mirovina u položaj duž- ničkog ropstva. Nametnut im je dug od 15.000 pa do 40.000 i više švicarskih franaka. Došlo je do prijetnji ovrhama ili do njihova provođenja, nakon kojih umirovljenici ostaju bez svoje imovine, nekretnina ili smještaja u staračkim domovima. Od korisnika švicarskih mirovina u Hrvatskoj počela se stvarati nova generacija socijalnih problema. Njihove molbe da ih se barem sasluša, ignorirane su.
Kad su htjeli regulirati svoj status koncem 2014. godine prema tadašnjim odredbama Ministarstva unutarnjih poslova, migrantima se događalo nešto neobično na revnijim konzulatima Republike Hrvatske diljem svijeta. Pojedini službenici konzulata su u svojoj neobaviještenosti, aroganciji i pod prijetnjom kazne, ljudima poništavali važeće osobne iskaznice i samovoljno ih proglašavali „nerezidentnim“ hrvatskim državljanima, ne obazirući se na nesagledive posljedice toga čina. Među pogođenima je bio dobar dio onih koji se nikad nisu nosili mišlju da ostanu živjeti u inozemstvu, pa zbog toga nisu ni tražili državljanstvo gostoprimajućih država. Kupnjom ili gradnjom su rješavali stambeno pitanje za starost. Njihovo prebivalište izvan Republike Hrvatske je trajalo desetljećima, ali je zadržalo karakter privremenosti zbog nakane definitivnog povratka. Nije se čulo da je netko snosio odgovornost za neodgovorno poništavanje važećih državnih dokumenata.
Neodgovrnim ponašanjem, jer nije reagirala na dopis švicarskoga socijalnog osiguranja o sklapanju ugovora u svezi s dječjim dodatkom, hrvatska državna administracija je nanijela višegodišnju štetu roditeljima iz Hrvatske na radu u Švicarskoj čija su djeca ostala u domovini i imala pravo na dječji dodatak. Za razliku od susjednih zemalja, roditelji iz Hrvatske, propustom državne administracije, nisu imali pravo na dječji dodatak sve do 1. siječnja 2017., kad je Švicarska problem s Hrvatskom riješila Protokolom u okviru reguliranja odnosa s Europskom unijom. Gotovo dva mjeseca od stupanja na snagu Protokola, u Hrvatskoj se ne može dobiti kompetetan odgovor u svezi s posljedicama Protokola na zdravstveno osiguranje hrvatskih državljana. Na ovom mjestu valja upozoriti i na neke diskriminatorske odnose prema povratnicima. Primjerice, godišnja karta za gradski promet u Splitu skuplja je pet puta za umirovljenike sa stranim mirovinama od cijene koji plaćaju umirovljenici s hrvatskim mirovinama. Jednakost može biti tako brutalna!
U čl. 13 spomenutog Zakona se kao djelokrug Državnog ureda izričito spominje „jačanje suradnje s Hrvatima izvan Republike Hrvatske i izrada komunikacijske strategije za Hrvate izvan RH“. Imenovani predstavnik za Hrvate u Švicarskoj u Savjetu Vlade nikad nije našao vremena ni porazgovarati s onima koje zastupa o njihovim problemima, poteškoćama, željama i prijedlozima. Kako onda priopćava vlastima, s čim se sve ljudi suočavaju u inozemstvu i u domovini? Radi se, očito, o savjesnom čovjeku!
Čovjekova povezanost s tlom
Duboko produhovljena članica francuskog otpora Simone Weil bilježi na jednom mjestu kako sva vremenska dobra čovjeku mogu služiti kao mostovi k božanskom i ne smiju mu se oduzeti. Relativna dobra, piše Weil, kao dom, domovina, tradicija, kultura itd. griju i hrane dušu i bez njih je, osim u slučaju svetosti, ljudski život nemoguć. A Oliver Zimmer, švicarski profesor povijesti na Sveučilištu Oxford, zamjera Benedictu Andesonu, autoru knjige „Izmišljanje nacije“ (Imagined Communities), što u nabrajanju elemenata oblikovanja nacije (reformacija, Gutenberg, tisak, standarizacija jezika) zaobilazi činjenicu da si čovjek naciju predočava kao tvorevinu sličnu mjestu. Osjećamo li se kozmopolitima, pripadnicima političke ili akademske elite, jesmo li obrtnici, novinari, živimo li kraće ili dulje vremena izvan mjesta svoga rođenja, mi smo po svojoj antropološkoj građi bića usredotočena na mjesto. I samim internetom dominira metaforika mjesta. Tȁ u Cyberspace se ne govori samo o Networks, nego i o Chatrooms, Platforms i Acquaintances, pače o Friends, tvrdi Zimmer. Izgubi li iz vida mjesto, čovjek očajnički traži nadomjestak.
Možda je Benedict Anderson trebao označiti naciju kao „imagined place“, kaže profesor Zimmer. Ova začuđujuća čovjekova sposobnost – da se osjeća dijelom višemilijunske nacije – funkcionira samo zahvaljujući realnoj povezanosti s mjestom. Za većinu ljudi je stoga Europska unija samo kulturni prostor. Afektivna razlika, koja iz ovog proizlazi, je velika i politika ju treba uzeti na znanje i prema tome postupati, kaže Zimmer. Ove se telurijske teme na svoj specifi- čan način dotakao i polihistor Ivan Illich, bračko i bečko dijete rijetkog ugleda u svijetu. Latinska riječ vernaculum koristila se 1200 godina u Rimu za sve što je uzgojeno, otkano, izraslo ili napravljeno kod kuće, za razliku od onoga što se nabavljalo razmjenom. To su, prema Illichu, zajednički stvorene vrijednosti koje čovjek štiti i brani, a ne kupuje ih niti prodaje na tržnici. Vernaculum označava ukorijenjenost i boravište u intimnome zavičajnom svijetu, kojim ne vlada obilje nego skromnost, umjesto ponude gotovih proizvoda, uživaju se plodovi vlastitih ruku.
Danijel Dragojević će potrebu za hodanjem po tlu djetinjstva nazvati „topografskom nostalgijom“. Ako je hrvatskim političarima, saborskim zastupnicima i državnim službenicima stalo do popravka loše demografske slike Hrvatske, trebali bi se ozbiljnije pozabaviti ovom elementarnom ljudskom potrebom povezanosti s mjestom podrijetla. Dramatično je što na području države nastaju nenaseljeni, neobrađeni i zapravo opustjeli prostori („terra nullius“) kojima, prema hrvatskim demografima, mogu zagospodariti nepozvani i nepoznati gosti, čime se ne ugrožava samo sigurnost države nego i briše hrvatski identitet prostora. Hrvati određuju svoju opstojnost svojom demografijom i na žalost postaju gerontološko društvo na putu umiranja. „Bez hrvatskog iseljeništva nema demografske revitalizacije, druga populacija bi mijenjala hrvatski identitet“ kaže Stjepan Šterc.
Možda će hrvatski političari nekad shvatiti (kad sami budu pogođeni!) da ni antropološke posljedice iseljavanja više nisu iste kao nekad. Dok je obiteljska umreženost bila rijetko mjesto u društvu pred čijim je kućnim pragom završavala ekonomska računica, iseljavanje ne samo da nije otežavalo život onih koji su ostali na ognjištu, već ga je u većini slučajeva svojim doznakama činilo podnošljivim. Uvijek se našao netko tko je za nekoga mogao nešto učiniti, a da za to nije morao biti plaćen. Vremena su se, međutim, promijenila, obiteljske strukture su se smanjile, udio nenaplative i karitativne ekonomije biva sve manji, socijalna država je implodirala. Netko mora zarađivati mirovine, a sve je manje radno sposobnih. Dok demografi sve glasnije ukazuju na depopulaciju zemlje, političari uporno izbjegavaju ozbiljno suočavanje s krucijalnim problemom napuštanja Hrvatske sa strane mladih ljudi i javnosti prodaju san o povratku iseljenika.
Na hrvatskim je političarima i državnim službenicima da u zemlji omoguće poduzetništvo. „Ekonomska nada je najučinkovitije sredstvo da siromaštvo izgubi tlo pod nogama“ preporučuje Hernando de Soto, peruanski ekonom, kojemu se pripisuje da je dodjelom posjedničkih prava na zemlju andskim seljacima pobijedio maoističku gerilu Svjetleća staza (Sendero Luminoso). Potrebne su reforme. Ne treba puno za reforme: malo fantazije, jaka doza kapitala i snažna vlast koja je u stanju provesti zakone, tvrdi de Soto. Svima treba omogućiti da steknu vlasnička prava, kojima se dobivaju krediti i koji se kao čisti kapital mogu investirati. Time se omogućuje čovjeku da bude poduzetnik. De Sotova priča glasi: U posljednjih 15 godina milijunima smo ljudi isposlovali pristup globaliziranomu pravnom sustavu, time što smo dokumentirano znanje, koje se nalazilo u lokalnim malim i najmanjim regstrima o vlasničkim i posjedovnim pravima, prenijeli u jedinstveni registar i to sve bez pomoći računala. Posjedovna i vlasnička prava su tvorevine zakona a ne prirode. Privatno vlasništvo nije sveta krava, nego sredstvo da se novcem učinkovito i čestito upravi. Samo vlasništvo nije jamstvo za prosperitet, ali je od svih nesavršenih sredstava daleko najprikladnije kako bi se postiglo da se dobra koriste dugoročno i održivo. Privatnim se vlasništvom bolje upravlja nego što to čini država s državnim. Izazov je kako jedna država može izvesti svoj narod iz nezakonitog stanja u pravne okvire u kojima je svim građanima otvoren pristup posjedovanju i poslovanju.
Zašto globalizacija koristi imućnima? Jer su sposobni kanalizirati bitne elemente globalizacije – naime znanje i točnu dokumentaciju o vlasničkim odnosima i posjedovnim pravima s instrumentima provedbe ovih prava. Većini ljudi nedostaje ovo znanje jer njihova prava ili posjedi nisu na nacionalnoj razini registrirana ili ne tako dokumentirana da bi u međunarodnom okružju bila mjerljiva ili usporediva. Ključ održivoga gospodarskog uspjeha se nalazi u izgradnji gospodarskih institucija, nastavlja de Soto. Ustanove čine talente i ideje građana korisnim, ukoliko one nude poticaj, sigurna vlasnička i ugovorna prava, funkcionalno pravosuđe i slobodno nadmetanje, tako da većina pučanstva može sudjelovati u gospodarskom životu. Svugdje se tvrdi da je znanje ključni čimbenik razvoja i da je šteta što ga Hrvatska besplatno izvozi. Zar saborski zastupnici i političari općenito ne smiju posjedovati znanje? Zar je teško izračunati da u maloj Hrvatskoj ne postoji tržište za tisuće sociologa, režisera, kulturologa, ali zato postoji za stotine tisuća poduzetnika.
Izjava ministra graditeljstva i prostornoga uređenja Lovre Kuščevića da „danas imamo vrlo nesređeno stanje u katastru i zemljišnim knjigama, što sprječava velike investicije te stvara probleme našim sugrađanima bilo da je riječ o velikim investicijama, nasljeđivanju, kupoprodaji ili nečemu drugome“ daje naslutiti kako je problem uočen. „Sa ZIS-om smo podatke iz zemljišne knjige i iz katastra spojili u jednu bazu“, kaže ministar i nastavlja da „slijede nove izmjere koje će rezultirati novim podatcima o obliku, veličini i namjeni zemljišta te o vlasniku, posjedniku i stvarnim teretima na nekretnini.“ Predviđeni rok za dovršenje svih ovih postupaka je godina 2020. Ponadati se da ovo ne će biti tek jedno više neispunjeno puko obećanje.
„Živjeti po svome“
Već je Konstantin Porfirogenet zabilježio da Hrvati Modro jezero kod Imotskoga nedugo po dolasku u novu 14 br. 270, siječanj/veljača/ožujak 2017. domovinu „zbaciše uzde bizantske vlasti sa sebe, živjeli su po svome i postali samostalni i nikome podložni“ (Eduard Kale: Hrvatski kulturni i politički identitet, Zagreb, 1999., str. 85). Iz ovoga se u ranijoj hrvatskoj povijesti razvilo mediteransko gradsko republikanstvo s protodemokratskom skupštinom, uređenim društvenim odnosima, trgovinom sa susjedima i širem Europe, humanistički orijentiranim krugovima. Nasuprot tome, Hrvatska je postala rubno, neodređeno i nestabilno područje u kojemu se olako postaje marginalcem sa svim preduvjetima za neuspjeh. Možda današnji Hrvat traži svoj interes izvan Hrvatske jer je samo izvan nje ostvarljiv. Međutim, i rub kao i središte mogu biti privid. Rubno područje može imati obilježja središta, kako nas poučava dobro znana, višestoljetna povijest Dubrovačke Republike. Dužnost i obveza je hrvatske politike učiniti hrvatsku državu interesantnom, vidljivom, kako među međunarodnim čimbenicima tako i među samim Hrvatima. Ono po čemu je neki predmet interesantan, to je njegova vrijednost. Čovjekov interes oblikuje njegovu sliku svijeta, pa i sliku o vlastitoj državi.
Ovo živjeti po svome ima, dakle, dublje značenje i smisao nego što se to na prvi pogled čini. Živjeti po svome zapravo znači činiti čovjeka osjetljivim za ono što se tiče njega i njegove zajednice, i sposobnim da se divi svojoj zemlji, kultivira je i uživa njezine plodove. Ako je smisao ponovne uspostave hrvatske države da svome narodu omogući život u slobodi, u što svakako spada i sloboda kretanja, onda pojava masovnog iseljavanja, odnosno masovnijeg nepovratka selilaca, relativizira govor o oslobođenoj zemlji. Možda Amos Oz ima pravo!?
Zemlja ili država je ljudsko djelo na određenom teritoriju koji valja održavati, pravno-imovinski regulirati, demografski oživjeti i kultivirati. U tu su svrhu potrebni karakteri, ne bez mana, ali sa sviješću o idealima svoga naroda, sa stvaralačkom moći koja, umjesto sebičnosti, promiče društvo općeg dobra, željno svekolikog napretka. Država je veza s narodnim duhom, djelo refleksije, zapravo „umjetničko djelo“ (Jakob Burckhardt). Korijeni specifičnoga hrvatskog deficita politike i leže u strukturalnoj daljini države od društva. Hrvati još uvijek nisu državu percipirali kao svoju stvar, kao res publica, zbog niza propusta i promašaja kao neizgradnje bolnica, škola, nužnih infrastrukturalnih objekata, neosuvremenjenja administracije itd., nego je i dalje drže izrabljivačkom. Kad građani plaćaju porez, žele vidjeti u što se porezni novac ulaže. Nema li toga, vara ju se s „čistom savješću“. K tome je suvremena država pouka i o razlikama. Nacionalni interesi su beznačajni, dok su samo interesi malobrojnih skorojevića. Nisu li to istodobno interesi i najmanjega među malima, nema napretka. Naravno da se ovaj odnos prema državi održava i na migraciju.
Hrvatska država bi zbog svoje budućnosti i zbog koristi trebala s migracijom uspostaviti nove odnose, koji bi bili jeftiniji, ljudskiji i učinkovitiji. Umjesto tromog, nekompetentnog i nepromišljeno ozakonjenog Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, valja organizirati jedan ured s desetak obrazovanih i kompetentnih namještenika koji bi u postojećim prostorijama HMI-a danonoćno stajali na raspolaganju hrvatskoj migraciji diljem svijeta i davali kompetentne odgovore na migrantske upite te pružali potporu pri nesporazumima s državnom administracijom. Želi li pak produbiti odnose s migracijom i znanstveno obraditi migracijsku problematiku, država bi taj posao mogla povjeriti jednoj kompetentnoj središnjoj državnoj ustanovi.
Treba imati veliku dozu cinizma i besramnosti pa s korumpiranim, samozvanim vođama migracije organizirati besmislene i skupe „svjetske igre“. Takav prozirni diletantizam i populizam ne bi ni jedna država koja drži do sebe, pa ni crkva, podupirala. „Lijepo je donekle, dobro dovijeke“, kaže naša narodna poslovica. Budućnost naše domovine traži trajnije i plodonosnije ponude poput stručnih susreta, primjerice, između domaćih i migracijskih obrtnika, razmjenu iskustava o prednosti dualnog sustava pri učenju zanata, razmjenu iskustva sa stručnjacima hrvatskog podrijetla o zbrinjavanju otpada, pročišćavanju voda, zaštiti šuma, okoliša, itd. Tako bi domovini postali bliži ljudi a udaljeniji njihovi brojevi, rasla bi hrvatska zajednica a ne jazovi koje neprestance produbljuju samohvalisavci.
Piše:
Tihomir NUIĆ
Objavljeni tekstovi i stavovi autora, nisu nužno i stav portala Moja Domovina