Je li književnica Marica Bodrožić zaslužila nagradu koju je dobila?

Njemačka književnica hrvatskoga podrijetla Marica Bodrožić ove je godine dobila nagradu Waltera Hasenclevera u Aachenu koju je žiri objasnio riječima da je autorica rođena 1973. g. „fokusirala svoje djelo i svoj život na srednju Europu“ i da „utjelovljuje rubnu poziciju u modernoj Europi“.

Po našem mišljenju njezino djelo posjeduje strane koje nisu baš dostojne nagrade koju je dobila. Inače Marica Bodrožić piše izvrsno svojim „drugim materinjim jezikom“, kako naziva njemački. U Wikipediji biva naveliko hvaljena radi svojih pripovjedaka i stihova o rodnom kraju u sjevernoj Dalmaciji i Hercegovini gdje je doživjela Sredozemlje, krš i nemilosrdne vremenske nepogode.

Njezinu fiktivnu literaturu možemo čitati s velikim užitkom, no onda kad se spusti u politiku kao u svome ambicioznom putopisu „Mein weisser Frieden“  nalazimo mnogo netočnoga, upitnoga i djelomično nekorektnoga. Nažalost, Bodrožić preuzima bez ispitivanja mnoge predrasude i neopravdane prosudbe njemačkih i hrvatskih lijevih intelektualaca. Opisujući posljedice postjugoslavenskoga rata ona nalazi krivnju kod Hrvata tamo gdje i ne postoji. Naravno, nitko nije izašao posve neokaljan iz rata, ali postoji razlika između onih koji su se morali braniti i onih koji su napadali sa ciljem da ostvare Veliku Srbiju .

Premda se stalno poziva na svoje „dalmatinstvo“, Bodrožić malo zna o svojoj užoj postojbini, pa tako tvrdi da je Dalmacija postala dio Hrvatske tek raspadom SFRJ, premda Dalmacija, kako je ustvrdio prof. dr. Aleksandar Jakir sa splitskoga Sveučilišta, ulazi u Hrvatsku prije Drugog svjetskoga rata osnivanjem Banovine Hrvatske, potom biva dio NDH i na kraju uključuje se Socijalističku Republiku Hrvatsku početkom 1945. g. Prva sjednica antifašističke hrvatske vlade održana je u Splitu god. 1945.  Kad  piše o rimskoj Dalmaciji, Bodrožić navodi da je Split nastao na ruševinama Solane ( ? ) , no njegovi su temelji u rimskom Aspahaltosu koji je bio 15. kilometara udaljen od rimske Salone. Ona osporava postojanje hrvatskoga jezika u srednjovjekovnom Splitu, ne znajući da je Marko Marulić jezik svoje „Judite“ izričito nazvao hrvatskim. Isto ponavlja pišući o Dubrovniku, ignorirajući jezik Gundulića, Držića i patrarkista čije su štokavsko-ijekavsko narječje kasnije preuzeli Hrvati sredinom 19. stoljeća  kao svoj standardni književni jezik.

„Dalmatinarenje“ Marice Bodrožić očito se zasniva na nastojanjima protalijanskih  „autonomaša“ da se Dalmacija ne priključi ostalim dijelovima Hrvatske za vrijeme Austro-Ugarske, poticanju dalmatinskog separatizma od strane beogradskih centralista i  komunističkom naglašavanju dalmatinstva u borbi protiv nacionalističkih ustaša u čemu su bili uspješni. Svi početni podaci o Dalmaciji zasnivaju se na njezinu povijesnom položaju kao koljevke hrvatskoga kraljevstva i činjenice su Hrvati i Srbi sačinjavali više od 95 posto stanovništva Dalmacije, što nije ometalo pobunjene Srbe da svoju „Republiku Srpsku Krajinu“ osnuju u Kninu i srpskog nacionalističkog književnika Dobricu Ćosića da „ostatak Dalmacije“ nudi Talijanima. Sve to Marica Bodrožić ne zna.

Bodrožić se osobito žestoko obara na prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana podmećući mu namjeru  da „žrtvuje cijelu jednu generaciju za ideje svoje nacionalistuičke Hrvatske“. Također tvrdi da je Tuđman izvršio „čistke“ u literaturi i jeziku, da osporava holokaust i da je Pavelića proglasio nacionalnim junakom, što je laž do laži, jer Tuđman je bio jugoslavenski general, živio je u Beogradu, a jedan od utjecajnijih Židova u Zagrebu, Slavko Goldstein, više je puta zanijekao da je Tuđman antisemit . Tuđman nije uveo korijensko pisanje, ono je bilo u uporabi do kraja 19. stoljeća i onda više nije korišteno. Tuđman je označio NDH „izrazom volje hrvatskoga naroda za svojom državom“, ali ju je također nazvao kvislinškom tvorevinom , zločinom i rezulatom revizije Versaillskih ugovora, dakle od četiri odrednice tri su negativne, a samo jedna pozitivna što Bodrožić ne zna. U Tuđmanovim vladama bilo je ministara srpske i židovske nacionalnosti, pa i to Bodrožić ne spominje.

U potrazi za hrvatskim „grijesima“ nailazi na zapušteno židovsko groblje u Splitu, ne znajući da nije u uporabi od vremena stare Austrije. Na Visu traži Srbe, a tamo su oni povremeno živjeli samo kao pripadnici agresorske „JNA“. Čak i njezina majka ne želi s njom razgovarati o „srpskim žrtvama“, a njezin otac nosi potajno Pavelićevu sličicu. Iz toga se vidi da i u svojoj obitelji nije nalazila na razumijevanje Tvrdi da je konclogorom Jasenovcem upravljao jedan franjevac,  ne znajući da je on mnogo prije toga bio izbačen iz Franjevačkoga reda. Prešućuje da su  komunisti i srpski nacionalisti ubili u ratu i poraću oko 600 hrvatskih svećenika, redovnika i redovnica. Spominjući hrvatski jezik govori o „srpskohrvatskom“ kojega se drži kao droge potpuno osamljena lingvistica Snježana Kordić .

Treba požaliti što je tako vrsna književnica kao što je Marica Bodrožić svojim putopisom „Moj bijeli mir“ postavila kriva pitanja krivim ljudima i dobila krive odgovore.

Autor: Gojko Borić