Nema idealnog rješenja – Intervju s Markom Frkovićem koji je ne tako davno napustio Hrvatsku

Marko Frković odselio je 2015. u Švicarsku i tamo zasnovao obitelj. Pročitajte kako je Marku u Švicarskoj i koju poruku šalje mladima koji planiraju odlazak iz domovine.

Moja Domovina: Možete li nam ukratko ispričati Vašu životnu priču? U kojem ste trenutku i zašto poželjeli otići iz domovine, te kakvi su prvi dojmovi nakon što ste otišli?

Marko: Rođen sam u gradu Gospiću 1984. godine gdje sam završio osnovnu i srednju strukovnu školu. Nakon završetka škole od 2002. do 2015. godine radio sam kao konobar, nakon toga na pilani u Perušiću te kao ličilac sve do odlaska u Švicarsku.  Nakon što sam upoznao Anu, svoju sadašnju ženu koja je rođena u Švicarskoj u nekoliko mjeseci upoznavanja i razgovora odlučio sam se preseliti u Švicarsku gdje živim i radim. U Švicarskoj nam se rodio sin Josip koji sada ima četrnaest mjeseci.

Dijete sam samohrane majke i živjeli smo s bakom. Moram priznati da sam razmišljao o odlasku  iz Hrvatske i prije nego sam Anu upoznao. Razlog mog razmišljanja o odlasku je mala sredina koja nije pružala dovoljno, ili bolje rečeno nije uopće pružala ono što mladima svakako treba i za što ima potencijala. Isto tako zbog loše politike i zbog rata koji se dogodio.

MD: Marko, znamo da sa svojom obitelji često dođete u domovinu. Po Vašem iskustvu, kakav je to osjećaj i što vas najviše veseli?

Marko: Sada, kad dođem u domovinu, a to je minimalno tri do četiri puta godišnje, osjećaji su pomiješani. Velika radost i sreća kad se pređe granica, taj trenutak i saznanje da to kod kuće čekaju ostatak obitelji, druženje, razgovori i sve ostalo – to je neopisivo i teško se može riječima opisati koliko mi to znači. Često spomenem; idem napuniti baterije u svojoj voljenoj domovini, sa svojom obitelji i prijateljima. Lakše se nakon toga nastavi živjeti i poći, kako se kaže, trbuhom za kruhom. Drugi osjećaj je sasvim suprotan od prvog a to je tuga što se ne mijenja mnogo toga, pogotovo u malom mjestu kao što je Gospić. Kada i pomisliš da bi bilo mogućnosti za povratak, iznova se uvjeriš u loše stanje koje je iz godine u godinu sve lošije, posebno zbog tolikog iseljavanja mladih ljudi. I naravno, tuga kada dođe vrijeme za rastanak i kad se mora poći nazad u Švicarsku.

Teško je, jako teško, koliko boli znamo mi koji tako moramo ili bolje reći koji takav život živimo izvan domovine uz rad i boreći se za bolje zbog svojih obitelji, prvenstveno djece.

MD: Bili ste aktivni u crkvenim krugovima u domovini. Možete li nam reći koje su sličnosti i koje su glavne razlike u crkvi u domovini i izvan nje?

Marko: Crkva u domovini je živa, za razliku od Švicarske. Uvijek govorim obitelji i prijateljima u Hrvatskoj da budu zahvalni na Crkvi u Hrvata, svećenicima i svemu ostalom vezano za našu vjeru. U domovini ima duhovnih događaja, Bogu hvala, u Švicarskoj je to drugačije. Tu živimo od svete mise nedjeljom i nekoliko duhovnih obnova tijekom godine. Ne želim da ispadne da je katastrofa, da ništa nemamo ovdje. Hrvatske katoličke misije u Švicarskoj su aktivne, ali se to ipak ne može mjeriti s aktivnostima koje imamo u Hrvatskoj.

MD: S obzirom da iz naše domovine odlaze, kako pojedinci, tako i cijele obitelji, mislite li da će se taj trend iseljavanja uskoro zaustaviti? Postoji li mogućnost vašeg povratka zajedno sa obitelji?

Marko: Mislim da se trend iseljavanja neće uskoro zaustaviti jer se u domovini ništa ne mijenja na bolje za mlade koji žele i zaslužuju bolje za sebe, a to je bolja budućnost. Tu prvenstveno mislim na posao i radna mjesta. Teško je stvarati obitelj, imati vlastitu kuću ili stan u takvim uvjetima. Uvjeren sam da bi se mnogi odlučili na brojniju obitelj da imaju bolje uvjete za život, a to bi se odrazilo na natalitet, koji bi bio porastao, promijenio bi se sigurno i zaustavio trend iseljavanja. Mogućnost povratka mene i moje obitelji postoji, o tome često razgovaramo. Ipak,  ne vidim prilike za povratak još desetak godina, jer sam u Švicarskoj tek četiri godine. Imamo želju stvoriti nešto ovdje radom i uštedjeti za povratak u domovinu, u koju ćemo se sigurno vratiti, uvjeren sam u to.

Na kraju krajeva, u našem životu Bog ima sve u rukama. On vodi sve, ako je to Njegova volja jednog dana kada budemo u mogućnosti, vratiti ćemo se, to žarko želimo obadvoje, a kako želimo mi roditelji tako će, vjerujemo željeti i naša djeca. Nije nam prioritet da djeca (govorim u množini jer vjerujem da ćemo proširiti svoju malu obitelj) zaborave Hrvatsku, nego da upravo suprotno, u njoj žive!

MD: Marko, možete li nam za kraj reći  koja je Vaša poruka mladima koji planiraju odlazak iz domovine, kao i onima koji ostaju u domovini?

Marko: Tko god ima svoj krov nad glavom i bar ono osnovno osigurano za budućnost a to je siguran posao, preporučujem im da ne idu nikuda! Domovina je domovina, u tuđini si uvijek stranac! Velika je cijena koju plaćaš, iskreno. Ipak, ponekad u životu, kao što je bio moj, tu cijenu si spreman i platiti jer ti ne preostaje ništa drugo, pogotovo ako imaš mogućnost za odlazak, da se razumijemo, u jednu od najboljih država na svijetu. Ako želiš uspjeti u životu, ovdje tu mogućnost imaš. Ipak moram ponoviti; cijenu morate platiti, tuga i suze za obitelji, prijateljima i domovinom su neizbježni.

Tko ima priliku otići u bolje sutra, neka ide jer  to je čovjekovo pravo. Ne bi trebali „suditi“ ljudima koji odluče otići jer ne znamo kako im je teško, i kako se ne mogu se pomaknuti s iste točke u kojoj su se našli u svojim sredinama.  Ako vam se pruža prilika za bolje sutra, zašto ne?!

Uz preporuku da uvijek mislite na svoju rodnu grudu, da razmišljate o povratku i da pomažete i budete uz svoje na druge načine ako to ne možete fizički. Nažalost, takvo je stanje i ljudi trebaju i zaslužuju bolje, pogotovo mladi.

Na kraju, preostaje nam nadati se da će doći do promjena te da ćemo jednog dana sve manje pričati i čitati o iseljavanju Hrvata iz svoje domovine, a da će biti sve više priča o povratku.

Autor: Marija Ružić