Prilikom posjeta domovini kao i aktivnom sudjelovanju na ovogodišnjem Forumu G2.3 koji se održao u Zagrebu od 06. do 08. studenog 2017., iskoristili smo susretljivost i ljubaznost dr.sc. Ivana Hrvoića, u svijetu priznatog stručnjaka u magnetometriji, te ga zamolili za intervju kojeg je u njegovom domu u Zagrebu dao našem suradniku.
Moja Domovina: Poštovani gospodine Hrvoić, zahvaljujem Vam na odvojenom vremenu za intervju čitateljima portala Moja Domovina.
Rođeni ste u Desnom Trebarjevu uz rijeku Savu. Kakva su vaša sjećanja na djetinjstvo i vrijeme odrastanja?
Ivan Hrvoić: Moja obitelj se jako rano odselila iz Trebarjeva, odmah poslije II. svjetskog rata. Za vrijeme rata bio sam u Sisku kod svog djeda, tako da su moji prvi utisci iz Trebarjeva vrlo blijedi. Međutim, iz Zagreba sam dolazio skoro svakog ljeta za praznike mojem djedu gdje sam pomagao u poljskim radovima. Pecali smo ribe na Savi, išli u šumu konjima, brinuli se oko blaga, pa mogu reći kako sam imao dobru vezu sa selom, ali ne u kontinuitetu. Doživljavali su me uvijek kao gosta iz Zagreba koji je došao na ferije, iako bih se brzo uklopio jer sam perfektno govorio njihovim narječjem.
MD: Gdje ste proveli vrijeme svog školovanja?
IH: U Zagrebu. Ali ima jedna zanimljivost. Nisam naime, nikada završio prvi razred. Kad je došao kraj rata u proljeće 1945 nastava još nije završila, i otišli smo u Martinsku Ves i Trebarjevo gdje sam u jesen pošao u drugi razred. Od trećeg razreda osnovne škole sve do doktorata, sve u Zagrebu.
MD: Nakon fakulteta ste se odlučili na odlazak u inozemstvo?
IH: Bio sam jako dobar i ambiciozan student, sve me zanimalo, imao sam veliku životnu energiju. Bavio sam se svačim, samo ne politikom. To sam odmah shvatio, ne, ne… to nije za mene, ne onakvu politiku kakvu su komunisti propovijedali. Ja sam nakon Instituta Ruđer Bošković, gdje sam se počeo baviti znanstvenim radom, nastavio studij u Kanadi, pa sam se vratio i dovršio svoj doktorat iz tog područja. Onda je došlo hrvatsko proljeće gdje sam vidio sve anomalije komunizma koje su se ponovno javile. Moja supruga je bila asistentica na fakultetu i vidjela je što se radilo studentima koji su komunistima bili sumnjivi. Zbog svega toga, u prvom redu političkih razloga, odlučili smo otići u Kanadu.
MD: Spominjete studij u Kanadi, u Torontu. Da li biste mogli povući neke paralele između sveučilišta u Zagrebu i Torontu?
IH: Zagrebačko Sveučilište je na žalost, zadnjih godina izgubilo svoj položaj na svjetskoj listi fakulteta. U vrijeme kad sam ja diplomirao, bilo je vrlo cijenjeno i nisam imao nikakvih problema u Kanadi s priznavanjem diplome za razliku od npr. Beogradskog fakulteta koje nije tada bilo priznato u Kanadi. Međutim, sve se to na neki način srozalo i Zagreb je danas negdje iza tristotog mjesta, dok je Sveučilište u Torontu među prvih trideset u svijetu. Na zagrebačkom sveučilištu, fakultet elektrotehnike i računarstva FER iznad je prosjeka, dok društvene znanosti vuku sveučilište prema dnu. Znači, prosjek je loš, a FER pozitivno odskače.
MD: Dolaskom u Toronto, osnovali ste tvrtku GEM Systems i njen ste vlasnik. Možete li nam kratko reći čime se bavi Vaša tvrtka?
IH: U Kanadi sam se bavio metodama istraživanja minerala. Država je pomagala razvoj malih kompanija i tu se razvila tehnologija koja je bila prva na svijetu. Izabrao sam magnetometriju jer sam na Ruđeru Boškoviću studirao nuklearnu magnetsku rezonanciju, a magnetometrija je, rekao bih, njeno slijepo crijevo. Danas npr. u medicini imamo dosta poznatu tzv. MRI metodu dijagnostike. U samom poslu sam imao prednost jer sam imao veće znanje nego moja konkurencija. Strpljivošću i ogromnim radom došao sam do trenutka kada sam progurao svoje projekte, jer kao strancu nije mi bilo lako. Tako sam razvio dvije tehnologije koje nisu postojale – Overhauser effect i kalijev magnetometar koji je danas najosjetljiviji prenosivi skalarni magnetometar na svijetu. Sve su to i drugi pokušali, ali nisu imali dovoljno znanja iz fizike kao što sam imao ja.
MD: Možete li našim čitateljima pojasniti gdje se sve magnetometar može primijeniti?
IH: Primjeri su vrlo različiti. Počevši od vojne primjene u otkrivanja oružja, podmornica i drugih materijala, do najvećih primjena koje su u mineralnim istraživanjima, traženju ruda, dijamanata, zlata. Mi to ne radimo, mi samo proizvodimo instrumente koje prodajemo kupcima u 92 zemlje svijeta, a najveći kupac nam je Kina gdje smo izvezli preko 3500 tih instrumenata. Osim otkrivanja minerala, instrumenti se primjenjuju u arheologiji, vulkanologiji, čak istražujemo i potrese. Zaista je široka primjena korištenja magnetometara.
MD: Imamo li u Hrvatskoj magnetometre koje vi proizvodite?
IH: Da, imamo. Pomogao sam osnovati geomagnetski opservatorij u Lonjskom polju. Poklonio sam jedan instrument AGG-u, Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu, a sada radim na tome da ovaj najosjetljiviji, kalijev magnetometar, poklonim FER-u kako bi se još više približili samom svjetskom vrhu.
MD: Iskoristio bih priliku i pitao bih Vas o AMAC (Almae Matris Croaticae Alumni) iz Toronta čiji ste osnivatelj i prvi predsjednik upravo Vi. Čime se bavi i postoji li način da se i hrvatski znanstvenici i studenti uključe u njen rad?
IH: Oni su već uključeni u njen rad. Postoji AMAC na FER-u, mislim i na kemiji i medicini, ali isto tako i u inozemstvu. To je počelo ´90.-tih godina, najprije u Švicarskoj, pa u Americi, Kanadi, najprije u Torontu, Montrealu, Detroitu itd, a ideja je da studenti koji su studirali na nekom sveučilištu ostanu u vezi s fakultetom, pomažu mu i surađuju s njime jer svojim znanjem mogu fakultetu pomoći na razne načine. Znači, ideja je kulturna, odnosno akademska, ali za vrijeme domovinskog rata mi smo tu ideju malo prilagodili trenutku jer smo htjeli pomoći. Organizirali smo se u Savez Almae Matris, surađivali smo i nadopunjavali se. To je sjajan primjer gdje su hrvatski intelektualci radili zajedno i zdušno. U Kanadi smo imali fond vrijedan nekoliko milijuna dolara kojeg smo u suradnji sa fondom iz SAD-a, najvećim dijelom iskoristili za transport lijekova zrakoplovima u Zagreb u vrijeme domovinskog rata. Obavili smo desetak lijetova i svaki je koštao preko 100. 000 dolara, a nosio bi svaki puta vrijednost lijekova od oko nekoliko milijuna dolara.
Osnovali smo i časopis Gaudeamus na engleskom jeziku i širili smo ga okolo, pa su npr. svi članovi Kanadskog parlamenta dobivali primjerak. Tu su bile razne kolumne, članci o hrvatskoj povijesti i druge teme. Svi brojevi su snimljeni na CD, na kojem se može pregledati ukupni sadržaj. Prilog su dvoknjižju dokumenata o aktivnostima hrvatskih intelektualaca za vrijeme Domovinskog rata.
MD: Spomenuli ste kako ste prodali svoje proizvode u 92 zemlje. Predpostavljam kako ste mnoge od njih posjetili. Možete li usporediti ljepote tih zemalja s Hrvatskom?
IH: Proputovao sam više od 60 zemalja jer sam se angažirao oko sistema magnetskih opservatorija. Svijet je lijep, nema sumnje i nađe se puno lijepih stvari, međutim ja mislim kako smo mi broj jedan. Možda nije objektivno, ali možemo zaista reći kako imamo mnoštvo toga što ne možete naći nigdje u svijetu.
MD: Poznati ste kao svestran čovjek. Među ostalim, priredili ste knjigu Marije Jagatić Nosalj s naslovom: Uspomene. Kakva je poveznica Vas i autorice?
IH: To je moja teta, mamina sestra. Kao dječak od devet godina, pamtim njen dolazak u našu obitelj u Zagreb. Uvijek je bila jaka osoba, uvijek je bila moj stup i oslonac u životu. Nikada nije pokleknula ni odustala od zaista teškog života. Zadnje godine svog života živjela je u Velom Lošinju. Zamolio sam je i pomalo nagovarao da stavi na papir svoja sjećanja kako bi svojim svjedočanstvima oslobodila i druge da o tim strahotama pričaju. Prihvatila se rada te je napisala preko 500 stranica teksta. Rukopis smo dali Ireni Šupuković, sjajnoj i konstruktivnoj osobi koja je sve to sredila u formu spremnu za tisak.
Teti su ubili majku koja je izdahnula na njenim rukama, 1946. godine kad je rat već završio. Kasnije, svojim vezama došao sam do arhiva u kojima su „drugovi“ napisali kako je ubojstvo bilo ilegalno i počinjeno od lokalnih drugova. Teta je imala sreću da i nju nisu ubili. To je bilo u Martinskoj Vesi, malom selu. Svi su se bojali o tome govoriti. Zato sam i želio napraviti promociju te knjige mojoj teti u čast, upravo u tom selu. Interes je bio veliki i po prvi puta su se mogla čuti svjedočanstva nekih ljudi, toliko godina nakon tih događanja što samo pokazuje o kakvoj je represiji i utjerivanju straha u ljude od strane komunista, ovdje bilo. Mislio sam to napraviti samo za moju obitelj, ali su mi onda rekli veliki meštar „Zmajeva“ i mnogi drugi ljudi, kako ta knjiga ima veliku i nacionalnu vrijednost jer se radi o svjedočanstvu jedne sasvim obične osobe koja je, nažalost, prošla kroz taj pakao.
MD: Neke uspomene povezuju Vašu obitelj sa Stjepanom Radićem?
IH: Da, Stjepan Radić je u stvari brat moje prabake ili bakin ujak. Djed po majci je bio Mato Jagatić i oni su obojica bili političari. U mojoj obitelji Radić je bio cijenjen, ali djed je mislio kako je on premekan i kako previše pušta ovima u Beogradu.
MD: Možda je djeda bio bliži pravašima i Starčeviću…
IH: …tako je, on je bio čisti Hrvat, družio se s Radićem do trenutka kada ovaj ulazi u Vladu i gdje se politički putevi njih dvojice razilaze. Djed se tada pridružuje Paveliću s kojim je bio dobar i oni su obojica bili u parlamentu u Beogradu 1928. kada je napucan Radić s ostalim zastupnicima iz HSS-a, gdje su nažalost ubijeni Pavle Radić i Đuro Basariček od ruke zločinca Puniše Račića, srbijanskog zastupnika. To je bio pucanj u Hrvatsku i hrvatski narod. Moj djeda i Pavelić su to gledali i nisu mogli vjerovati, a to sam kao dijete od djeda puno puta kasnije slušao. Pavelić je osnovao ustaše, a djeda je ostao opozicija i neizmjerno se radovao nastanku NDH jer je samostalnost bila težnja hrvatskog naroda. Međutim, djed se na koncu posvadio i s Pavelićem jer je rekao kako to ne ide u ispravnom smjeru i nije bio pobornik svega onog što se događalo u NDH.
MD: Vratimo se u sadašnjost. Hrvatska ima oko 232 000 službenika i namještenika u javnim službama. Mislite li kako je njihov broj nedovoljan jer se stječe dojam kako teško stižu obavljati sve poslove za koje su zaduženi?
IH: Prvo i prvo, često čujem kako se u Hrvatskoj radi odprilike četiri i pol sata na dan, a ne osam sati i to je odgovor na Vaše pitanje. Dakle, to je prevelik broj zaposlenih u administraciji. Ali tu ima još jedna loša stvar, a to je da se često puta čeka mito kako bi se neke stvari pogurale i napravile brže. I ako ne date, onda čekate. Ja iz principa nikada neću dati ni jednu kunu za takvo što. Nažalost, to su dječje bolesti prijelaza iz nedemokratskog u demokratsko društvo. Ali stvari se polako mijenjaju na bolje i već su osjetne razlike u odnosu na nekoliko godina unatrag. Ide polako, ali ipak društvo nezaustavljivo ide prema svojoj zrelosti, ide, ide….
MD: Kako Hrvati u dijaspori, a s mnogima ste u kontaktu, gledaju na domovinu i što sve zamjeraju ili hvale u onome što čine političke strukture zadnjih 26 godina hrvatske mlade države?
IH: Mi smo počeli jako brzo i dobro sa Franjom Tuđmanom, nažalost, on je prerano umro i sve je krenulo od nemila do nedraga, s onom koalicijom od šest različitih stranaka, pa se nije moglo ni očekivati nešto veliko. A onda nas je malo razočaralo da nismo bili prihvaćeni od političkih struktura u Hrvatskoj. Dobije se utisak da oni sve znaju, što će im dijaspora itd., a mi smo htjeli s radošću i dobronamjerno doći, pomoći, investirati, živjeti i vratiti se itd., Zatim slijedi još veće razočarenje jer su nas kompletno izolirali. Mi danas u Saboru imamo tri mjesta za veliki broj Hrvata i njihovih potomaka koji žive izvan Hrvatske. Mi imamo manje nego što imaju manjine u Hrvatskoj. Ni to nije sve, mi nemamo mogućnost glasanja. U Kanadi glasujemo na dva mjesta. Kanada je velika kao cijela Europa s Rusijom do Urala i od tih silnih Hrvata u Kanadi glasovalo je samo 8 000 ljudi. Neki su čekali u redu po 3-4 sata, a zbog čega? Kako bismo dobili tri mjesta u Saboru…?
MD: …zajedno s Hrvatima u Bosni i Hercegovini…
IH: …tako je, zajedno s njima. Po meni je to nacionalna sramota. Onda kažu, pa vi ne plaćate porez. Prvo i prvo, danas nema takvih ograničenja. To je bilo prije 150 godina da ljudi koji nisu plaćali porez, nisu imali pravo glasa. Ali onda smo dobili opće pravo glasa i danas svi mogu glasovati. Još uz to, Hrvati iz inozemstva uplaćuju preko računa, preko milijarde dolara godišnje, a to je puno više nego što obični građani u Hrvatskoj plate na ime poreza. Za ovo u stvari nema opravdanja osim što se političari boje kako bismo mi korupciju, odnosno te slabe standarde, malo brže ispravili nego što bi oni htjeli.
MD: Uloga dijaspore je praktički minorna u mnogim segmentima, pogotovo u odlučivanju. Kako bi se ljudi mogli malo više uključiti u svakodnevnicu Hrvatske? Vidite li Vi, kao čovjek tehničke struke, ako bi se pristupilo drugačijem izbornom sustavu ili načinu glasovanja npr. elektronskim putem, da bi to moglo donijeti neke pozitivne pomake u aktivaciji dijaspore u Hrvatskoj?
IH: Definitivno da. Uz to bi se morao povećati i broj zastupnika dijaspore u Saboru. Ovo elektronsko glasovanje već imaju neke države i to sasvim dobro radi i za nas bi to bilo dobro rješenje. Još jednu stvar bih sigurno mijenjao, a to je još uvijek prisutan komunistički sustav glasovanja, znači bira se stranka, a ne ljudi. U Kanadi se biraju ljudi iz stranke. Dakle, svaka izborna jedinica ima kandidate stranaka koji žele sudjelovati u izborima i vi birate između tih ljudi kandidate koji su zbog svojih moralnih, znanstvenih ili drugih postignuća izabrani biti na tim listama.
MD: Znači ljudi s imenom i prezimenom, a najveća vrijednost je što se o tim ljudima zna po njihovim djelima, što su oni radili, gdje su bili aktivni, da li su osuđivani, da li su bili pohvaljeni, da li su psihički zdravi …
IH: Tako je, svi ti podaci su dostupni, a ne da se skrivaju iza stranke. Mislim kako će to biti jedan veliki iskorak u demokraciji kada to naši političari naprave. Naravno, oni to ne žele napraviti jer im ovako to više odgovara. Oni mogu više manipulirati ljudima koji su im skloniji, pa onda njih stavljaju u Sabor umjesto onih koji su im oponenti. Pogledajte samo Hasanbegovića kako je on samo odletio iz HDZ-a zato jer baš nije bio pokoran vođi.
MD: Ali što onda napraviti? Komunističkim načinom razmišljanja podignuti revoluciju ili nekim dopuštenim demokratskim mjerama tražiti promjene, ali za to znamo kako treba puno strpljenja i vremena?
IH: Puno strpljenja i vremena da, jer revolucije su katastrofa. Samo ih pogledajte, na primjer francuska revolucija, tek sad se priznaje kako je to bila tako krvava i nepravedna revolucija, pa se s pravom Francuzi i svijet pitaju da li to uopće treba slaviti? Ili pogledajte našu komunističku revoluciju, koja je Hrvatsku koštala oko pola milijuna komunističkih žrtava. Svaka je revolucija krvava, pa se prema tome svakako treba napredovati, bez obzira na vrijeme, postupno, dogovorno i civilizirano i to je po mom mišljenju jedini način, pa makar morali dulje čekati.
MD: Bez obzira što smo relativno mala zemlja, Hrvatska se može pohvaliti mnogobrojnim kulturnim dobrima, ali i mnogim sportskim uspjesima. Kada spominjem sport, viđeni ste na nogometnoj utakmici između Hrvatske i Grčke, unatoč brojnim obvezama, stigli ste bodriti naše igrače. Kako Vas se dojmila sama atmosfera i rezultat utakmice?
IH: Na tom istom stadionu, još kao mladić išao sam na sve Dinamove utakmice. To je inače bilo jedino mjesto gdje ste mogli pokazati kako niste suglasni s komunističkom ideologijom. Mase su različitim izražavanjem i pjevanjem pokazivali što misle. Vratio sam se nakon nekih 40 godina i baš mi je drago da sam nazočio ovoj utakmici sa sjajnom atmosferom i pravim bodrenjem našeg tima. Naravno, rezultat je odličan, a naš tim je bio puno bolji od Grčkog. Oni su nam svima pokazali kako radom i disciplinom možemo doći do rezultata što je i jedini, pravi način.
MD: Mislite li kako svi moramo više doprinositi zajednici u kojoj živimo ili bi bilo dobro naći mogućnost kako ćemo od zajednice na neki način profitirati?
IH: Jednom sam to već negdje spomenuo jer sam citirao predsjednika Kennedy-a koji je rekao: Nemoj gledati što ćeš dobiti od svoje domovine, nego gledaj što ćeš ti dati i napraviti za nju. I mojim prijateljima koji su dosta aktivni ovdje, koji se jako ljute, ja sam rekao: – Vidite, ljutnjom nećemo ništa promijeniti, nego pogledajte što možete svojom inicijativom promijeniti, makar malo, pa ćemo malo pomalo ipak doći do cilja.
MD: Recite nam što biste za kraj poručili Hrvatima u domovini, a naročito mladima koji danas u velikom broju odlaze iz Hrvatske?
IH: Sigurno bi im rekao kako trebaju biti strpljivi. Vjerojatno je sada lakše otići nekuda u inozemstvo i imati veću plaću, ali odmah moraju biti spremni raditi punih osam sati. Treba otići vidjeti, ali ne treba i ostati. Ta razlika između hrvatske stvarnosti i npr. kanadske, puno je manja u odnosu na vrijeme kada sam ja otišao. Ja nisam otišao zbog materijalnih, već političkih razloga. Nažalost, sad se ne mogu vratiti jer mi je obitelj tamo, a ne želim biti bez svoje obitelji. U Hrvatsku dolazim često i ovdje provodim puno vremena, ali zbog moje obitelji, moram živjeti u Kanadi. Iako sam skoro 50 godina u Kanadi, ovdje sam još uvijek doma i tako će i ostati.
MD: Gospodine Hrvoić, želim Vam dobro zdravlje i što skoriji povratak u domovinu. Hvala Vam na razgovoru.
Foto: Ruža Studer Babić