POVRATAK U DOMOVINU – MOŽE LI SE UČINITI VIŠE?

Ponukan pitanjima vezanim za odlazak radne snage, kako mladih tako i iskusnih stručnjaka svih profesija, o čemu se u zadnje vrijeme sve više govori i piše u medijima, želio bih prokomentirati nekoliko činjenica o kojima se možda ne govori dovoljno, a koje itekako mogu utjecati na ponovnu reintegraciju povratnika u društvo.

Vratiti se ili ne?

Odluka o povratku je jedna od krucijalnih životnih odluka koja se ne donosti tek tako i preko noći. Za nju nije potrebna samo želja koja nam je svima usađena u gene, potrebnija je odluka bazirana na stvarnoj i što je moguće realnijoj slici stvari koja ne mora uvijek biti ružičasta. Bez obzira što i koliko se sa sobom donosi i što se namjerava raditi, ponovna integracija u sredinu poslije duge odsutnosti može biti sve, ali ne i lagana. Ona sa sobom nosi i veliku dozu odgovornosti i stresnih situacija kako za povratnika, tako i za cijelu njegovu obitelj.

Povratnik sam koji se odlučio vratiti nakon skoro tri desetljeća provedena na jugu Afrike, sa željom ostatak života provesti u blizini svojih najdražih. Nakon sedam mjeseci od povratka mogu reći da nisam požalio što sam donio takvu odluku, bez obzira što su me neke stvari negativno iznenadile. Dapače, mnogo je više onih koje su pozitivne.

Iako smo supruga i ja kao diplomirani inženjeri izgradili uspješne karijere i ostavili dosta toga iza sebe, uživali relativno visok životni standard, nije nam žao na donesenoj odluci. Ono što tamo nikada nismo imali, niti mogli kupiti je blizina naših obitelji, sloboda i sigurnost, kao i vrijednosti koje krase naš narod kao dobre i gostoljubive ljude, a što se ne može lako naći negdje drugdje.

Kako pomoći povratnicima?

Mnogo se govori o iseljavanju i nedostatku radne snage u Hrvatskoj na što ukazuju i nedavne izjave čelnika MMF-a i HNB-a o kritičnoj situaciji u Hrvatskoj u smislu demografske slike i odljeva radne snage – mladih, obrazovanih stručnjaka. Ove karakteristike demografske krize neviđene su od vremena iseljavanja Iraca ili pak Talijana u 18. i 19.-om stoljeću.

I dok se govori da treba nešto konkretnije poduzeti pitam se činimo li dovoljno da se taj trend smanji ili potpuno eliminira. Još češće se pitam činimo li dovoljno da se onima koji se odluče na povratak ili useljenje iz dijaspore u što kraćem roku omogući integracija u društvo i nastavak normalnog života.

Iako postoje određene institucije, web portali, platforme itd., kreirane u svrhu pomoći povratnicima i useljenicima iz dijaspore, smatram da nisu u dovoljnoj sinergiji s onim institucijama s kojima bi trebale biti uže povezane, kao na primjer: MUP-om, obrazovnim ustanovama, raznim općinskim uredima, profesionalnim udrugama, komorama itd.

(Zašto ne bismo, na primjer, imali jedan jedinstveni elektronički centar gdje bi povratnik ili useljenik iz dijaspore na jednostavan način pronašao sve informacije i upute koje su mu potrebne za početak novog života i gdje mu se istovremeno na jasan način može asistirati pri ishođenju osobne dokumentacije, omogućiti prezentiranje njegovih profesionalnih kompetencija (npr. bazu profesionalnih kompetencija povratnika, koja se dalje može ažurirati po županijama, gradovima, općinama i sl.), te time olakšati pristup tržištu rada i informiranju poslodavaca i šire javnosti). 

Što ide lako, a što teško?

Iako smo supruga i ja relativno lako ishodili osobnu dokumentaciju (zahvaljujući pravovremenom pretraživanju mnogih internetskih stranica), na žalost, neki povratnici lutaju u svemu tome, što kao posljedicu može stvoriti percepciju o tvrdom hrvatskom birokratskom sustavu, a to i ne mora biti točno.

Ishođenje osobne iskaznice (bilo da se radi prvi put ili ako se zamjenjuje postojeća osobna gdje se boravište mijenja u prebivalište), je vrlo jednostavan i uhodan proces. Isto vrijedi za zamjenu strane vozačke dozvole za hrvatsku, s tim što je za nju osim dokumenata koji se moraju priložiti potrebno obaviti i ljekarski pregled.

Upis u matične knjige rođenih i vjenčanih je također jednostavna procedura, s napomenom da izvadci istih dokumenata iz domicilne zemlje, na osnovu kojih se upisuje u hrvatske matične knjige ne smiju biti stariji od šest mjeseci. S toga je pravovremeno prikupljanje potrebne dokumentacije iz matične države od izuzetnog značaja.

Upis djece u osnovne i srednje škole je nešto što se također treba dobro pripremiti. Djeca koja posjeduju bolji stupanj poznavanja hrvatskog jezika imaju bolje izglede uključiti se u program učenja nego djeca koja hrvatski jezik slabije poznaju ili ga tek trebaju savladati. Na svu sreću djeca mnogo brže uče nego odrasli, pa na osnovu iskustva svojih prijatelja i njihove djece, mogu potvrdno reći da se početni problemi uzrokovani jezičnom barijerom relativno brzo nadilaze. Razumjevanje nastavnika i profesora po tom pitanju igra vrlo važnu ulogu. Razlike u načinu podučavanja, ophođenju s učenicima, kao i razlike u obrazovnom kurikulumu mogu imati pozitivne i negativne efekte.

Međutim, kada se govori o visokoj naobrazbi onda stvari stoje drukčije, barem kad je u pitanju priznavanje obrazovnih i stečenih kvalifikacija.

Ako se vratimo, za časak, na temu pojačanog iseljavanja koje je, htjeli mi to priznati ili ne, najčešće uzrokovano niskim plaćama, moramo biti svjesni činjenice da povratak radnika, majstora i stručnjaka raznih profila može realno doći onog trenutka kada za sebe i obitelj obezbijede određena financijska sredstva koja će im omogućiti uvjete za normalan nastavak života. Ciljevi zbog kojih su otišli iz zemlje se moraju na neki način ostvariti (stan, automobil itd.), inače povratka prije toga najvjerojatnije nema (ukoliko ne postoje neki drugi razlozi kao što su nesnalaženje u inozemstvu, nostalgija za rodnim mjestom, obitelji itd.)

Činjenica je da mladi, obrazovani ljudi kada odu u drugu zemlju tamo relativno brzo stupaju u radni odnos, budu dobro plaćeni, mnogi se doškoluju i kroz godine rada izgrade svoju karijeru te time steknu ugled u struci i u društvu uopće. Napustiti takvo što nije laka odluka.  Povratkom se na žalost moraju suočiti s manjim zaradama, nižim životnim standardom, ali i s preprekama s kojima nisu bili upoznati prije preseljanja, a koje ih itekako mogu sputati u nastavku karijere.

Nostrifikacija sveučilišnih diploma može biti jedan od početnih problema, ali i ne mora – ovisno o kojoj se zemlji i obrazovnoj instituciji radi. Informacije po pitanju nostrifikacije se mogu relativno lako naći preko Interneta, prvenstveno preko Nacionalnog ENIC/NARIC ureda koji je izvještajni centar o akademskoj pokretljivosti i priznavanju inozemnih visokoškolskih kvalifikacija. (Ako ste od onih koji su u bivšoj državi diplomirali prije 8. listopada 1991., pa još uz to i položili stručni ispit, sve vam se po zakonu automatski priznaje, bez obzira na bivšu republiku u kojoj ste stekli svoje kredencije.)

Za razliku od nostrifikacije sveučilišnih diploma gdje može ali i ne mora biti prepreka, veći je problem nepriznavanje stručnih (tj. državnih) ispita, koji onda kod tkzv. reguliranih profesija mogu limitirati izbor posla i znatno usporiti daljnji napredak. Stručni se ispiti položeni izvan Hrvatske u principu ne priznaju, bar ne oni u tehničkim strukama, a vjerujem da je slično i u drugim strukama. Zanimljivo je da zakon pod određenim uvjetima omogućuje privremen ili povremen rad strancima kao ovlaštenim u domeni svoje struke (znači rad bez položenog stručnog ispita u Hrvatskoj) ali se to nažalost ne odnosi na hrvatske državljane koji su stekli stručnu kvalifikaciju u inozemstvu. Ovdje prvenstveno mislim na one iz takozvanih “trećih zemalja” (misli se na zemlje izvan Europskog gospodarstvenog prostora).

Nerealno je očekivati da će se npr. jedan priznati i izgrađeni stručnjak s višegodišnjim iskustvom staviti u položaj i pristupiti polaganju istog u trenutku kad se već izgradio i dokazao svoje kompetencije negdje drugdje. Za pripremu ispita treba vrijeme tijekom kojega si ne može naći adekvatan posao, s obzirom da  ima vrlo limitirane ovlasti u domeni svoje struke. Uz to treba živjeti, izdržavati obitelj itd. To generalno znači vratiti se unazad, što mnogima predstavlja i svojevrsnu psihološku barijeru, jer se sa jednog izgrađenog nivoa u karijeru vraćaju na niži. U konačnici to može znatno opstruirati odluku o povratku u Hrvatsku, pa se radije odlučuju na povratak kada dosegnu mirovinsku dob. 

Mišljenja sam da bi se to pitanje moglo jednostavnije riješiti, na primjer: uvođenjem obveznih tečajeva i radionica, gdje bi se materija različitosti u zakonskoj i strukovnoj regulativi mogla relativno lako obraditi, a takve tečajeve i radionice trebale bi da vode upravo relevantne profesionalne komore i udruge. 

Što je sa starijima?

Za starije povratnike pitanje (ne)priznavanja radnog staža iz “trećih zemalja” je moguća prepreka u donošenju odluke o povratku prije mirovinske dobi.

Povratnici ili useljenici hrvatske dijaspore iz država koje nisu članice EGP-a, kao onih iz preko-oceanske zemalja (SAD, Kanada, Australija, Novi Zeland, Južna Afrika, Argentina, Čile itd.), neće uživati nikakve beneficije zahvaljujući ostvarenom radnom stažu u tim državama, ma koliko taj staž bio dug. Naravno, jasno je da se ne može očekivati da bi takav staž bio uzet u obračun mirovine, jer ulaganja u mirovinski sustav domicilne države nemaju nikakvu poveznicu sa hrvatskim mirovinskim fondom. No, mišljenja sam da bi se tako ostvareni radni staž ipak trebao uzimati u obzir kod ostvarenja nekih beneficija, kao i uračunavati u ukupan broj godina staža u koji ulazi i onaj ostvaren u Hrvatskoj, tako da se pri dosegnuću 45.-godišnje radne ili 65.-godišnje starosne granice mirovina obračunava po stažu i doprinosima uplaćenim u Hrvatskoj, ali bez efekta minimalnog vremenskog limita (koji je sada petnaest godina). Nekima i mirovina izračunata na pet godina rada u Hrvatskoj može biti značajna potpora kada dođu u starosnu dob. Princip isplate minimalne mirovine po postojećem zakonu ne mora biti primjenjiv u ovim slučajevima. Ne vidim ništa loše da se i manja mirovina od zakonom određene može isplaćivati ako za to postoje opravdani uvjeti.

Ovakva mogućnost bi proizvela efekt brže integracije u društvo, gdje povratnici i useljenici ne bi imali osjećaj posebnosti ili odvojenosti od ostalog stanovništva. Neki to mogu vidjeti kao dodatni trošak na plećima države, ali ne smijemo zaboraviti da većina ljudi koji se vraćaju također unose sa sobom i neki kapital koji onda ulažu u Hrvatsku, bilo kroz kupnju nekretnina ili kroz druge oblike investicionih ulaganja. Sigurno može biti onih koji će napraviti negativan saldo u zbroju “uneseno – potrošeno”, ali mislim da će velika većina njih biti u plusu. 

Kako dalje?

Na kraju, moj je zaključak da osim onog što je učinjeno dobro, država mora učiniti nešto više nebi li privukla nazad svoje radnike i visoko-obrazovane stručnjake. Jedino tako možemo očekivati povrat znanja kojeg smo vrlo jeftino poklonili drugima.

Autor: Antun Medić, dipl. ing.