Baka Ruža govori o tome koliko je molila da njezin Nikola postane gardist u Vatikanu, a donosimo i priču o Hrvatima koji su to već bili
Iako je, kao i njegove dvije starije sestre, rođen u Švicarskoj, Nikola Špoljar (21) oduvijek je bio vezan za rodno mjesto svojih roditelja, Đakovo. Posebno je bio privržen svojoj baki Ružici Ivić (88), koju i danas često posjećuje u njezinim Selcima Đakovačkim. A baš je taj Nikola Špoljar u subotu u Vatikanu prisegnuo kao novak Papinske švicarske straže i zato smo u Đakovu, kod bake Ruže potražili njegovu priču. Ratovi u seoskom dvorištu Ružin je suprug umro iste godine kada se Nikola rodio i ona je u njemu na određeni način vidjela njegova nasljednika. Ruža ima četvero djece i sedmero unučadi, od kojih je Nikola najmlađi, a tu je i petero praunučadi.
– Nikola i njegova sestra Sabina kao djeca su puno vremena provodili kod mene, više od ostale unučadi. Voljeli su me, a i ja sam jako voljela njih. Kad god bi bio kirvaj ili neka proslava, dala bih im neki novčić da si kupe slatkiše. Poslije bi i oni meni uzvraćali raznim poklonima – govori baka Ruža. Nikola je kao dijete bio vrlo miran. Kao i druga djeca, volio se po dvorištu igrati rata i pucati iz drvene puške, ali bilo bi pretjerano reći da je već u to doba imao neku sklonost prema tom pozivu. Jednoga dana rekao je baki da želi ići u papinu gardu. Ona je bila oduševljena, ali mu nije željela do kraja otkriti svoje osjećaje. Rekla mu je da ide ako je tako odlučio, jer svatko sam bira svoj put. Međutim, u sebi se, kao i danas, molila Bogu da ustraje u svojoj odluci, s mnogo emocija prepričava baka Ruža. Zadnji put vidjela ga je za Božić. U to vrijeme Nikola se već uvelike obučavao za posao čuvanja Svetoga Oca, pa je iskoristio jedan od rijetkih slobodnih trenutaka da je posjeti i vidi. S obzirom na to da se još kao mali volio igrati s krunicom, baka mu je dala jednu veliku drvenu krunicu da je drži kraj svog kreveta dok boravi u Vatikanu i moli se.
– Imam još jednog unuka, koji je stariji od Nikole i kojemu sam, kada je završio školu, rekla kako bi mu bilo najbolje da ode u papinu gardu. Odgovorio je kako to nije loša ideja, ali kako je ondje željezna disciplina, svi su jako strogi i ne smije se gledati ni lijevo ni desno, nego samo ravno. Ja sam mu rekla što ima veze, pa tako je i u vojsci. Na kraju nije otišao, ali je zato umjesto njega otišao Nikola. Ponosna sam i sretna zbog toga – nastavlja Ruža. Osim za najmlađeg unuka, baka se svakog dana moli za svu svoju rodbinu, a posebno za sina koji boluje od raka. Nikola je završio srednju školu za soboslikara i jedno kratko vrijeme čak i radio u struci. Kada je došlo vrijeme za odlazak u vojsku, razmišljao je hoće li to učiniti u Švicarskoj ili Hrvatskoj, budući da ima i jedno i drugo državljanstvo. Odlučio se za Švicarsku, jer su ondje veće mogućnosti napredovanja kroz vojsku. Pretprošle godine, odmah po odsluženju desetomjesečnog vojnog roka, podnio je molbu za prijam u papinu gardu. Prošlog ljeta dobio je rješenje da je primljen. Bio je oduševljen. Odmah su počele pripreme – doškolovavanje, učenje talijanskog jezika, posebne obuke iz borilačkih vještina, rukovanja kratkim oružjem… Ponosna je cijela obitelj Sada je već dva mjeseca u Vatikanu, a u subotu je napokon položio i svečanu prisegu. Potpisao je ugovor na dvije godine, ali u papinoj gardi namjerava provesti barem još toliko. U nedjelju navečer baku Ružu nazvala je kći, Nikolina mama, koja je po njoj dobila ime Ružica. Upravo se vratila s Nikoline prisege. Rekla je kako joj je unuk presretan i dobro raspoložen i kako ju je puno pozdravio.
– Nikola je prije često dolazio u Đakovo, ali sada je pitanje kada ću ga ponovno vidjeti. Rekli su mu da iduće dvije godine ne smije odlaziti iz Vatikana, osim ako se, ne daj Bože, ne dogodi neki smrtni slučaj ili svatovi. U Đakovu mu se 21. srpnja ženi bratić, moj drugi unuk. Voljela bih da ga puste da ga vidim i zagrlim. Dočekat ću ga srdačno i veselo kao i uvijek, spremit ću mu specijalitete koje najviše voli – govori baka Ruža. Nikolin stric Milan Šikić, bratić njegova oca Mirka, kaže da su svi u njihovoj obitelji sretni i ponosni što je Nikola ostvario svoj san. Iako bi u Vatikanu teorijski mogao ostati čak 25 godina, u njegovoj obitelji misle da ipak neće do kraja iskoristiti tu mogućnost. – Prijam u papinu gardu za Nikolu prvenstveno znači veliku čast. Imat će ondje dobru plaću i siguran posao u švicarskoj vojsci, ali i široku lepezu mogućnosti u izboru nekog drugog posla – kaže Milan Šikić. On je ujedno i šesti Hrvat u službi te vojne postrojbe u Vatikanu. Dakako, svi hrvatski vojnici Švicarske straže su, jer je to osnovno pravilo, švicarski državljani. Hrvati u Švicarskoj straži bili su helebardiri, odnosno obični vojnici. Kao prvi Hrvat u Švicarskoj straži prisegnuo je 1998. godine Aleksandar Barbarić, rođen u St. Gallenu, u Švicarskoj, gdje se davno nastanio njegov otac, Zagrepčanin. Prisegnuo je u početkom svibnja, jer novaci u Švicarskoj straži prisežu tada u spomen na bolni događaj koji se zbio 6. svibnja 1527. godine kada su plaćeničke postrojbe cara Karla V. zauzele i opljačkale Rim i kada je, braneći papu Klementa VII., od njih 189 život izgubilo 147 gardista. Te 1998. godine dolazili su mnogi hrvatski čelnici u Vatikan i Barbarić je uvijek bio u počasnoj straži. Poslije njega u Švicarskoj straži bili su Štefan Radoslav Brauer, Željko Pavelko, Ivan Šarić i Andrew Galantay, koji će još dva mjeseca biti u Vatikanu. Nakon dvogodišnje službe Galantay, podrijetlom iz Biograda na Moru, sin Damire Ćorić, vraća se u Švicarsku gdje će nastaviti studij. Ivan Šarić, podrijetlom iz Tomislavgrada, nakon što je služio za vrijeme papa Benedikta XVI. i Franje, prvi je među hrvatskim Švicarcima koji se odlučio za svećenički poziv i nalazi se u sjemeništu u Austriji.
Biti švicarskim stražarom u Vatikanu može izgledati zanimljivo, posebno turistima koji ih slikaju kada su odjeveni u svećanim uniformama. Špoljar nam je kazao kako mu se kao ostvario san time što je došao u Vatikan, ali Galantay odmah dodaje kako je to vrlo težak posao. Zasigurno ne žive u luksuznim prostorijama, već u najobičnijoj vojarni, ali maju na raspolaganju dvoranu za treninge, nogometno igralište i menzu u kojoj kuhaju časne sestre. Bilo je i skandala, a najpoznatiji je onaj 4. svibnja 1998. kada su ubijeni satnik Švicarske straže Alois Estermann i njegova žena Gladys Meza Romero. Za dvostruko ubojstvo osuđen je podčasnik Cédric Tornay, koji je prijavio njihovu smrt, a onda je i optužen kao njihov ubojica. Tornayjeva obitelj nije nikada prihvatila vatikansku službenu verziju o tom događaju. Zanimljivo je i da je 6. svibnja 2003. prisegao kao švicarski stražar i prvi ne-bijelac. Bio je to Dhani Bachmann, podrijetlom iz Indije.