Izvor: www.glas-koncila.hr
Prema statistici voditelja misije o. Radoša u adresaru misije upisano je oko 1100 hrvatskih katoličkih obitelji, odnosno oko 5000 osoba. U prošloj godini kršteno je 21 dijete, vjenčano je sedam parova, a prvu pričest primilo je 16 djece. U blagoslovu voditelj misije o. Radoš obišao je 593 obitelji.
»Obećana zemlja Švicarska« privlačila je i privlači brojne strane doseljenike, a među njima su i Hrvati. Mnogi su našli svoje mjesto pod švicarskim suncem, na švicarskim jezerima i u gradovima, bilo da su politički protjerani u vrijeme komunističkoga režima ili su iz ekonomskih razloga otišli iz svoje domovine. Tako danas prema podatcima stotinjak tisuća Hrvata živi i radi u Švicarskoj. Od njihova dolaska prati ih Crkva, a organizirani pastoral vode hercegovački franjevci u hrvatskim katoličkim misijama. Tako je u Luzernu, prema brojnim anketama jednom od ljepših gradova u svijetu, kroz koji protječe rijeka Reuss i rese ga dvorci i jezera, organizirana Hrvatska katolička misija koju vodi fra Branko Radoš sa suradnicima, među kojima mu je desna ruka s. Ana Marija Biško.
Hrvatska katolička misija u Luzernu osnovana je dijeljenjem od Züricha da bi se olakšala duhovna skrb o svim hrvatskim vjernicima. Prvi voditelj misije bio je fra Ante Medić, a došao je u Luzern i u njemu se nastanio 21. siječnja 1982., dakle prije 35 godina. Prema statistici današnjega voditelja misije o. Radoša, u adresaru misije upisano je oko 1100 hrvatskih katoličkih obitelji, odnosno oko 5000 osoba. U prošloj godini kršteno je 21 dijete, vjenčano je sedam parova, a prvu pričest primilo je 16 djece. U blagoslovu voditelj misije o. Radoš obišao je 593 obitelji.
Odnedavno koordinator hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj o. Radoš, s bogatim pastoralnim iskustvom koje nosi posebno iz župnikovanja u Međugorju, ističe da je sve teže doći do podataka o broju Hrvata katolika zbog zaštite osobnih podataka, a za one koji imaju i švicarsko državljanstvo švicarske župe ne šalju više podatke. U gradu Luzernu, koji je po svojoj ljepoti i veličini te organiziranosti po mjeri čovjeka, i Hrvati su na taj način organizirani. Zapravo, HKM im je stup i može se dičiti te biti obrazac ostalima po organiziranosti pastorala. Na primjer, samo na Cvjetnu nedjelju oko tisuću Hrvata sudjelovalo je na misnom slavlju i Muci Gospodnjoj u crkvi sv. Karla. Uz to, misija ima svoje prostorije u Hrvatskom katoličkom centru gdje se Hrvati okupljaju svakim danom. Ondje se nalazi kapela, višenamjenska dvorana s popratnim prostorijama, ured i knjižnica. Uz Luzern, mise se još slave u Engelbergu, Sarnenu, Schenkonu i Hitzkirchu.
Produhovljen i smiren te pomalo i samozatajan voditelj misije o. Radoš ističe da je svrha HKM-a okupljati ljude, pomagati im i činiti ih radosnima. Tako su se oko misije ujedinila sva društva koja organiziraju Hrvati. »Svima nam je zajedničko slaviti Boga, nastojati praktično živjeti svoju vjeru koliko se god može te čuvati svoju kulturu i tradiciju, promicati domoljublje i čovjekoljublje te pomagati siromašnima«, ističe. Nabrajajući misijsku kroniku iz prošle godine, o. Radoš kaže da je od početka veljače, od pokladne zabave, održan niz pastoralnih, kulturnih i drugih manifestacija u sklopu misije. »Korizma je na neki način početak i organiziraju se redovito pobožnosti križnoga puta na kojima sudjeluje po više stotina vjernika, zatim se organiziraju velike ispovijedi u kojima mi pomaže više svećenika, a istodobno je uvijek prije mise prilika za ispovijed, te po potrebi. Na Cvjetnicu se organizira i korizmena juha pa se od dragovoljnih priloga pomaže onima u potrebi. Zapravo, na posebnim okupljanjima ljudi se dragovoljno odreknu i daju svoj prilog koji se transparentno šalje potrebitima. Hrvati su plemeniti i ne zaboravljaju svoga bližnjega, svjesni da je vjera bez djela mrtva!« Na primjer, u prošloj godini od blagoslova obitelji, korizmenoga novčića, pojedinih akcija, Nikolinja i slično, prikupljeno je 56 494 švicarska franka. Većina tih sredstava upućena je kao pomoć potrebitima u domovini, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.
»U misiji je pastoral organiziran kao i u župi, nastojimo odgovoriti na potrebe vjernika. Tu su redoviti molitveni susreti, križni put, svibanjske i listopadske pobožnosti, zornice, mjesečna euharistijska klanjanja, duhovne obnove. Na neki način nastojimo produbiti i osnažiti vjeru, tako da se čovjek ne izgubi u suvremenom društvu. Jer kad je čovjek s Bogom, ne treba strahovati, treba živjeti, a ne životariti.« U svemu, ističe o. Radoš, pomažu mu suradnici, a posebno s. Ana Marija Biško. Tu su i misijski vijećnici, organizirana su tri pjevačka zbora i svaki od njih ima tjednu probu. Ministranata je 50-ak, zatim 40 liturgijskih čitača, tri izvanredna djelitelja pričesti, dva sakristana. Misijski vjeronauk, odnosno kateheza za sve je dobne skupine.
Hercegovačka franjevka s. Ana Marija Biško poput magneta privlači djecu i mlade. »Tu sam dvije i pol godine i teško je uspoređivati pastoral u domovini s ovim u Švicarskoj«, navodi ona. »Sve ono što smo slagali kroz školu, kako ćemo raditi u katehezi, jednostavno pada u vodu ako nismo spremni sve okrenuti naglavačke i prilagoditi se potrebama onih s kojima živimo i kojima svjedočimo. Ne možemo se držati onoga što se zamisli, nego u danom trenutku treba vidjeti što treba. Moja percepcija pada u vodu kad dođem među ljude jer treba vidjeti kako skupina diše, što treba pojedinac i od toga polazim. Na poseban način u iseljeništvu je puno čimbenika koji utječu, počevši od vjerskoga polazišta u obitelji i prakticiranja vjerničkoga života.«
Ana Marija radi sa zborovima, s djecom nižega uzrasta, s prvopričesnicima. »Valja paziti koliko dijete usvaja te koliko je usvojilo, a kad se sve uzme u obzir, onda se može raditi. Ako nismo spremni baciti u vodu sve one šablonske i ukalupljene pristupe, ne će se ništa dobiti. Radim s malom djecom, prvopričesnicima, tu su tri zbora. Naravno da imam veliku pomoć u suradnicima. Probe za zborove su svakoga tjedna. Tu je redovita kateheza, zatim skupina čitača, sastanci s mladima. U posljednje vrijeme izražena je velika potreba osobnih razgovora, pa u tjednu bude ponekad preopterećeno, popunjeno. Ljudi žele razgovarati i teško prelaze preko nekoga maloga problema pa im je potrebno malo olakšanja, pomoći, zapravo malo poguramo i ide dalje. Na primjer, jedna mi se skupina čini posebnom, zapravo došla je u kriznu situaciju, a to su oni koji su došli do mirovine. Ne znaju ni sami: ostati tu ili otići. Zapravo, razgovor je jedna od najširih pastoralnih djelatnosti.« Uz to, s. Ana Marija brine se o kapeli, sređuje, dekorira, čisti, kuha, pere, svira. Zapravo nema radnoga vremena. »Nekad je lakše, ponekada malo teže, ali sve se stiže. Moje stajalište od početka u pastoralu je takvo, jer ako sam redovnica i posvetila se tomu, onda nastojim to i živjeti. Dok sam gledala kako drugi rade u domovini, u Njemačkoj, tu u Švicarskoj, uvijek sam promišljala: ne završava sve s nama, pa sam uvijek nastojala da to funkcionira. Tako sam nastojala osposobiti mlade, iza sebe ostaviti nekoliko djece i mladih koji će nastaviti kasnije bilo u zboru, katehezi ili u nečem trećem za što imaju interesa. Za vrijeme pjevanja ne trebam ništa raditi, nego promatram što nije dobro, korigiram i idemo dalje. Najvrjednije je biti uz čovjeka, a mlade usmjeravati. Na primjer, vjeronauk se tu ne može provoditi po kriterijima na koje smo mi navikli. Djeca imaju vjeronauk u školi, ali misijski je drukčiji. Na primjer, tu djeca ništa ne moraju napamet raditi i memorirati. To je za njih preteško. Posebno me oduševljava iskrenost djece. Oduševljena sam iskrenošću i otvorenošću, a posebno kad čujem da djeca prenose ono što su svladala u svoju obitelj. Zapravo, mi smo tu poslani, mi sijemo, a plodovi će se vidjeti kasnije. To je naše poslanje. Sretna sam kad djeca mogu doživjeti radost u katehezi, jer to je vid življenja vjere«, ističe s. Ana Marija.
»Sanjam Kraljevu Sutjesku…«
Aktivna u zboru mladih je Katarina Đondraš koja je rođena u Luzernu, a njezini su podrijetlom iz Kraljeve Sutjeske. »U zbor sam uključena od četvrte godine. To je bio tada mali zbor«, navodi Katarina. »Odrastavši, s tadašnjim voditeljem misije fra Stankom Banožićem i pastoralnom suradnicom s. Berhmanom Galić osnovali smo zbor mladih. Tako djelujemo već desetak godina. Kad nastupamo, bude nas dvadesetak, a na probama koje su jednom tjedno dolazi nas petnaestak. Uz redovito animiranje pjevanja na nedjeljnim misama, sudjelujemo na susretu ministranata i dječjih zborova, zatim na raznim priredbama i drugim svečanostima u misiji, poput Majčina dana, pričesti, krizme.« Katarina je završila studij u Švicarskoj i radi u marketingu jedne tvrtke. »Sanjam i razmišljam o Kraljevoj Sutjesci, posebno smo brat i ja vezani za taj kraj premda smo rođeni u Švicarskoj. Uvijek nam je drago kad možemo poći u Bosnu«, ističe.
Ivan Martinović je od Tomislavgrada, a u Švicarskoj je od 1989. Vratio se početkom devedesetih u rodni kraj i uključio u Domovinski rat, a nakon toga ponovno nastavio raditi u Švicarskoj. Sa suprugom ima tri sina, a u misiji je aktivan posebice u organiziranju određenih okupljanja. Ističe da se ljudi druže te da je misija stup oko kojega se sve vrti i koja im je gotovo druga rodna kuća. »Redovito idem u domovinu, zapravo koliko se god može, kad dopuste prilike zbog radnih obveza«, kaže Martinović. »Naravno, to činimo i zbog djece, jer o nama roditeljima ovisi koliko ćemo ih učiti da vole i poštuju svoje korijene. Moramo se malo potruditi da bismo na djecu prenijeli tradiciju, vjeru i ljubav prema domovini. To činimo tu u misijskim prostorijama našim zajedništvom i povezivanjem. Više nas se uključi, dakle bude malo obveza i u organiziranju, ali hvala Bogu da je tako. Manje fešte obavljamo tu, a ako je neko veće okupljanje, koristimo se većim dvoranama.« Osvrćući se na odlazak i napuštanje domovine, Martinović kaže: »Uvijek preporučujem: ne ići ako se ne mora pod svaku cijenu preživljavanja. Sa sadašnje distance gledano – važno je zadovoljstvo u sebi, čuvanje nacionalnoga identiteta. Upravo u domovini politika mora podržavati ljude, pomoći im da ostanu, da mogu živjeti i svoju djecu odgajati u slobodi i pravednom i pravičnom sustavu koji jamči budućnost.«
Ivo Lovrić je od Viteza, a u Švicarskoj živi od 1979. »Ove godine idem u mirovinu, planirao sam mjesec dana živjeti tu, tri u Hrvatskoj kod Pule te tri mjeseca u BiH i tako ukrug. Imamo djecu i šestero unučadi. Oni žive tu pa tako sada zamišljam život kao kružno putovanje, da smo ujedno s djecom, a i u domovini. Ovdje nas je misija održala i okuplja nas, zapravo tu se družimo i opstanak je lakši. U početku, po samom dolasku, najviše nam je misija pomogla. Na primjer, kod Švicaraca nema kućnih posjeta i druženja, a misija nas je međusobno zbližila pa idemo svoj svomu. To smo prenijeli i na djecu. Premda su naša djeca i unučad tu rođena i odrasla, vole dolje poći na odmor, vole se družiti. A kad igra Hrvatska, naravno da srcem navijaju za Hrvatsku, premda imaju svi švicarsko državljanstvo«, kaže Lovrić.
Jozo Jurčević je od Travnika, a u Švicarskoj je 32 godine. »Supruga i ja vratili smo se u rodni kraj«, navodi Jurčević. »Čovjek dok je mlad, ne pita se previše o budućnosti, premda ima neki zacrtani cilj. Na neki način zacrtao sam cilj da ću se vratiti u domovinu kad dođem u mirovnu i tako smo učinili supruga i ja. Tu imamo troje djece i sedmero unučadi. Gdje je čovjek rođen tu je lijepo živjeti, a lijepo je i gdje je čovjek dobro prihvaćen, tamo gdje osjeća sigurnost. Samo neka je mir, snaći će se čovjek, za svakoga ima mjesta na ovom svijetu, a rodni je kraj svakako najbolji ako je u redu i ako čovjek može normalno živjeti.«
Predsjednik misijskoga vijeća Pavo Nevistić živi u Luzernu, a rođen je u Travniku. »Oženjen sam, živim sa suprugom i imamo kćerku«, ističe. »Ne može nikako iz srca izići moja rodna gruda, a u Hrvatskoj imamo kuću u Dugom Selu. Ne razmišljam još o povratku. Misija nas ovdje u Luzernu okuplja, a nas je tridesetak u misijskom vijeću. Tu se u misijskim prostorijama redovito okupljamo, zapravo mogu reći da ovdje na neki način sve slavimo, pa čak i više nego da smo u domovini. Teško bismo se mogli održati da nam nije Crkve i misije. Okupljaju nas naši fratri, časne. Oni okupljaju tu sve generacije, a posebno rade s djecom i mladima. Ako se dijete ne nauči od malena, teško je kasnije neke stvari ispravljati i dograđivati. Djeca se u nekim godinama odvoje, zapravo čak i udalje od Crkve, a onda kad dođe njihova obitelj, ponovno se to vraća u onu kolotečinu u kojoj su odgojeni.«
Natalija Cikoja je iz Banje Luke, a udana je za supruga od Tomislavgrada. Od 1992. je u Luzernu, ima dvoje djece, studirala je u Švicarskoj. »Radim u školi, vodim produženi boravak u dvije škole, jer svaka škola nudi boravak do šest sati uvečer«, navodi Cikoja. Prisjećajući se rodnoga mjesta, ističe da po povratku u Banju Luku vidi da to nije onaj kraj kakav je bio i u kojem je rođena. »Nažalost, u Banjoj je Luci malo Banjolučana jer sve se raselilo. Zapravo, tamo nemam nikoga. Zato idemo svake godine na odmor u Stipaniće, odakle je moj suprug. Planiramo se vratiti kad djeca stanu na svoje noge, ne želimo ovdje ostati. Ovdje je život sređeniji i velika je razlika i kad se netko tu zaposli i dobiva redovitu plaću. Ali ne bih preporučila da ljudi nasjedaju na one priče o zaradi jer ne čuju o troškovima. Život je u Švicarskoj jako skup. S druge strane, Švicarci su konzervativni, ne prihvaćaju nove ljude, imaju još uvijek predrasude, naravno dok ne upoznaju čovjeka. Švicarska je politika takva da je ograničeno primanje stranaca. Njima treba radna snaga i prema tome prihvaćaju strance. No stranac je uvijek stranac. Promatram kako se djeca stranaca guraju u neka jednostavnija zanimanja, za razliku od domaćih. U petom razredu osnovne škole djeca se zapravo moraju opredijeliti što žele. Na temelju tih ocjena i ocjena iz prve polovice šestoga razreda djeca se upisuju u srednju školu. To je vrijeme puberteta i logično je da su djeca malo opuštenija, a k tomu se djeca stranaca odvajaju po ocjenama, i teže im je ići u bolje škole. Što se tiče misije, čitam u crkvi, sa s. Anom Marijom osnovala sam kreativnu sekciju pa onda uključimo djecu i one koji žele u kreativne radionice.«
U misiji su trojica izvanrednih djelitelja pričesti. Među njima je Petar Kajinić iz Pećnika iz Bosanske Posavine. »Tu sam tridesetak godina, živim sa suprugom i troje djece«, navodi Kajinić. »Ekonomske prilike natjerale su nas da odemo iz Bosne, a poslije rata sve je spaljeno, ljudi se slabo vraćaju. Od 2500 njih koliko ih je tamo živjelo vratilo ih se stotinjak da tamo umru.« Medicinski tehničar i izvanredni djelitelj pričesti Kajinić ističe da biti uz Crkvu na neki način znači biti na izvoru života. Upravo misija održava taj izvor, jednostavno da se ljudi ne izgube. »Stoga mislim da još nema asimilacije. Naravno, postoje neke prilagodbe. Oni koji su u misiji i koje okuplja misija, oni su sigurno duboko vezani za svoj rodni kraj. I kad gledam sada i promišljam o onima koji žele otići iz domovine, savjetovao bih da ostanu tamo i traže svoja rješenja dolje. Potencijala ima, samo treba pravedniji i pravičniji sustav koji bi omogućio mladim ljudima posao od kojega mogu živjeti.«
Mirela Kolenda je iz župe Nova Bila. »Kad je zaratilo, otac nas je doveo u Švicarsku jer on je tu prije radio«, napominje Mirela, koja u misiji pomaže u organiziranju čitača i drugom što zatreba. »Imamo četrdesetak liturgijskih čitača i svatko dođe jednom u dva mjeseca na red, a kad su vremenski zgusnuti blagdani, onda i češće.« Ističe da joj je u Švicarskoj lijepo te da se planira vratiti u domovinu.
Vice Baraban iz Radobilje, iz Dalmatinske zagore, svjedoči: »Tu sam od 1978. Tada nas je bilo dvadesetak u crkvi i misionar je dolazio iz Züricha. Kasnije kad se povećao broj stalnih viza, osnovana je i misija. Devedesetih mnogi su se povukli pred ratom pa je bila potreba za traženjem prostorija i snažnijim okupljanjem. Zapravo, misija je stup oko kojega se svi na neki način okrećemo. Imamo mi još udruga, klubova, ali misija okuplja sve, ujedinjuje sva društva i klubove. K tomu, ako još imamo vezu s domovinom, još smo snažniji. Moja je veza s Hrvatskom živa, svaki dan se čujemo, jer komunikacija je danas jednostavna. Planiram se vratiti kad budem mogao.«
Samozatajni Ivo Mistrafović u misijskim prostorijama, posebno na svečanostima, poslužuje uzvanike jer profesionalno radi u ugostiteljstvu. »Naša je misija srce naših okupljanja, od duhovnih i kulturnih pa sve do onih gdje zajedno blagujemo, jedni drugima pomažemo, razmjenjujemo svoje teškoće i radosti«, navodi Mistrafović. »Meni je radost biti sudionikom naših druženja, posebno kad mogu pridonijeti radosti naše zajednice i pomoći onomu tko je u potrebi.«