PREDSTAVLJENA FINALNA KNJIGA PROJEKTA POVIJEST HRVATSKE I HRVATSKOG USELJENIŠTVA U BRAZIL

Dvojezičnu knjigu „Hrvatska u Brazilu nakon 1941.: treća faza useljavanja, priređivača i autora Milana Puha, predstavili su u Matici, uz autora, njeni recenzenti dr. sc.  Darjan Godić i dr. sc. Mario Jareb

U Hrvatskoj matici iseljenika 29. siječnja predstavljena je dvojezična knjiga „Hrvatska u Brazilu nakon 1941.: treća faza useljavanja“, izdana u São Paulu prošle godine, priređivača i autora Milana Puha. Predstavili su je recenzenti dr. sc. Darjan Godić i dr. sc. Mario Jareb te autor. Promociju je vodila rukovoditeljica Odjela za nakladništvo HMI-ja Vesna Kukavica, a prigodni glazbeni program izvela, naravno na labinjonsko-portugalskome, kantautorica Elis Lovrić. Zamjenik ravnatelja Matice, dr. Ivan Tepeš, pozdravivši prisutne, promotore i autora, iznio je nekoliko zanimljivih činjenica i sudova o ovoj knjizi. Nazočnima se kao izaslanik premijera Andreja Plenkovića obratio i Dario Magdić, zamjenik državnog tajnika Zvonka Milasa, iz Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH.

Predstavljena knjiga četvrta je i posljednja publikacija u sklopu istraživačkog projekta “Povijest Hrvatske i hrvatskog useljeništva u Brazil”. Pisano na portugalskome i hrvatskome jeziku, djelo opseže čak 740 stranica. U sedam tematskih poglavlja donosi niz primjera doprinosa Hrvata kako domicilnoj sredini, njihovoj iseljeničkoj zajednici te matičnoj zemlji. Puhova knjiga nastala je zahvaljujući financijskoj potpori Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan domovine i Hrvatskog doma Croatia Sacra Paulistana u São Paulu.

Rezultate projekta, slijedom sadržaja knjige, na tribini je, uz ugledne znanstvenika iz Instituta za suvremenu hrvatsku povijest, prisutnoj publici približio istraživač Puh. Puljanin Milan Puh profesor je portugalskoga i hrvatskoga jezika te povijesti u Croatiji Sacri Paulistani i u Društvu prijatelja Dalmacije u São Paulu, gdje živi većina brazilskih Hrvata. Znanstveni je suradnik Centra za Slavenske studije Sveučilišta savezne brazilske države Parana na znanstvenom projektu “Kartografija slavenskih studija u Brazilu: znanstveno-istraživački rad i njegova internacionalizacija”. Voditelj je, od 2015. godine, uspješno finaliziranog istraživačkog projekta “Povijest Hrvata i hrvatskog useljeništva u Brazil”. Također, ishodio je odobrenje za tečaj hrvatskoga jezika na Sveučilištu u São Paulu, kojeg će od početka ove godine i voditi. Riječ je o sveučilišnom tečaju, prvome te vrste u Brazilu.

Plod njegova skupljanja i pretrage leksikografske građe o našim tamošnjim iseljenicima je i svojevrsni mali leksikon  – izvorno uvršten u knjigu „Hrvatska u Brazilu nakon 1941.: treća faza useljavanja”. Ondje su svoje mjesto, uz umjetnike, gospodarstvenike i znanstvenike te osobe iz javnog života dobili i brojni aktivisti. Prvi put su predstavljeni hrvatski doseljenici koji su se isticali radom u korist zajednice, ali i oni koji su doprinijeli kulturi, ekonomiji, industriji i općenito društvenom životu svoje nove postojbine. Napominjemo kako se ova knjiga temelji i na napisu Nikice Talana u knjizi „Hrvatska – Brazil, kulturno-povijesne veze” iz 1998. te dijelu informacija u knjigama „Pred vratima domovine: susret s hrvatskom emigracijom 1967.” Vinka Nikolića i „U potrazi za Hrvatima kroz Južnu Ameriku” Ivana Hetricha, iz 1996. godine. Neke vijesti nalazimo i u novinama Conexão Brasil-Hrvatska koje je 1999. godine izdalo Društvo prijatelja Dalmacije. U tekstu Ivana Marinovića Bršćana nalazimo na bračni par Kanyo, Josipa i Blaženku. Blaženka je stvorila „prvi vrt u Braziliji”, a nešto kasnije i „Most prijateljstva Brazil – Hrvatska”, koji će pomoći pri stvaranju hrvatskog veleposlanstva 1997. godine, o čemu je svojedobno pisala i „Matica“. U izgradnji Brazilije sudjelovalo je više Hrvata, pa je tako, osim Kanye, Miljenko Đakula sudjelovao u instalaciji grijanja i hlađenja u bolnicama, a Marko Becker bio odgovoran za projekt energetske mreže dok je Zdravko Belamarić pomagao u organizaciji i raspodjeli hrane radnicima.

U São Paulo, dakako, nalazimo i najviše istaknutih ljudi, među kojima je i Željko Loparić, važan zajednici u ključnim trenucima hrvatske borbe za neovisnost 1990. godine. Rođen je 1939. u Jastrebarskom, diplomirao je jezike na Sveučilištu u Zagrebu, filozofiju na Sveučilištu u Leuvenu u Francuskoj i matematiku na Saveznom sveučilištu Paraiba i na Sveučilištu u Parizu. Godine 1969. započinje svoju profesorsku karijeru na Sveučilištu u São Paulu (USP-u), a 1976. počinje raditi na novoutemeljenom Sveučilištu Campinas. Od 1993. radi na Pontificijskom katoličkom sveučilištu u São Paulu a potom na Institutu Winnicott. Djelovao je i na političkoj razini u 1990-ima u navedenim institucijama. Otvorio je Ured Republike Hrvatske u São Paulu, preteču budućem konzulatu, čiji je bio predstavnik. Autor je mnogih tekstova u vodećim brazilskim novinama, Estado de São Paulo i Folha de São Paulo.

Mnogi našijenci zaslužni su za stvaranje doma Croatia Sacra Paulistana, a među njima su: Martin Kraml, Zvonimir Matijaščić, Ivan Šuto, Ivan Gracek, Dinko Mravak, Antun Bonifačić, Julije Dojčman, Stefan Cincibuch, braća Vedrenjak, Ana Čapo, Aleksandar Golubić i Branko Mervar. Potomci doseljenih Hrvata nastavili su rad na očuvanju hrvatskog identiteta u Brazilu. Tako se Šime Deur, koji se od ranih 60-ih aktivno uključuje u rad društva, i kao predsjednik u novom mileniju. U tome ga nasljeđuje sin Tomislav, profesor portugalskoga jezika i brazilske književnost te prevoditelj, aktualni predsjednik doma Croatia Sacra Paulistana. U zajednici je aktivna i Dubravka Šuto, predstavnica Hrvatsko-brazilskog kongresa i samog Brazila u Savjetu za Hrvate izvan Hrvatske. Spomenimo i Elzu Gracek, koja je devedesetih godina bila predsjednica Doma kao i Katarina Vidmar Kemeter, ali i profesorica hrvatskog jezika u oba doma te osnivačica vjesnika Hrvatska: Novi život i Veza Brazil – Hrvatska.

Među gospodarstvenici moramo spomenuti Branka Luketića, koji je doselio 1951. godine, zaslužnoga za izum vodootporne boje. Stjepan Pilat, Hrvat podrijetlom iz istočnog Srijema, pokrenuo je tvornicu miješalica i ostale građevinske opreme. Filip Pavičić je u novu domovinu krajem pedesetih stigao kao politički emigrant, prekinuvši svoj studij strojarstva. Godine 1965. otvorio je vlastitu tvrtku, koju je naslijedio njegov sin Eugênio. Rezultat rada i suradnje obitelji Kastropil i Martinović, koje su najprije imale štand za prodaju tjesteninu u hrvatskoj četvrti Belem, je i pogon za izradu papirnatih vrećica otvoren kasnije. Sinovi Nelson i Claudio Kastropil Bele preuzimaju obiteljski posao te zajedno s unucima Ricardom, Ronaldom i Claudijem ml. stvaraju veliki distribucijski centar za ambalažu u São Paulu. Tu su i obitelji Paravić, Petrić i Pexider-Srića koje su se bavile, što zajedno, što odvojeno, preradom drva i drvnog materijala. U okolici Mrkoplja su se, naime, bavili drvnom industrijom.  Zagrepčanka Ivana Biserka Prelog pristigla je s obitelji u pedesetima, dugi niz godina radila je na stvaranju novih banaka u sklopu investicijskih fondova. Jedna je od prvih žena koja se uspjela izboriti za radno mjestu na brazilskoj burzi, i to sedamdesetih.

Od medicinara valja spomenuti liječnika Alexandra Vranjca, profesora Fakulteta medicinskih znanosti Santa Casa, koji je radio u vladi savezne države São Paulo, u nekoliko agencija kao što je „Centar za epidemiološki nadzor” u São Paulu. Sin je Ivana Vranjca, aktivnog kulturnog radnika i prevoditelja. Prof. dr. Krunislav(e) Antonio Nobilo, oralni kirurg, postao je počasni građanin grada Piracicabe 2008. Tamo je osnovao prvi stomatološki fakultet, a začetnik je i voditelj laboratorija Katedre za stomatološku tehnologiju (1957.).

Među duhovnim pastirima važan je svećenik Damjan Rodin, jedan od prvih koji u Brazil stižu nakon rata, i koji organizira vjerski i zajednički život hrvatske zajednice u São Paulu. U Rio de Janeiru nastavlja s radom važnim za Hrvate, ali i Brazilce. Rođen je u okolici Šibenika, a 1947. godine dolazi u Brazil i kratko vrijeme služi u São Paulu, gdje uređuje dvojezični mjesečnik „Hrvatski marijanski glasnik”. Tiskano je samo šest brojeva u razdoblju između 1947./1948. Zahvaljujući mnogobrojnim kontaktima i dobrim odnosima, dobio je novčana sredstva od raznih katoličkih (i drugih) organizacija iz europskih država, ali i iz Sjedinjenih Američkih Država i Kanade te gradi cijeli jedan kvart u Rio de Janeiru – danas poznat kao Vila Croácia (Hrvatski kvart), u sklopu naselja Senador Camará. Četvrt se s vremenom pretvorila u pravu hrvatsku četvrt, s baštinskim obilježjima koje u São Paulu nije bilo moguće ostvariti. Godine 1959. osnovao je školu „Brazil – Hrvatska“, koja djeluje i danas, i dječji dom „Kardinal Stepinac“ izgrađen u Dalmatinskoj ulici (Rua Dalmacia). Hrvatsku bolnicu u četvrti Sepetiba, u širem gradskom području Rija, otvorio je 1966. Godine 1968. pomogao je u osnivanju tzv. nogometnog kluba za djecu i mlade. U župi Nossa senhora de Lapa osnovao je Centar za suzbijanje ovisnosti. Nastavlja i pisati, kao brazilski suradnik lista Revista Croata objavivši nekoliko kratkih tekstova na hrvatskome jeziku. Godine 1960. godine, kao predsjednik Hrvatske kolonije Brazila, podržao je prijedlog  brazilskog političara, senatora, i potpredsjednika Medeirosa Netta za osnivanje tečaja hrvatskoga jezika i književnosti na Nacionalnom sveučilištu u Rio de Janeiru, što se nije ostvarilo. Objavio knjigu „Hrvatska, njezina povijest u povijesti zapadne civilizacije“, objavljenu na portugalskome u Rio de Janeiru kasnih šezdesetih. Otac Rodin preminuo je 1968. godine, a Vila Croacia ostaje bez poveznice s domovinom. To sve potaknulo je obitelj Raymundo da nastavi s nogometnim klubom i da se poveže sa zemljom o kojoj se u toj četvrti toliko govori. O isusovcu Josipu Dinku Mravku puno se govori u izvješćima i iskazima kulturnih aktivista zajednice, primjerice Ivana Šute i Zvonimira Matijaščića. Otac Mravak uspijeva organizirati zajednicu, iako je kratko boravio u São Paulu radeći u školi São Luís. Podržao je stvaranje zajednice Croacia Sacra, uključujući organiziranje događaja posvećenih domovini u toj školi. Nakon preseljenja je počeo raditi na Pontificijskom katoličkom sveučilištu da bi kasnije postao prorektorom sveučilišta. Na tom položaju ostaje tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, a zatim odlazi u mirovinu i umire 1988. godine.

Osim svećenika, vjerskim pitanjima i akcijama za dobrobit zajednice bavili su se i drugi. Navedimo ovdje Marijana Čubakovića koji je bio član Katoličke akcije i jedan od najaktivnijih članova Udruženja Nossa Senhora da Paz – Međugorje.  Znan je po tekstovima koje je objavio Estado de São Paulo, „Kratka vizija o Hrvatskoj“, „Hrvatska – zemlja svetaca i mučenika“ ili „Nadbiskup Stepinac i njegova domovina Hrvatska“. Surađivao je i u vjesniku same Croatije Sacre Paulistane, koji se zvao Croacia Vida Nova. Devedesetih godina je, zajedno s prof. dr. Bogoljubom Andrijaševićem, vodio hrvatski radijski program pod nazivom Glas Hrvatske, koji je na oba jezika emitirao svake nedjelje na radiju Radio Nove de Julho.

Na polju književnosti ili novinarstva, unatoč tome što kratko vrijeme bio u Brazilu, Antun Bonifačić je pomogao stvoriti, prema Matijaščiću (1996.), prvi bilten društva Croatia Sacra Paulistana, nakon čega se preselio u Kanadu. Treba spomenuti i Oriovčanina Franju Dujmovića, rođenog 1904. godine. Nakon rata doselio se s obitelji i stvorio važnu knjižnicu hrvatsko-brazilskih autora koji su osnova većini kasnijih istraživanja hrvatskog useljavanja i prisutnosti. Prije rata i iseljavanja objavljivao je radove u nekoliko novina u zemlji, a najistaknutija je knjiga „Hrvatska na putu k oslobođenju (uspomene i prosudbe)“ objavljena 1976., u izbjeglištvu. I njegovi su potomci nastavili njegov rad. Sin njegove kćeri Marije, Vladimir Sesar, sudjeluje na Hrvatskim svjetskim igrama 2010. u Zadru. Na području izdavaštva važan je Cosmo Juvela (izvorno Žuvela), vlasnik izdavačke kuće Meka, podrijetlom s otoka Korčule, a iznimno je poznat i Nelson Bačić Olić, također sin Korčulana, geograf.  Godine 1993. godine osniva časopis Mundo: geografia e política internacional (Svijet: zemljopis i međunarodna politika) u kojem je progovorio o tada malo poznatoj situaciji u Hrvatskoj tih godina. Danas je to jedan od najuspješnijih mjesečnika. Na području obrazovanja i izdavaštva važan je i Paulo Pedro Popović, čiji su roditelji došli iz Slavonije, a uredio je prve knjige o Platonu i Aristotelu u sklopu zbirke „Mislioci” sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Glavni je tajnik Ministarstva obrazovanja između 1995. i 2003. i tada razvija program obrazovanja na daljinu, kojim prvi put stanovništvo u udaljenim krajevima Brazila dobiva priliku za školovanje. Stvara i novine Jug: međunarodni časopis za ljudska prava (Sur: revista internacional de direitos humanos).

Među spisateljima počnimo s Ivanom Miklošem koji je bio česti dopisnik časopisa „Matica“. Sudjelovao je u osnivanju knjižnice sadašnjeg Društva prijatelja Dalmacije i u novinama toga doma u osamdesetim godinama. Napisao je autobiografiju „Mladić u visokom društvu”, i putopis „Veličine moje zemlje“. U tim dvjema knjigama možemo vidjeti dojam „ekonomskog” doseljenika koji je došao 1920-ih u Brazil sa svojom obitelji, koja je bila dio mađarske nacionalne manjine u Hrvatskoj.  Drugi pisac se naselio u gradu Balneário Camboriú, poznatom odmaralištu u državi Santa Catarina. Riječ je o Đuri Poljaku, arhitektu rodom iz Hrvatskog zagorja. Nastanio se u São Paulu 1963. godine. Radio je kao slikar, a objavio je neka svoja djela u knjizi „Putevi Vrline“.

Mlađu generaciju predstavlja Marija Cristina Damianovich koja se može pohvaliti velikim brojem izdanih knjiga, znanstvenih i beletrističkih . Ova sveučilišna profesorica voditeljica je međunarodnog projekta „Književne stranice za političko-kritički razvitak novih čitatelja i pisaca”. Gregório Bačić, filmski i TV-redatelj, napisao je telenovelu „Mandacara”. Režirao je dokumentarni film „Razred: portret ili klasa” 1977., jedno od važnijih djela brazilskoga dokumentarnog filma, i „Sjećanja na Brazil u 78 okretaja u minuti”.  Poznat  je i kao organizator filmskih festivala poput „Mostra Paulista de Cinema Nordestino” i „Mostra Filme e Trabalho”. Scenarist je dokumentarca „U zemlji Dalmatinaca – četvrt Belenzinho e Hrvati” gdje obrađuje temu hrvatskog iseljeništva u Brazilu. Gregório je poznat i kao pisac, autor je knjiga „Otrovani pješak i druge provokacije” i „Uvjerljivi pogledi”.

Katija Gavranić Camargo, nutricionistica je i producentica u kulturi. Njezin doprinos hrvatskoj zajednici je u projektu „Dalmatinska sjećanja” u sklopu rada Društva prijatelja Dalmacije. Realizatorica je i „Afektivne ture dalmatinskim kvartovima Belem i Mooca” te autorica knjige „Hrvatska: kuhinja i dalmatinska prisjećanja”.

Likovni umjetnici bez sumnje pridonose širenju vizualne kulture i promociji Hrvatske. Kad je riječ o slikarima, u brazilskoj zajednici Hrvata veći ih je broj : Carlos Kiš, Pedro Šeman, Jorge Franulić, Silvio Pletikos i Vitomir Salić (Salier).

Jorge Andres Franulić rođen je u hrvatskoj iseljeničkoj obitelji u Čileu, a tražeći avanturu dolazi u Brazil, gdje je radio za nekoliko časopisa prije otvaranja galerije u blizini El Dourada, jednog od najstarijih trgovačkih centara u São Paulu. Postao je poznat po izvođenju zidnog reljefa od 900 m2 na ulazu u Armenski klub. U domovini se uspijeva predstaviti tek krajem osamdesetih pa tako između 1988./1989. godine izlaže 17 djela u Zagrebu i Bjelovaru, donirajući ih Hrvatskoj matici iseljenika. Carlos Kiša, sina Hrvata koji su se doselili u Urugvaj, preselio se u Brazil 1960. godine, stvorivši veliku karijeru o kojoj priča Ivan Hetrich 1996. godine. veliko ime na jugu Brazila je Silvio Pletikos, začetnik suvremene umjetnosti savezne države Santa Catarina. Rođen je u Puli dvadesetih godina, a nakon  diplome profesora umjetnosti i nekoliko godina podučavanja u domovini preselio se u Brazil. Sudjelovao je u u stvaranju i radu Muzeja za suvremenu umjetnost Santa Catarine. Još jedan potomak Korčulana, rođen u Brazilu, je i priznati umjetnik Pedro Šeman. Slike mu krase Društvo prijatelja Dalmacije donoseći dio hrvatskoga i slavenskoga folklora i narodne umjetnosti u Brazil.

Na području glazbe zajednicu je zadužio Dragutin Kalman, rođen u Belišću. Diplomirao je na flauti, klarinetu i tamburici te je djelovao u domovini u tridesetim i četrdesetim godinama prošlog stoljeća. Stigao u Brazil 1957. godine, u grad Guarulhos, a 1960. se preselio u Jundiaí u državi São Paulo, radeći kao prodavač odjeće iako se paralelno bavio glazbom i vodio glazbene sastave. Veliki glazbeni doprinos dao je kao maestro i dirigent glazbenog ansambla Društva prijatelja Dalmacije, koje je postojalo 1980-ih. Postaje i počasni građanin Jundiaía, gdje je živio do svoje smrti. Njegovim putem ide mladi Renan Marques Regadas, unuk Lovre Poletta, koji se doselio iz Pakraca u dvadesetim godinama prošlog stoljeća. Renan, kao dirigent i kompozitor, osim profesorske karijere u Montessori školama, danas vodi glazbenu skupinu Frana, istu onu koju je Kalman osnovao. Postoji i više glazbenih sastava u kojima sviraju potomci Hrvata u Brazilu, kao što je Paulo Mikloš, unuk Ivana Mikloša, koji svira u kultnom punk sastavu Titãs. Andrija Bušić, sin doseljene hrvatske obitelji, stvorio je jazz karijeru, a tradiciju nastavljaju njegovi sinovi Ivan Bušić, koji nosi ime djeda, i Andrija Bušić, s očevim imenom, a obojica sviraju u različitim bendovima. Danas pak zajedno sviraju u hard rock grupi pod nazivom Dr. Sin.

Uz povijesne teme i demografske pokazatelje četvrta knjiga donosi pravu malu enciklopediju o istaknutim Hrvatima koji su na različite načine doprinijeli svojoj novoj domovini Brazilu od umjetnosti, arhitekture, glazbe, književnosti do prirodnih znanosti i gospodarstva ove najmnogoljudnije zemlje Južne Amerike. Stručni tim Milana Puha istražio je povijest i sadašnjost Hrvatske zajednice u Brazilu i to na vremenskoj okomici od 150 godina, a sadržaju je pridružena arhivska i fotografska građa. Sažeto, knjižni niz od četiri opsežne dvojezične knjige obrađuje fenomen migracija Hrvata u Južnu Ameriku s naglaskom na socijalne, gospodarske i političke izazove kroz prošlost i sadašnjost hrvatske zajednice koja danas ima između šezdeset i osamdeset tisuća ljudi.

Leksikonski popis iseljenika i njihovih potomaka važnih za povijest Hrvata u Brazilu, nada se priređivač, može poslužiti kao osnova za buduću veliku enciklopediju koja bi uključivala ove i mnoge druge obitelji i pojedince. Stoga, riječ je o početnom i nepotpunom istraživanju koje će s vremenom, i u budućim izdanjima, biti kvalitetnije i opsežnije. Želja i namjera bila je istaknuli hrvatsku prisutnost u nizu djelatnosti i područja značajnih za Hrvatsku i sam Brazil, što do danas nije dovoljno vrednovano, a ima potencijal da  u svakom pogledu, trajno i uzajamno,  približi obje zemlje.

Tekst: Diana Šimurina-Šoufek; Fotografije: Snježana Radoš