Jedna od mnogih priča koje su utkane u sjećanja, kako onih koji su doživjeli Križni put, tako i njihovih potomaka.
Bilo je prohladno svibanjsko jutro. Gusta magla zaogrnula je skelu svojim plaštem kao da je htjela pomoći putnicima. Jutro je nagovještalo tmuran dan, minute su se činile kao sati. Jedan dječak, dvije sestre, majka i otac. Nitko se nije usudio izustiti niti riječ, potiho se hodalo ne bi li što tiše izišli sa skele. Uskoro su se našli s drugim putnicima i svi su nijemo nastavili put. Otac je ubrzo sustigao poznanike pa su se majka, sestre i dječak utrpali na zaprežna kola da se ne iscrpljuju pješačenjem.
Dječaku ništa nije bilo jasno. Što se to događa i zašto?! Zašto su krenuli na put i kamo to idu. Putnika je bilo sve više. Do kraja dana bila je to već nepregledna kolona ljudi, poznatih Švičana bilo je sve manje. Zaostajali bi od umora, odmarali se a onda kasnije izgubili iz vida. Djeci se nije svidjelo što više nisu među svojim susjedima ali se nitko nije usudio pitati ni majku ni oca koji je inače bio vrlo strog i odriješit. Život austrougarskog mornara naučio ga je strogoći i redu. Koža mu je bila opora, išibana suncem i vjetrovima. Majka je bila plaha i nježna, svoje lice skrivala je pod rupcem. Najmlađa sestra, sa svojih tek navršenih 11. godina čuvala je veliku tajnu i cijeli dan bila okupirana svojim mislima, uporno sakrivajući pod kaputićem malu koku cverglicu, od koje se nikako nije mogla rastati. Stiskala ju je pod kaputić, pričala i igrala se s njom, a starija sestra, u strahu da je nitko ne primjeti, pokrivala ju je dekom. I sama se, iako je imala 21. godinu, povremeno s njom igrala.
Noć prije puta, oko sat vremena nakon što su djeca otišla na spavanje, starija je sestra dugo pričala s majkom. Znala je… Dječak je sa svojih 13. godina uporno pokušavao razumjeti oca koji je jučer popodne rekao majci da polako spremi najnužnije stvari i da moraju krenuti na put. „Krećemo rano ujutro“, strogo je rekao otac nakon majčina negodovanja i pokušaja da ga od te nakane odgovori. Majka je nestala u kući, a on je dugo sjedio na dvorištu, motao duhan i pušio, povremeno dugo gledao u nebo mrmljajući nešto za sebe, pa se dječaku čak pričinilo da traži neki odgovor s neba.
Četvrti je dan puta. Dječak je čuo da ljudi iz kolone spominju granicu, a majka mu je potiho rekla da ne čuje otac, da idu kod najstarijeg brata Brace. Dječak je znao da je Braco daleko na fronti i jako se veselio susretu s njim. Mučila ga je jedino glad. Koka je pojela posljednje mrvice kruha, majčina košara je bila prazna. O, kako je teško biti gladan, razmišljao je dječak dok se polako počeo savijati od boli.
Već navikli slušati jauk i tužno nabrajanje žena, pokoji pucanj u daljini, putnici su se premoreni i gladni sudarali po blatnjavom putu. Noge su im bile krvave od dugog pješačenja, a tijela postajala preteška i malaksala. Pet dan stigli su na odredište. Stajali su skoro cijeli dan u koloni, ne pomaknuvši se. Dječaku je bilo dosadno sjediti na kolima pa se pokušao sam probijati naprijed ne bi li sreo nekog poznatog i raspitao se gdje je njegov Braco. Preskakao je preko ljudi koji su izmučeni i ranjeni sjedili na travi. Već se navikao na taj neobičan i strašan miris krvi, miris uniformi, miris konjskog izmeta. Izgubio je pojam o vremenu, ali se probijao naprijed. Nekoliko puta upitao je da li netko pozna Bracu i jedan vojnik ga uputi prema mjestu na kojem bi mogao biti. I stvarno, ispod nekog šumarka začuje poznati glas i po kršnim leđima prepozna ga i poviče: „ Ej Braco“. Bože, koju je sreću osjećao. Njegov Braco dignuo ga je visoko, vrtio ga u zagrljaju, tako da se dječaku zavrtjelo u glavi od sreće, gladi i iscrpljenosti. Dok je mahnito gutao kruh i pio vodu dječak mu je pokušavao ispričati što se sve dogodilo u selu i kako su putovali. Kad je Braco nahranio dječaka, dao mu je veliki zavežljaj s kruhom i rekao: „Idi natrag, pronađi naše i pokušajte se vratiti kući. Reci ocu da je ovo prijevara, preživjet ćete samo ukoliko odmah krenete natrag kući. Reci majci da se ne brine i pozdravi seke…“, rekao je Braco drhtavim glasom i gurnuo dječaku kapu pod njegov kaputić. „Čuvaj to“, prišapnuo mu je, poljubio ga u čelo i nestao.
O kako mu je teško bilo rastati se od Brace, dugo se okretao ne bi li ga još jednom vidio. Trčao je i plakao, padao i dizao se, čvrsto držeći zavežljaj kruha da razveseli majku i sestre. Izgubio se i više nije znao na koju stranu krenuti. Vidio je neki brežuljak pa smisli da se popne gore, možda odatle ugleda svoje. A kad se popeo bio je zbunjen onim što je vidio. Bože koliko ljudi, pomislio je, polje je puno ljudi, civila i vojnika. Vrvjeli su kao mravi. O Bože evo i aviona, pomislio je i zalegao, čvrsto u ruci držeći Bracinu kapu rasplakao se. Shvatio je da više ne može naći oca i majku. Izgubio se. Dugo je ležao sklupčan i plakao. Padala je noć i dječak je zaspao.
Probudio ga je pucanj u blizini, glasno vikanje. Skočio je i počeo trčati koliko su ga noge nosile. Gurao se između ljudi. I odjednom začuje poznati glas susjeda iz sela. Stari djed upravo se penjao u vagon u kojem su bili nagurani i ljudi i stoka. Djed je rekao dječaku da je izdano naređenje da se vraćaju natrag u Zagreb. Vlak je putovao sporo i povremeno bi bio zaustavljen. Ljudi s puškama izdvajali bi i izvlačili putnike, pucali u njih. Djed mu je svaki put gurnuo glavu pod kaput, a dječak je od svakog pucnja zadrhtao.
Vlak s putnicima stigao je u Zagreb. Nasred velikog trga ljudi u uniformi su zabijali daske oko nekog velikog spomenika. Djed je pokušavao pojasniti dječaku da je to spomenik banu Jelačiću, a dječak je znao sve o tom hrabrom vojniku iz očevih priča s fronte. Djed je silno želio vidjeti bana iz blizine. Došli su do spomenika i dječak se po daskama popeo na vrh spomenika do banove sablje. Pogledom je prešao po trgu. Bože, koliko ljudi u metežu i zbrci, a majke ni njegovih nigdje.
Iz Zagreba su putnici nastavili pješice. Nakon nekoliko dana osvanuli su blizu kuće. Djed je ostao kod svoje kuće na Poljicima, a dječak je trčao koliko ga noge nose prema Švici. Kuća je bila opljačkana, prazna, ni kravice više nije bilo u štali. Iz kuće je izišla neka žena koja je rekla dječaku da to nije više njegova kuća, poprativši to šamarom koji nikada nije zaboravio. Pao je na pod, ali nije zaplakao. Napipao je Bracinu kapu i čvrsto je stisnuo ispod kaputića. Trčao je kroz Skelu i sreo susjedu koja mu je rekla da su majka i sestre smještene u jednoj kući na kraju Skele. O kako je lijepo ponovo zagrliti majku i osjetiti njen miris. Majka i dječak sjedili su dugo zagrljeni dok joj je ispričao sve što je vidio i doživio. Majka mu je kazala da je isti dan kad su se vratili natrag u Švicu otac odveden u zatvor u Gospić. Dječaka je stezalo u grudima, pred njima su bili su teški dani. Mučila ih je glad i neizvjesnost. Stariju sestru je majka odredila da jednom tjedno ide u Gospić u posjet ocu, a ona se zadržavala s dječakom i mlađom sestrom, sve u strahu da ih ne bi razdvojili. Majka je nadničarila po njivama dojučerašnjih susjeda ne bi li tako zaradila za kruh i otplatila privremeni smještaj. Jednog dana sestra se vratila iz Gospića posebno tiha, šaptajući s majkom razgovarala, a dječak je osjećao da oca više neće vidjeti.
Majka je noćima plakala, dječak i sestre su znali čuti kako tiho jeca, od straha niti oni nisu mogli spavati. Dječak je ipak u srcu osjećao sreću i nadu, misleći da je bar Braco ostao živ, da će se jednog dana vratiti se i pomoći majci, da će živjeti kao prije. Najmlađa sestra je potiho oplakivala koku cverglicu koju nije uspjela sačuvati, a dječakova mašta bila je jedino što je tada imao.
Dječak je bio moj otac Zvonimir, majka moja baka Franjka, otac moj djed Josip, sestre moje tete Rikica i Nada, a Braco moj stric Konrad.
Priču mi je ispričao otac Zvonimir posljednih godina svog života. Dugo to nisam prihvaćala ali sada mi je jasno kakva tragedija je zadesila moju obitelj, ali i mnoge druge obitelji iz Švice. Sada razumijem njihov strah u očima kada se pričalo o drugom svjetskom ratu. Jasni su mi i zalutali pogledi u daljinu i suzne oči moje tete kad je počeo Domovinski rat. Često i sama odlutam mislima, pokušavam razumjeti i pokušavam pronaćiodgovore.
Ovo je priča o švičkim mučenicima, malim ljudima, koji su bili prognani i izvrgnuti ruglu, nevini a prokazani kao grešni. Bože, primi njihove duše k sebi u svoj dom. A na meni je da pišem o sjećanjima na njih, da se sve to ne zaboravi.