Povratak u domovinu – Što to Hrvatska ima a Švicarska nema?

Dok neki iz nje odlaze, neki se vraćaju  u domovinu. Razgovor Mladena Pavkovića (glasbrotnja.net) sa Zdravkom Vampovcem koji se iz Švicarske vratio u Hrvatsku.

Zdravko Vampovac, godinama je živio i radio u inozemstvu, u Švicarskoj. Jedan je od onih koji se sa cijelom obitelji vratio u Hrvatsku, gdje i danas živi (Vodice kod Šibenika). Bavio se raznim poslovima, najviše građevinom. Međutim, njegova ljubav bilo je i ostalo pisanje i objavljivanje knjiga, putovanja, fotografije, pa i slikarstvo. U Švicarskoj je još 1992. (zajedno sa suprugom) objavio knjigu „Otkriće Hrvatske“, pregled povijesti Hrvata od najranijih vremena do Domovinskog rata, u želji da što više ljudi zainteresira za našu državu, koja se tek tada počela stvarati. Poglavito pamti svoja putovanja po Armeniji, gdje je također propagirao „sve što hrvatski diše“.  Objavio je i praktičan priručnik „Kako izgraditi  kuću – samogradnja“, itd. i tako redom. Rekao nam je da je prošao mnogo svijeta, ali da gdje  god je bio uvijek je čeznuo za svojom domovinom Hrvatskom i najsretniji je bio kad se ponovno vratio – jednom za uvijek, kako se kaže.

S obzirom da je dugo živio u Švicarskoj, o čemu je pisao i objavljivao, prije svega smo ga pitali – što to Švicarska ima, a Hrvatska nema. Rekao je:

– U Švicarskoj sam proveo 18 godina života i rada kao klasični gastarbajter. To i nije neko jako dugačko razdoblje. Naravno, tamo sam morao raditi zanatske poslove koji su mi išli „od ruke“ i bio sam cijenjen u sve četiri firme u kojima sam radio. Dobro sam zarađivao. Bio sam mlad i poletan. Ništa mi nije bilo teško. Najdulje sam radio na montažnim fasadama, a to je posao koji se isključivo radi vani, na otvorenom, 100% u „suradnji“ s vremenskim prilikama. Dobro sam zapamtio sva švicarska godišnja doba, a usput sam radeći fasade obišao gotovo cijelu Švicarsku. Nalazilo se u Švicarskoj vremena i za intelektualni rad. Tamo su sve subote i nedjelje bile slobodne pa sam to vrijeme koristio za pribavljanje literature kao i za pisanje mojih priloga za „Društvene obavijesti“, glasilo Hrvatske kulturne zajednice u Švicarskoj. I Domovinski rat me zatekao u toj zemlji. Skupljalo se svega i svačega. Imam sačuvanu bogatu dokumentaciju. Tada sam i napisao svoju prvu knjigu „Otkriće Hrvatske“ koju smo prodavali da bi skupili još novaca za pomoć ratom ugroženoj domovini.

Pitate me što to Švicarska ima, a Hrvatska nema?

Duga bi to bila priča, a ja sam na to pitanje odgovorio objavom svoje knjige koja nosi naslov „Švicarska i njezine tajne“ 2017. godine. Koliko mi je poznato (a poznato mi je!), nitko do tada nije u Hrvatskoj pisao o Švicarskoj ništa, kamo li dao toliko vrijednih informacija o toj zemlji: o povijesti, zemljopisu, neutralnosti, političkom sustavu, švicarskim željeznicama, siru, satovima, čokoladi, turizmu, bankarstvu, osiguranjima. Odgovorio sam na pitanje zašto je Švicarska postala najbogatija i najpoželjnija zemlja na svijetu ali sam pisao i o prljavoj ulozi Švicarske u Drugom svjetskom ratu. Sve to stoji između tvrdih korica te moje knjige. Knjiga se može podignuti u svakoj većoj knjižnici širom Hrvatske. I na kraju još riječ-dvije o tome što oni to imaju, a mi nemamo. Oni imaju dugačku mirnodopsku tradiciju i nadobudne gospodare, imaju strpljenje, imaju kulturu štednje, iako su bogati žive jednostavnije, bez bahatosti, samopromocije i hvastanja. Biti skroman i odmjeren to im je vrlina i način života. Imaju sreće da su se zatekli na tom mjestu gdje jesu, usred Europe okruženi velikim i bogatim zemljama; Francuskom, Njemačkom, Austrijom i Italijom. Dakle, sve gore nabrojano mi nemamo, a oni imaju.

Zašto, poglavito mladi, sve više „bježe“ iz svoje Domovine? Jel se vani ljepše i bolje živi, osobito u Švicarskoj?

– To je velik i zastrašujući demografski problem koji nam se dogodio i koji još uvijek traje. Malo se tješimo što se to događa u većini zemalja istočne Europe i nije samo hrvatski specifikum ali nam ta spoznaja ne rješava problem. Bog nas je smjestio na najljepši i najvrijedniji dio Zemlje. Dao nam je obilje svega a mi okrećemo glavu od toga. Tko nije obišao svijeta taj nije svjestan u kakvom bogomdanom geografskom prostoru mi živimo. Bez patetike i bez pretjerivanja. Ulaskom u EU i liberalizacijom traženja posla i selidbom u mladima nitko nije stigao usaditi domoljublje niti ih je tko uspio naučiti kako voljeti i braniti svoje. Sve te vrijednosti su nestale, neoliberalizam ih je ugasio u stilu: sve je to naše i sve je to ničije. Svi smo mi samo ljudi koji imaju jedan život kojega treba provesti u zabavi i lagodnom raspoloženju. A znam da će doći dan kada će se mnogi pitati zašto im se nije snažnije „tuvilo“ u glavu da će im se to vratiti kao bumerang. Mladi odlaze, stari i uhljebljeni dio stanovništva ostaje kojemu za nekoliko godina nitko neće imati uplaćivati mirovinsko osiguranje pa će država morati „na bubanj“ i eto novih zaduženja što je samo korak do njenog izručenja „Judinim sinovima“, pretpostavljam – strancima. Dodamo li k tome ove afro-azijske nekontrolirane migracije, budućnost nam nimalo ne izgleda ružičasta. Mladi bježe zbog društvenih nepravdi, zbog nemogućnosti pronalaženja posla i stana, zbog nenormalne i nepoduzetničke klime gdje više od pola zarade mora se dati državi, uhljebima… Ima i drugih individualnih razloga.

I Švicarska je kroz povijest imala čitav niz mikro i makro migracije prema Sjevernoj i Južnoj Americi, Australiji, Južnoafričkoj Republici o kojima sam podrobnije pisao u svojoj knjizi ali se zbog atraktivnosti života u Švicarskoj ona nije raselila. Prije 200 godina imala je 1,5 milijuna stanovnika a danas ima 8,2 milijuna. I Švicarska se u međuvremenu dobrano promijenila – na lošije, ali to još uvijek nije bitno utjecalo na standard stanovništva. Tamo si zaposlena osoba još uvijek može priuštiti štošta što ovdje možemo samo sanjati. Tamo još uvijek sve funkcionira. Tamo se o politici uopće ne razgovara jer sve funkcionira za razliku od politike i ekonomije kod nas. A politika je kod nas najvažnija tema. Na žalost.

Nego, zbog čega ste g. Vampovac,  svojedobno napustili Hrvatsku?

– Moja je priča malo drugačija. Mnogi će očekivati da ću reći kako sam pobjegao iz Jugoslavije zbog političkih ili ekonomskih razloga. No, uopće nije tako. Kada sam se vratio iz vojske još sam se nekoliko mjeseci povlačio po Ljubljani tražeći posao i stan i kada sam procijenio da će to biti nemoguća misija, odlučio sam zamoliti svoju rodbinu koja je već 1 ili 2 desetljeća živjela tamo, da mi pogledaju nekakav posao. Prvo su se iznenadili mojom odlukom ali su brzo reagirali i nakon otprilike 3 mjeseca ja sam već bio u Švicarskoj na prvom radnom mjestu u jednoj srednje velikoj stolarskoj radnji kao pomoćni radnik. To mi je bila odskočna daska za dalje. Tamo sam osnovao obitelj, pomagao ratom pogođenu domovinu i naposljetku se i vratio za stalno. Kako mi je? Dijelim sudbinu većine svojeg naroda čekajući zasluženu mirovinu koja me sleduje iduće godine.

Kakvo je bilo vaše djetinjstvo, a kakvo školovanje, tim prije jer ste se školovali i u Sloveniji?

  • Proživio sam lijepo i bezbrižno djetinjstvo u Slavoniji, u virovitičkom kraju. Pošto sam bio najstariji od trojice sinova, roditelji su željeli da idem u vojnu školu kako bi troškove plaćala država, jer oni nisu imali, ali – nisam primljen. Moja obitelj nije bila podobna jer bilo je tu nekakvih „mrlja“ u prošlosti iz vremena Drugoga svjetskog rata. Da se ne gubi godina uspjeli su me upisati na građevinski zanat u Sloveniju. Tu sam bio dobro primljen, bio sam uzoran učenik i omladinac i od mene su svi očekivali puno. Slovenski jezik sam savladao za godinu dana tako da Slovenci nisu znali da sam „stranac“, tj. – tujec, kako oni kažu. I danas mi je drago kada se sjetim da su moje sastave i pismene radove profesori čitali ostalim učenicima u školi. Dvojinu u slovenskom jeziku sam besprijekorno naučio i koristio jer mnogi ne znaju da Slovenci pored jednine i množine imaju dvojinu, a tko ne zna dvojinu, taj ne zna slovenski. Trudio sam se, cijenili su me pa sam tako završio još jednu srednju školu i nakon prijemnog ispita primljen sam na FSPN (Fakulteta za sociologijo, politične vede in novinarstvo) u Ljubljani. Kratko sam radio i u njihovoj novinskoj izdavačkoj kući „Delo“. Slijedio je odlazak u vojsku, kratko povratak u Ljubljanu i napokon odlazak u Švicarsku. Imao sam izuzetno bogat i dinamičan život jer sam po prirodi radoznao i pretjerano otvoren čovjek prema svakome i svačemu. Oduvijek me zanimala knjiga, književnost naopće, znanost, znanstvena fantastika, politika, umjetnost, prije svega slikarstvo, rukotvorstvo, fotografija, putovanja,… Sve je to u mojim zrelim godinama procvalo na osebujan način i počelo donositi nekakve plodove a meni zadovoljstvo i samopouzdanje.

Kako to da ste odlučili objavljivati i knjige? Koliko ste ih dosad objavili?

  • Prva ozbiljnija knjiga „Otkriće Hrvatske“ nastala je 1992. godine više iz nužde nego na spontani način. Kada su moji sunarodnjaci u Švicarskoj posustali u prikupljanju novčane i druge pomoći, sa suprugom sam objavio spomenutu knjigu s namjerom da je prodajemo i skupimo još novaca da bi kupovali naručene potrebštine koje smo u čestim intervalima slali u Hrvatsku i u Herceg-Bosnu. Tako je nastala ta prva knjiga.

Poslije nekoliko godina sam si dao „oduška“ da napišem i prevedem čak nekoliko knjiga i to: „Kako izgraditi kuću – samogradnja“ (ovih dana izlazi njeno drugo prošireno izdanje), zatim „Armenija, naš daleki blizanac“. Proučavao sam kulturno povijesne veze između Armenije i Hrvatske i došao do frapantnih podataka. Između ostalog da su Hrvati u Dalmaciji primili kršćanstvo od tamo zatečenih Armenaca, a poslije kada je Rim potjerao Armence iz tih krajeva, još su jednom Hrvati bili kršteni od Vatikana. Posjetio sam Armeniju i tek nakon toga napisao sam ovu vrijednu putopisno-publicističku knjigu. Objavio sam i knjigu o Švicarskoj – „Švicarska i njezine tajne“. U njoj ima spektakularnih iznenađenja odgovarajući na pitanje zašto je Švicarska postala jedna od najbogatijih i najpoželjnijih zemalja svijeta ali sam i dao puno podataka o toj zemlji. Posebno su zanimljiva poglavlja o prljavoj ulozi Švicarske „neutralne“ politike u Drugom svjetskom ratu. Napisao sam i nekoliko monografija: Monografija o selu „Gornje Bazje“ u Virovitičko-podravskoj županiji, o selu koje je slavilo 570 godina od prvog spomena njegovog imena i 150 godina osnovne škole u tom selu. To je selo u kojemu sam proživio prvih 15 godina života i ono je na neki način odredilo dio moje sudbine. Napisao sam 2014. monografiju o Draganu Hazleru „Ovako se voli Hrvatska“. Radi se o biografiji hrvatskog polihistora, mecene i velikog domoljuba koji je između ostalog u Švicarskoj osnovao i jednu od dvije dijasporske akademije – Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti u dijaspori – HAZUD u Baselu. Prošle, 2018. godine objavio sam još jednu osebujnu knjigu „Maleni ispod zvijezda“, knjigu o znastvenim obmanama. To je knjiga koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Ima preko 400 fotografija u boji a recenziju i predgovor su mi napisali znanstvenici „od formata“: dr. Tomislav Terzin sa sveučilišta u Alberti iz Kanade i dr. Semir Osmanagić, svjetski stručnjak za piramide i prethistoriju iz Sarajeva. Ponosan sam na tu činjenicu. Osim toga preveo sam do sada i tri knjige: Jean Ziegler: „Švicarska, zlato i mrtvi“, „Armenske priče“ – 35 armenskih priča i „Armenski krug perom“ – 12 armenskih novelista 20. stoljeća. Objavio sam i knjige drugih autora, npr. Pere Mioča knjigu „Fenomeni Wojtyline iznimnosti“ kao i knjigu Paracelsusa „O snazi prirode“. To su knjige, a o ostalim člancima, esejima i drugim djelima nemamo ni vremena ni mjesta za nabrajanje.

O čemu, pored navedenog,  najčešće pišete, što poručujete?

  • Najveće zadovoljstvo mi je pisati o nečemu što drugi ne znaju ili ne smiju pisati. Tu sam u toj prednosti jer nisam član nikakve organizacije, ustanove ili udruge koje samo ograničavaju slobodu. Član sam samo HAZUD-a iz Basela. Samo ovakvi kakav sam ja, dakle neovisni autori, mogu slobodno pisati o onome u čemu su najbolji. Većina autora piše na valovima „ustaljenih“, „uhodanih“, „provjerenih“ postulata koje galantno financiraju razne državne ustanove, instituti, fakulteti i sve je u skladu sa suvremenim neoliberalističkim pa i masonskim „znanjima“, a to je ono što ne valja u toj takozvanoj „znanosti“, koja to uopće nije. Moja knjiga „Maleni ispod zvijezda“ pravi je izbor gdje je sve to podrobno napisano i argumentirano.

U inozemstvu izlazi relativno mnogo knjiga koje su napisali Hrvati. Kako to da ih relativno malo možemo naći i na policama hrvatskih knjižara ili knjižnica?

  • Istina je da u inozemstvu izlazi priličan broj knjiga i raznih Zbornika na hrvatskom, a posebno na stranim jezicima. To je za razumjeti jer tko zna koja generacija naših iseljenika po svijetu čuva sjećanje i tradiciju svoje izvorne domovine, svojega kraja, mnogi više i ne znaju hrvatski jezik. Možda je to najvažniji uzrok zašto ih ne možemo naći na policama hrvatskih knjižnica. A posljednjih godina i desetljeća intelektualna je klima u Hrvatskoj takva da se može izraziti sintagmom – „Što će oni nama pametovati, neka dođu u Hrvatsku pa neka se pokažu…“. Tko nije živio vani, taj ne zna što znači iskreno voljeti svoju domovinu.

Koliko je, po vama, Hrvatska poznata u svijetu?  

  • Kada se tijekom osamostaljivanja Hrvatske radilo o usklađivanju pravosuđa, ustava, zakona pa tako i novog nazivlja za „široku upotrebu“ u Hrvatskoj, već tada se trebalo misliti o što boljem odabiru prikladnih naziva. Sjećate se da su Hrvati i prije službenog priznavanja državnosti od drugih država, zarana počeli po svojim automobilima lijepiti naljepnice za oznaku države na kojima je pisalo CRO. O tome sam tada pisao u Večernjem listu i tražio da se ta oznaka ozakoni kao prava, vjerodostojna jer u međunarodnoj komunikaciji oni drugi narodi su nas već odavno označili, tj. oduvijek nazivali „Croatia“, Kroaten, Croazzia… Zar je trebalo izmišljati toplu vodu? Moglo je ostati CRO. Meni je odgovoreno da Međunarodni ured za normizaciju… traži kraticu iz izvornog jezika naroda kojemu kratica pripada a ja sam im odgovorio da to nije točno pa naveo primjere Mađarske (H), Švicarske (CH), a danas imamo i slučaj Crne Gore (MNE).

Hrvatska je danas u svijetu poznata po nogometu i po nekoliko imena naših igrača, poznata je po prirodnim ljepotama ali u zadnje vrijeme nam naši vanjski neprijatelji, posebno oni s našeg istoka, u sprezi s domaćim izdajnicima nameću krimen fašizma i nekakvih zločina iz vremena Drugog svjetskog rata što nema veze s pameću. Fašizam je „umro“ 1943. zajedno s obješenim Mussolinijem, a u Hrvatskoj već čitavo jedno desetljeće nema niti jedne desničarske stranke. Kakvi smo mi to onda nacisti i fašisti? Osjećam da će doći dani osviještenja i novoga kursa u vlastitom vođenju politike i države.

Kakvi su vam planovi, što novo možemo očekivati?

  • Planova uvijek ima više od realnih mogućnosti za njihovo ostvarenje. Tako je to i kod mene u mojim aktivnostima. Na primjer nismo se ni dotaknuli mojega slikarstva a imao sam desetak izložbi u Hrvatskoj, Sloveniji, Švicarskoj, Crnoj Gori… Obožavam podravsku naivu. Neka to ostane za neku drugu prigodu.

Što se knjiga tiče, stvar je ovakva: spremam knjigu o megalitima Balkana, posebno Hrvatske i BiH, spremam materijal o ukrajinskim Hrvatima („Hrvati i Karpati“) i k tome ću dodati malu tajnu – pišem svoj prvi roman. O čemu? O odseljavanju mladih iz Hrvatske… Sve je to moj „mali“ svijet kojemu posvećujem puno svojeg slobodnog vremena- rekao je Zdravko Vampovac.

Izvor: glasbrotnja.net