Intervju s Franom Vugdelijom – U Švicarskoj sposobni i željni rada pokreću društvo

Hrvatska se ne smije odreći četiri milijuna Hrvata koji žive van granica zemlje, to znači da se svojevoljno odriče svoje žile kucavice

Na samom kraju njegovog ljetovanja u Dalmaciji susreli smo Franu Vugdeliju, švicarskog Hrvata, docenta i stručnjaka iz psihoterapije. Ovo ljeto Frane je nastupio na dva poznata glazbena festivala – onima u Metkoviću i Mostaru.

Rođeni Otočanin jedan je od onih koji je puno doprinio promidžbi hrvatske kulture u Švicarskoj, a njegova zanimljiva biografija bila je više nego dovoljan razlog da popričamo s ovim svestranim čovjekom.

Nakon dolaska u Bern, Frane se aktivno uključio u život hrvatske zajednice, odnosno hrvatske katoličke misije. Tu dugi niz godina, između ostaloga, djeluje kao voditelj misijskog zbora. Još je 1990. s prijateljima počeo promicati ideju povezivanja hrvatskih udruga u Europi i svijetu, a što je bio začetak Hrvatskog svjetskog kongresa. Od rođenja se bavi pjevanjem. U Švicarskoj je osnovao “Hrvatski oktet”, odnosno “Chorus Croaticus”, čime se vratio svojoj prvoj ljubavi, dalmatinskoj klapskoj pjesmi.

Vi ste Dalmatinac koji je ’70 – ih godina odlučio napustiti Hrvatsku i otišli ste u Švicarsku. Koji je bio motiv?

– Otišao sam 1971. godine, a razlozi su bili malo politički, a malo strateški, zbog studija. Nakon studija sam odlučio ostati. Studirao sam filozofiju, teologiju, kliničku psihologiju i novinarstvo, kao i teoriju glazbe i solo pjevanja.

U Švicarskoj ste pronašli svoju domovinu i zasnovali obitelj. Vaša ljubav prema dalmatinskoj pjesmi vas vodi prema osnivanju prve klape u Švicarskoj?

– Ja sam u početku planirao otići na studij dok se situacija u Hrvatskoj malo smiri, ali ostao sam tamo raditi i zasnovao obitelj. Bavio sam se klasičnim pjevanjem, a onda sam u Hrvatskoj katoličkoj misiji vodio misijski zbor i onda sam došao na ideju da osnujem prvu klapu u Švicarskoj tada, davne 1987. godine. Krenulo je iz te Katoličke misije, ali mi smo se osamostalili i nastupali u drugim zemljama, pa i u Hrvatskoj.

Kako se klapa zove, koliko je imala članova do sada, radi li u kontinuitetu do danas i tko je vodi?

– Pokrenuo sam je ja s prijateljima u Bernu, a tada je razlog bio političke naravi, jer su našem misionaru oduzeli putovnicu, a kako sam ja u misiji vodio zbor došao sam na ideju da osnujemo klapu. U početku je imala ime Hrvatski oktet, ali morali smo to nekako približiti Švicarcima, pa smo je preimenovali u Chorus Croaticus. Kroz klapu je prošlo oko 40 članova, a najšira formacija je bila 12 članova. Ja je vodim od samog početka do danas i djeluje u kontinuitetu, iako je nekoliko članova već otišlo i u penziju, neki su se vratili u Hrvatsku, ima još puno aktivnih članova. 

Nastupali ste na Festivalu dalmatinskih klapa Omiš?

– Tako je, od 1993. – 1997. godine. U to vrijeme smo bili jedina klapa iz dijaspore koja se natjecala ravnopravno s domaćim klapama. To nam je bio velik izazov i dobra škola svima nama, imali smo želju dokazati se na samom izvoru dalmatinske klapske pjesme, odnosno u Omišu.

Pjevate li izvorne pjesme?

– Uglavnom da, pjevali smo a capella, ali i novije obrade uz pratnju mandoline, klavira i slično. Ali glavnina pjesama su izvorni dalmatinski izričaj.

Je li Vam ikad palo na pamet obraditi švicarske narodne pjesme u klapskom aranžmanu?

– Kako ne, kad pjevamo pred Švicarcima, obično ubacimo nešto njihovo. Ali što je još interesantnije, Švicarci su se kroz naše nastupe zaljubili u dalmatinsku klapsku pismu. Uspostavili smo i suradnju sa švicarskim vokalnim formacijama, a to su kod njih jodleri. Tako da i danas s njima imamo po nekoliko nastupa godišnje, gdje mi kao klapa otpjevamo njihove jodlerske pjesme, a oni jodlaju dalmatinske. To ispadne vrlo lijepo, to je jedna mišancija alpskog pjevanja i dalmatinske pisme.

Spomenuli ste kako Švicarci, iako ne znaju hrvatski jezik, znaju pjevušiti uz vaše pjesme i razumiju značenje pjesama…

– To je, za mene i za moje klapaše, jedan interesantan fenomen. Na svim našim nastupima imam običaj tumačiti pjesmu, njezino podrijetlo, vrijeme i mjesto nastajanja. Švicarska publika bi shvatila značenje pjesme, a kako mi jako srčano to otpjevamo, shvate i srcem na koji način i što ta pjesma želi reći. Tako da nam često Švicarci kažu kako nisu razumjeli riječi, ali razumjeli su pjesmu, odnosno onaj emocionalni naboj pjesme. Po mom shvaćanju to je vrhunac, kad se dogodi da publika tako shvati pjesmu. Mi imamo običaj da na kraju svih naših koncerata Švicarci pjevaju s nama. Obično pjevamo “Biseru Jadranskog mora”, jer je to nešto jednostavnija pjesma, ima ponavljajući refren. To je prihvaćeno kao naš evergreen i publika na kraju koncerta traži tu pjesmu.

Vi ste, osim glazbenika i promotor Hrvatske u Švicarskoj i Europi…

– Takav nas glas bije. Neki naši ljudi, koji se bave novinarstvom, često su nas proglašavali neslužbenim ambasadorima hrvatske glazbe i kulture u Švicarskoj i Europi. Neskromno ću spomenuti, na promociji našeg trećeg CD-a, jedan od naših portala je fotografiju na kojoj sam bio s veleposlanikom, opisao kao ‘veleposlanik i ambasador’. Ima i puno švicarskih glazbenih formacija, koje zahvaljujući suradnji s nama i otkrivajući dalmatinsku pjesmu, otkrivaju i našu obalu, naše otoke i dolaze ovamo na praznike. Bernski mandolinski orkestar s kojima dugo godina surađujemo su, zahvaljujući suradnji s nama, nastupali na mandolinskom festivalu u Imotskom. Ima dosta takvih glazbenih suradnji koje su se dogodile na temelju suradnje s klapom Chorus Croaticus.

Koliko ste nosača zvuka izdali?

– Snimili smo četiri samostalna nosača zvuka i nekoliko zajedničkih. Većinu smo snimili u Švicarskoj, nešto live, nešto u studiju i u suradnji s našim vrhunskim poznavateljima klapskog pjevanja, kao što su maestro Ivo Crmarić, maestro Duško Tambača i najviše s pokojnim maestrom profesorom Nikolom Buble, koji nam je često dolazio pomagati pri uvježbavanju i snimanju CD-a.

Puno ste napravili za Hrvatsku kroz promociju glazbe i kroz vaš profesionalni rad. Ovdje u Hrvatskoj ima dosta ljudi koji smatraju da dijaspora ne bi trebala imati pravo glasa na izborima, jer, kako kažu, onaj tko ne plaća porez u Hrvatskoj, ne bi trebao imati to pravo. Što mislite o tome? Također, možete li kazati i kao iskusan poslovni čovjek, kako vam se čini poslovna situacija u Hrvatskoj?

– To je, u najmanju ruku, sramotan odnos prema ljudima koji žive van Hrvatske i kad se uzme u obzir da oko četiri milijuna Hrvata živi van granica Hrvatske, to znači da se Hrvatska svojevoljno odriče jedne svoje važne žile kucavice. To je kao da stablu odsiječete polovicu korijena, debla i grana. To je po meni politički, diplomatski i ekonomski jedna vrsta samoubojstva.

Ja živim 40-ak godina u Švicarskoj, tu radim i tu sam se etablirao i kad sa strane gledam ovo što se događa u Hrvatskoj, primjećujem jednu vrstu nereda, nedorečenosti i samovolje. Kad uspoređujem Švicarsku u kojoj vlada red, rad, mir, prosperitet i gdje sposobni i voljni rada pokreću društvo, ovdje u Hrvatskoj dobijam dojam da je upravo suprotno. Niti ima vrednovanja sposobnih i angažiranih, niti ima reda i rada. Čast iznimkama. Mene boli srce kad to primjećujem. Možda sam i u krivu, ali takvog sam dojma.

Čime se bavite u Švicarskoj?

– Ja živim za pjesmu i glazbu, ali živim od rada kao klinički psiholog i psihoterapeut i docent u Zurichu i Bernu na Institutu za edukaciju budućih psihoterapeuta za bračnu i obiteljsku terapiju.

Okušali ste se i u solističkom pjevanju?

– Ta priča je nastala u suradnji s mojim prijateljem iz mladih dana Valentinom Čorićem, koji je osuđen u Haagu. On je tamo propjevao, počeo komponirati, imao je i svoj bend i za vrijeme posjeta sam otkrio da je to dosta kvalitetno, pa se naše prijateljstvo proširilo i u glazbenu suradnju. Snimio sam nekoliko njegovih pjesama i već tri godine nastupio na festivalu u Opuzenu. Ovu godinu sam nastupio i na Melodijama Mostara, gdje sam za pjesmu koju je on napisao “Ne viđam vas prijatelji stari” dobio nagradu za dijasporu, a na festivalu u Opuzenu za njegovu pjesmu “Čežnja” posebnu nagradu festivalskog savjeta. Prošle godine je njegova pjesma “Kad se vratim prijatelji stari” dobila nagradu za najbolji tekst pjesme, što govori o vrhunskoj kvaliteti teksta i skladbi koje Valentin Čorić piše. Mene je suradnja s njim potakla i da se okušam u solističkim vodama, što je ispalo dosta solidno, sudeći po reakciji publike i stručnjaka, pripremamo autorsko solistički album.

Danas mladi iz različitih razloga napuštaju Hrvatsku. Imate li kakvu poruku za one koji će se uputiti u Švicarsku?

– Imam. Neka ostanu u Hrvatskoj, to je najljepša zemlja na svijetu koju treba graditi, a to mogu samo mladi ljudi, poletni, sposobni, samo im treba dati malo prostora da to tako i urade.