U subotu, 8. rujna 2018. godine najstarije hrvatsko folklorno društvo u Švicarskoj, “Fala” iz Schaffhausena obilježit će mini smotrom i zabavom 40. godina svoga djelovanja. U vrijeme osnivanja, 1978. godine, Schaffhausen je pripadao Misiji St. Gallen koju je tada vodio misionar fra Karlo Lovrić.
Nakon 32. godine u kojima je u Švicarskoj bio misionar i koordinator, fra Karlo danas živi u Međugorju gdje uz ostale pastoralne zadaće posjećuje starije i bolesne.
U pjesmi koju je napisao fra Karlo na poseban način spominje osnivanje i prve godine djelovanja Fale.
FOLKLORNA GRUPA “FALA”
Folklor igra, grupa zvana FALA
Bezbroj lijepih nastupa je dala.
U Švicarskoj i Njemačkoj skupa,
Više puta nastupi ta grupa.
Kako ova nastala je FALA,
Reklo bi se, bila je to šala.
Sedamdeset četvrte je bilo,
Četa muških na vijećanje silo.
Ajmo, ljudi, osnovati ZBORA!
Poznamo se, sad je vrijeme, ora.
Muškim ZBOROM on se treba zvati,
Jer će muški u njemu pjevati…
To je bilo nakon jedne mise,
mnogi muški u nj se prijaviše.
Probe bile četvrtkom su danom
Svetog Petra velikom dvoranom.
Probe vodi Margetiću Karlo,
Bi naporno i grlo se tralo.
Sam početak traži više truda,
Svi ozbiljni, nitko ne vrluda.
Mora pratit svaku notu glasom
Taman bilo i dubokim basom.
Svi bi htjeli pjevat sopran, više,
Od Prahara pa sve do Bariše.
Karlo strogo traži odstojanje,
Prvi, drugi (glas)…slobodno biranje.
Kad pjevanje počelo je bilo,
Njih poslušat bješe stvarno milo.
Proba prva uspješna je bila,
Mnoge dobre ideje rodila.
Druga proba još je bolje prošla,
Nova lica sad su na nju došla.
Okupi se dvadesetak ljudi,
Il’ se pjeva il’ se tiho gudi.
Par pjesama naučila klapa,
Pomalo se i ugovor sklapa.
Prvi nastup bio je za rana
U nedjelju za Majčinog dana
U dvorani crkve svetog Petra
Za olujnog svibanjskoga vjetra.
Došli ljudi vidjet novu klapu,
Pjesmu poju, veličaju papu.
To su ljudi koji Crkvu vole,
Nedjeljom se svome Bogu mole.
Glas o njima proširi se dalje,
Misija ih u St. Gallen šalje.
I grad Baden telefonom javlja,
Zborno pjevat, to vam stvarno valja.
Pozvani ste, nek vas ovdje čuju,
Isplati se, mnogi poručuju.
Einsiedeln pozvao je ZBORA ,
Kad se Gospi hodočastit mora.
Za hrvatsko hodočašće biše,
Kad sniježilo ili kiše liše.
Lijepo tada pjevali su oni,
Tiho, jače…kako zvono zvoni.
Par godina pjevali su tako,
Iz ZBORA im ni je nitko mako.
Onda mala nastala je kriza,
Primijetiše to neki izbliza.
I počeli mišlju se baviti,
Ajmo, ZBORA još jače razviti:
Mladih ljudi mi imamo dosta,
Naš hrvatski folklor nam izosta.
Ideja se prihvati od prve,
Muški, ženske sad u folklor vrve.
Stjepan Sermek poče kola učit
I s đacima polako se mučit.
Za početak osam pari bilo,
Bračni druzi tako se je htilo.
Bez pratnje je teško učit bilo
Pa se glazbu na vrpcu snimilo.
Za početak vrlo dobro biše,
Svima njima kola se svidiše.
Na godišnjoj velikoj zabavi
Sermek grupu sa plesom sastavi.
Merishausen bješe nastup prvi,
Mnogo svijeta u to mjesto vrvi.
Međimurja bjehu igre divne,
Bez galame i skakanja, mirne.
Divan dekor njima nošnje bjehu,
Premda nekad nagnale su smijehu.
Dečki bili širokih su gaća,
A curama suknjica zavraća.
Petsto ljudi aplauzom veli,
Baš je dobro, mi smo svi veseli.
Može bolje, tako oni misle,
Ideje su nove njih pritisle.
Tamburica fali nama brza,
Što se palcom, kažiprstom trza.
Deset ljudi okupi se brzo
Pokoji je već tamburu trzo.
Stari Dragec stavi se na čelo,
Svirao je prije viončelo.
Bisernicu a i bugariju
Svirao je bolje od njih sviju.
Doktor Krčmar njemu uz bok stoji,
U sviranju nikog se ne boji.
Još je doma svirao gitaru,
Bi za dušu, nikada u paru.
A ostali sviraše bez nota,
Bi bez ritma, i ni je strahota,
Jer su novi, note ni su znali,
Nit’ ikada gitaru igrali.
Samo neki bjehu kajdam vješti,
Jer sviraše na seoskoj fešti.
Instrumente u Zagrebu kupe,
Vrlo dobre al’ ne tako skupe.
Sve imaju čak i kontrabasa,
Za nj imaju Leža starog asa.
Grupa tjedno dvaput probu ima,
Pola sata gitara se štima.
Poslije toga sat i više bude,
Deset dečki instrumente gude.
Kad vidješe da zajedno mogu
Nametnuše disciplinu strogu.
Svatko mora stići i na vrijeme,
Neće biti početničke treme.
Još jedanput note ćemo proći
Tada grupno lakše ćemo doći
Onom cilju koji pred nam stoji,
Sve zasvirat, komad teži, koji.
Dragec ne htje vođa grupe biti
I on želi sebe zamijeniti.
Izabraše doktora Krčmara
Koji note množi a i stvara.
Dva mjeseca svirali su skupa
Svatko svoga instrumenta lupa.
Disonance tu i tamo bude,
Al’ je važno da se dečki trude.
I domalo pratili su kola,
Dok se pleše, pjeva dekla, lola.
Sad sve skupa bilo dosta bolje,
Manje truda i manje nevolje.
I nastupi zajednički bili,
Za početak dragi a i mili.
U Birnau nakon mise svete,
Obučene deklice do pete,
Isto dečki muški obučeni,
Odigraše ples svoj nečuveni:
Međimurja, Slavonije igre
I pjevaju i igraju čigre.
Tambura ih prati a i diže
Il’ se skoči il se spusti niže.
To elana njima dalo bilo,
Po tom bolje jelo se i pilo.
Opet nova vijećanja su bila
I grupa se cijela okupila.
Ljudi, braćo, Slavek Fuš se javlja,
Dajmo ime, ovo nam ne valja:
Neka grupa jedno ime ima,
Misija će još bolje da štima.
Da se jače predstavimo svima,
Što Misija St. Gallen sad ima.
Pater Karlo ideju podrži,
Glasanje se uskoro održi.
Koje ime dati ovoj grupi?
To pitanje mnogima nahrupi.
Prijedloga je raznih više bilo,
Svi predlažu što se njima htilo.
Najviše se za ime odluči
I najviše glasova poluči,
Ima FALA koje mnogi čuše
Na gozbama ponekad pjevuše.
Ime FALA nosi pjesme klete
Domjanića za majčice svete..
Pa se pjeva“Za vsaku dobru reč“
Koju nitko nije htio prijeć.
Prije nego FALA s plesom stupa
Ovom pjesmom uvijek se nastupa.
Svi radosno prijedlog prihvatiše
I u kolo bratski uhvatiše.
I otada pa sve ovog dana
FALA biva bolje uhodana.
Mnogi novi ulaze u grupu,
Uvećaju folklornu nam trupu.
FALA broji do pedeset ljudi
Blagoslova Božjega im budi.
Nek ustraju u slozi i miru,
Kušnjama se opru što naviru.
(Očevidac ovu pjesmu skroji
Što je dobro nek’ se uvijek broji).
Autor: Fra Karlo Lovrić, St. Gallen-Schaffhausen, 1979.
[/av_textblock]
[/av_one_full]