Nije susjedova trava zelenija, nego se tebi ne da kositi

Hrvati su dobri sportaši, glazbenici, Hrvatice su lijepe, muški primjerci su dobri ljubavnici, a dobri smo navodno i u ispijanju alkohola. Ako je vjerovati stereotipima, to je stvarno stanje stvari. S druge strane, ako je vjerovati dvadesetosmogodišnjem iskustvu koje sam stekla bivajući dijelom ove nacije, Hrvati su svjetski prvaci u cendranju.

GLAVNI SMO U FACEBOOK REVOLUCIJAMA I REVOLUCINARNIM STATUSIMA.

Kad dođe do toga da se dignemo iz fotelje i izađemo na ulice, nema nas nigdje. Poslije pak kmečimo po facebooku kako je još jedan prosvjed prošao sramotno. Cendranje o nezadovoljstvu samim sobom nam je isto milo, spremni smo se mjesecima žaliti kako smo debeli, mlohavi, zakržljali, ne aktivirajući se ni milimetra više od tipkanja po tastaturi i guglanja „kako brzo smršaviti/učvrstiti se/vratiti se u formu“ i pri tom očekujući od svih oko nas tapšanje po ramenu uz rečenicu „ma nisi se udebljala/o, taman si“. Silnu količinu energije ulažemo u loše odnose i tipkanje frendicama o tome „što je ovaj moj kreten sad napravio“, nesvjesni toga da bi istu energiju mogli uložiti u sto produktivnijih stvari i jednostavno odšetati od lošeg odnosa.

Ali ima jedna kategorija cendranja koja posljednjih godina ruši sve rekorde. Nazovimo je kategorija „u tuđem dvorištu je trava uvijek zelenija“.

DA TI PREVEDEM

Hrvatska je u teškoj banani i nema prilike nigdje, za nikoga i za ništa, šanse za poslovni uspjeh su ravne šansi da ja s brojem noge 39 uđem u cipelu 37 koju pikiram već tjednima, a onaj koji nešto i uspije u životu, uspio je to SIGURNO preko veze jer bez veze ništa u ovoj državi ne možeš. Ima bogatog tatu, nema što drugo biti. Nebitno što mu je tata lokalni krojač, za potrebe podupiranja te teze on postaje Giorgio Armani iz sjene.

E, ali zato da vidiš Irsku, Njemačku, Švicarsku… Obećane zemlje. Med i milijeko teče umjesto potoka i rijeka. Treba ti tri dana u prosjeku da nađeš posao. Novci koje zarađuješ tamo su abnormalno visoki. Prilike pršte na sve strane a umjesto konja na farmama se uzgajaju jednorozi.

Nitko ti u toj priči o idili u susjedovom dvorištu neće spomenuti kako je taj posao koji za tri dana možeš naći zapravo konobarenje ili kako su novci visoki, kao i troškovi života. Nitko neće priznati kako je otišao u potrazi za boljim sutra kako bi negdje vani startao od nule, ali su mu šanse da se makne od te nule ne baš zavidne.

VIDIŠ, VANI JE NULA PRIHVATLJIVA, U HRVATSKOJ JE NULA NEDOPUSTIVA.

Susrela sam se s toliko situacija u životu gdje su moji kolege/poznanici/frendovi završili fakultete očekujući kako će nakon toga zamahnuti diplomom i na temelju tih par slova na papiru dobiti udobnu fotelju i peteroznamenkastu cifru na računu svaki mjesec. Problem nije isključivo u Hrvatskoj, veliki dio odgovornosti leži na nama i bajkama koje imamo u glavi. Da, situacija nije idealna, ali ti i dalje imaš izbor sjediti doma i hladiti se svojom diplomom dok ti istovremeno roditelji daju 20 kn za kavu, ili se pokrenuti i uložiti energiju u nešto.

Nema posla? Izmisli ga. Jedna plaća ti nije dovoljna? Zaradi dvije. Nećeš raditi za nekoga tko te ugnjetava? Budi sam svoj šef. Ti to možeš bolje? Daj, ajde, pokaži nam!

Dok su neki moji kolege s faxa vodili život koji se sastojao od partijanja, hranjenja u menzi i odgađanja ispita od jednog do drugog roka, ja sam se ustajala u 4 ujutro i paralelno radila i studirala. Dok su oni gledali koja cuga je tog dana na akciji, ja sam zarađivala svoje prve (mizerne) novce. Dok su oni završili fakultet i očekivali na temelju toga radno mjesto iz snova, ja sam imala već tri godine iskustva rada u struci i napredovala do neke razine dostojne čovjeka. Ne može se to pripisati ni sreći, ni bogatom tati, niti bilo kakvim drugim vezama. To se zove rad, trud i napredak. Jedan prirodni slijed koji je isti i koji te čeka u Hrvatskoj, Irskoj ili Njemačkoj.

I NISAM SAMO JA U OVOJ SKUPINI

Moj poznanik Andrej je uložio sve što je ikad imao i odvažio se prije pola godine, sa svojih 26 godina, otvoriti birc. Moja kolegica Lu gura paralelno fakultet i posao na radiju, a usput je i ozbiljnim koracima počela grabiti na glazbenoj sceni. Moja frendica Sanda se vratila iz obećane zemlje Amerike natrag u Hrvatsku, shvativši da je život svugdje ista borba, pa sad radi na jednom institutu u timu znanstvenika koji traže lijek protiv starenja. Moj frend Ivan je napravio cijelu stand up/voditeljsku/marketinšku/ne-mogu-više-to-ni-popratiti karijeru, korak po korak, bez da ga je itko gurao, od nule prema lijepom i lagodnom životu. Tu. U Hrvatskoj. U tvom kvartu ili kvartu do tvog.

Jer se može.

Jer i jednorozi po Irskoj kakaju, jednako kao i konji po Hrvatskoj.