Ususret tridesetoj obljetnici – Hrvatska nastava u Švicarskoj

Ove godine Hrvatska nastava u Švicarskoj obilježit će 30. godina svoga djelovanja. Mnogi koji danas svoju djecu šalju u hrvatsku školu ne znaju koliko su truda diljem Švicarske u vrijeme osnivanja uložili pojedinci. Tihomir Nuić, autor članka jedan je od inicijatora i osnivača Hrvatske nastave u Švicarskoj.

Migrantske dvojbe i nelagode

U demokratskim društvima migranti su za svoju djecu uglavnom mogli po svome nahođenju organizirati škole na materinskom jeziku, dok, primjerice, u prekooceanskim zemljama takve škole postoje već desetljećima. Dvojbe su pak nastajale u svezi s priznanjem tih škola od matične države s jedne strane ili zbog prijetnje da se dotičnog roditelja proglasi politički nepodobnom osobom s druge strane. U oba slučaja radilo se o gubitku. Budno oko totalitarnog režima bivše države podjednako je pratilo ponašanje pojedinaca i organizacija. Sumnjivo je bilo sve što se nije pokrivalo službenim ideološkim zasadom. Začas „zastrani“ onaj tko u svom ponašanju i djelovanju ne uvažava represivnu ideološku matricu. Iznenada mu se dogodi da je postao državnim neprijateljem.

Dio Hrvata u Švicarskoj se unatoč spomenutim dvojbama, primjereno vremenu i prostoru gospodarske migracije, već 1970-tih godina borio za hrvatske odjele u tadašnjim jugoslavenskim školama (JDŠ). Godine 1973. Hrvati su izborili posebne odjele za hrvatsku djecu u gradu Badenu, dok su diljem Švicarske djelovali mješoviti razredi. Jugodiplomaciji je to bio trn u oku, jer „škole mogu da deluju samo kao jugoslovenske dopunske škole, a nikakve nacionalne škole ne mogu da se osnivaju i registruju“. Citat potječe iz zapisnika s „Prvog radnog dogovora nastavnika i predsjednika školskih odbora JDŠ-a s područja Švicarske“, održanog 4. svibnja 1975. u Bernu. Na tom je sastanku pokojni ing. Josip Dobša otvoreno zastupao ono što se u Badenu već provelo: „Nastava u školi za djecu mora biti na materinjem jeziku, a ne miješovita odjeljenja. Mi smo imali nekoliko slučajeva da su nam djeca dolazila iz Züricha da kod nas uče materinji jezik hrvatski, jer u Zürichu se to predaje u mješovitim odjeljenjima“. Šokiran Dobšinom otvorenošću, beogradski izaslanik će mu predbaciti da istupa s „nacionalističkih pozicija, a ne sa stanovišta kako je to rešeno Ustavom naše zemlje“. Sukob je osobito eskalirao kad je Nastavničko vijeće 25. svibnja 1978. na sastanku u Badenu zaključilo ukinuće posebnih srpskih i hrvatskih odjela u JDŠ-u. Nastavničko vijeće, koje je bilo izravno podređeno savjetniku za škole pri ambasadi SFRJ u Bernu donijelo je odluku bez prethodnog savjetovanja s roditeljima i Školskim odborom. Školski odbor je na sastanku 8. lipnja 1978. pismeno prosvjedovao zbog toga što se ovom odlukom ignorira odluka 130 roditelja koji su se 1973. pismeno izjasnili na kojem jeziku njihova djeca trebaju biti podučavana.

Nakon ljetnog dopusta 1978. škole su počele raditi s mješovitim razredima. Glavni odbor ondašnje Hrvatske kulturne zajednice je na sastanku u Generalnom konzulatu SFRJ-a 23. lipnja 1978., prema zapisu ing. Zvonka Čičića, iznio sljedeće primjedbe: „Roditelji Srbi i Hrvati s kojima smo razgovarali ističu da je ovakvo opterećivanje djece nepotrebno, te da djeca ne mogu uspješno pratiti nastavu. Događa se da djeca dolaze kući iz škole i upotrebljavaju izraze, koje roditelji ne razumiju. Isto tako roditelji stavljaju primjedbe da će se djeca, kada se vrate u domovinu, izražavati na način koji je stran njihovoj sredini. Osim toga, iz praktičnih razloga, nastavnicima je nemoguće – s obzirom na njihovu stručnu naobrazbu – predavati istovremeno dva jezika. U Jugoslaviji se, također, paralelno u istom razredu, ne uče sprske i hrvatske riječi i pravopis, tj. ne prevodi se s jednog jezika na drugi“. Glavni odbor je u tom razgovoru bio i konkretan te iznio svoj prijedlog: „U svakom slučaju, Ustav SR Hrvatske definira hrvatski književni jezik, stoga se nadamo skorom rješenju opisanog problema. No, da bi se vratilo povjerenje roditelja, predlažemo da se u statute jugoslavenskih dopunskih škola umjesto, višeznačne formulacije o jezicima „naroda i narodnosti“ precizira da se poduka provodi u posebnim razredima iz jezika: srpskog, slovenskog, makedonskog, albanskog i hrvatskog“.

Hrvati su odlučili na nedemokratsku odluku Nastavničkog vijeća o ukinuću posebnih razreda reagirati demokratskim sredstvom – zahtjevom s potpisima. Valja primijetiti da je u to vrijeme takav zahtjev krio u sebi veliku prijetnju za potpisnike koji bi mogli biti proglašeni neprijateljima države, što je pri posjetu domovini moglo značiti oduzimanje putnih isprava i zatvorska kazna. Zapravo se moglo govoriti o ugrožavanju vlastite egzistencije. S tim zahtjevom, koji potpisuje „Skupina roditelja građana Jugoslavije na privremenom radu u Švicarskoj“, Zürich i Baden, koncem lipnja 1979., želimo upoznati naše čitatelje, kojima to danas vjerojatno zvuči nepojmljivo:

„Potpisani građani Jugoslavije, obraćamo Vam se uvjereni da se radi o jednom od bitnih problema, koji nas tišti već niz godina. Naša djeca izložena su ovdje u Švicarskoj odnarođivanju zbog naravnog djelovanja okoline. Unatoč toga mnogi roditelji ne daju svoju djecu u jugoslavenske dopunske škole, odnosno nisu zadovoljni s načinom rada tih škola, budući da odgovorni organizatori pri Ambasadi SFRJ stvaraju takozvane mješovite razrede srpsko-hrvatske, a učiteljicama je vrlo teško održavati mješovitu nastavu. Nastavu u posebnim razredima je moguće organizirati. Djece i učiteljica ima, a lijepi primjer je ostvarena nastava za slovensku djecu u posebnim razredima. Do jeseni 1978., to jest punih 7 godina od osnivanja škole nastava se ovdje u Badenu održavala u posebnim razredima na hrvatskom i posebnim na srpskom jeziku. Ne radi se samo o razlikama u jeziku, već i o osnovama kulture; hrvatska djeca trebaju više učiti iz povijesti, zemljopisa i književnosti Hrvatske, a srpska također iz svoje kulture te ujedno bolje svladati ćirilicu. Zbog toga predlažemo kako nam i Ustav SFRJ i Ustav SR Hrvatske daje pravo:

• posebne razrede na hrvatskom jeziku
• posebne razrede na srpskom jeziku
• kako već postoje na slovenskom.

Molimo Vas, da pristupite rješavanju ovog pitanja, te Vas najsrdačnije pozdravljamo i molimo za odgovor.“

Pismo je poslano na slijedeće ustanove [s punim adresama]: Republički sekretarijat za školstvo, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Društvo književnika SR Hrvatske, Matica iseljenika Hrvatske, Vjesnik inozemno izdanje. „Odgovor molimo poslati na sljedeću adresu: Smokvina R., Sandstrasse 4, 5432 Neuenhof, CH.“

Na svakom listu za potpise unesen je kratki tekst: „Predlažemo da se u jugoslavenskim dopunskim školama osnivaju posebni razredi za hrvatski jezik i posebni razredi za srpski jezik – umjesto mješovitih razreda. Građani Jugoslavije: potpis i mjesto [stanovanja]“.

Taj su zahtjev u korist hrvatskih odjela 1979. godine potpisala 263 roditelja, uglavnom iz Badena, Züricha i Basela, što se totalitarne svijesti, naravno, uopće nije dojmilo. Bila je to najhrabrija akcija hrvatskih „pasošara“ u Švicarskoj koji su smogli snage i smjelosti da se suprotstave ideologiziranom komunističkom i jugoslavenskom „bratstvu i jedinstvu“. Već spomenuti Zvonko Čičić se 25. lipnja 1979. obraća za pomoć švicarskoj Saveznoj službi za znanost i znanstveno istraživanje. Nešto kasnije, 6. listopada 1979. istoj se službi obraća i Radovan Smokvina te joj dostavlja njemački prijevod peticije. Dr. Hochstrasser, pročelnik službe, odgovara da se Bern ne može miješati u nutarnje nadležnosti druge države („nutarnje jugoslavenske probleme“). Unatoč neuspjehu, hrvatski otpor je pokazao da su pojedini Hrvati imali snažnu nacionalnu svijest koju ni represivno jugoslavenstvo nije moglo pokolebati.

Sržna poruka ovog zahtjeva je da su se Hrvati još prije četrdesetak godina preko hrvatskog jezika, kao i toliko puta u prošlosti, borili za svoja nacionalna prava. Teško je danas odgonetnuti zbog čega je ovaj smioni čin hrvatskih roditelja prekriven velom šutnje u hrvatskoj javnosti do današnjeg dana. Jedan od odgovora bi mogao glasiti zbog toga što Hrvati iz Švicarske, koji od 1990. godine imaju nesmetani pristup hrvatskim priopćilima, nisu mogli izvući nikakvu osobnu korist iz ovog nesvakidašnjeg događaja. Pošto ova akcija ne pripada njihovoj biografiji, nisu se njome mogli ni okoristiti u samopromidžbi.

Inicijativni školski odbor

Čim je u svibnju 1990. godine u Hrvatskoj došlo do smjene komunističkog totalitarizma, sastao se 22. lipnja 1990. godine Inicijativni odbor za osnivanje Hrvatske dopunske škole (škola se, naime, tako zvala do 1993., kad ju je preuzela država, ali ćemo u ovom zapisu zbog jednostavnosti prijeći na konačni naziv Hrvatska nastava – HN). Inicijativni odbor su sačinjavali Vladimir Boban, Zvonimir Čičić, pok. Josip Dobša, Grana Ferić, Stanislav Ferić, Marijan Jakopović, Tihomir Nuić i Jure Primorac. Vrijedni Andrija Babić iz Ženeve je izabran za tajnika. Radilo se, dakle, isključivo o uglednim dugogodišnjim članovima i dobrim dijelom dužnosnicima bivše Hrvatske kulturne zajednice (HKZ). Odmah na sljedećoj sjednici u srpnju pridružio im se fra Karlo Lovrić, tadašnji ravnatelj hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj i voditelj Hrvatske katoličke misije (HKM) u Zürichu.

Ministarstvo prosvjete, kulture, fizičke i tehničke kulture se pismom od 29. kolovoza 1990. obratilo msgr. Vladimiru Stankoviću, ravnatelju dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, sa zamolbom za potporu u organiziranju hrvatske nastave u Europi te da se „katoličke misije u zemljama imigracije uključe u rješavanje organizacijskih pitanja, naročito u osiguranju prostora“. Msgr. Stanković već 3. rujna 1990. šalje svojoj subraći svećenicima preporuku: „Nama je kao Crkvi jasno da područje školstva i prosvjete spada u domenu Republike Hrvatske i školskih i drugih vlasti u dotičnim zemljama, a mi kao svećenici možemo samo pripomoći u organiziranju nastave i animiranju roditelja da svoju djecu šalju u te škole. Posebno smo zainteresirani da u tim hrvatskim školama bude vjeronaučna nastava na hrvatskom jeziku, ravnopravno tretirana s drugim predmetima, u skladu s propisima pojedinih država i pokrajina, uvijek vodeći računa o smjernicama mjesne Crkve čija nadleštva treba obavijestiti o novim hrvatskim školama, jer znamo da upravo mjesna Crkva u toj stvari može mnogo pomoći“.

Krenuli smo među ljude i ponudili im školski program dakako s vjeronaukom. Prikupili smo sva učila iz Hrvatske i hrvatskih škola diljem svijeta, a prof. Grana Ferić, koja će postati prvom ravnateljicom HDŠ, je, nakon konzultacija s uvaženim stručnjacima i pedagozima iz Hrvatske te djelatnicima Ministarstva prosvjete, kulture, fizičke i tehničke kulture, odlučila o tome što je sa stručne strane primjereno za hrvatsku djecu u Švicarskoj. O vjeronaučnim učilima su odlučivali sami misionari. Roditeljima smo objašnjavali, a ponekad ih i uvjeravali, da se radi o plemenitom naumu, koji njihovoj djeci može samo koristiti. Napravili smo Pravila (statute) Hrvatske nastave prema Švicarskom građanskom zakonu o udrugama. Definirali smo svrhu HN-a kao dodatne školske nastave iz hrvatskoga jezika i književnosti, hrvatske povijesti i zemljopisa, te nudili njegovanje hrvatske kulture, umjetnosti i folklora u svrhu očuvanja nacionalnog identiteta Hrvata u Švicarskoj. Tijela udruge HN-a su bila godišnja skupština roditelja, glavni školski odbor, mjesni školski odbori, ovjerovitelji računa i ravnateljica HN-a, koja je morala posjedovati odgovarajuću stručnu i pedagošku naobrazbu.

Dok smo tražili učitelj(ic)e po Švicarskoj i vodili korespondenciju sa švicarskim vlastima tražeći priznanje i prostorije, hrvatske katoličke misije su umnažale i dijelile upisnice pred crkvom i u misijama. Republika Hrvatska je, doduše, prema uhodanom socijalističkom uzusu, slala i plaćala određeni kontingent učitelj(ic)a u Švicarsku, ali su oni boravišnu dozvolu mogli dobiti samo preko jugoslavenskih konzularnih službi. Naša mlada ustanova nije mogla ni sanjati o tolikim ovlastima kao ni o plaćama od kojih bi se u Švicarskoj moglo živjeti. Hrvatskim smo učitelji(cam)a, koji su već boravili u Švicarskoj, dali rok u kojem su se trebali odlučiti hoće li raditi u HDŠ-u ili JDŠ-u. Gdje su roditelji bili suglasni, prihvatili smo ih kao svoje. Od nekih nismo dobili pismeno izjašnjenje u danom roku, pa smo se odlučili za snage u Švicarskoj i pograničnim dijelovima Njemačke i Austrije. Kriteriji za namještanje učitelj(ic)a, koji se možda nisu svugdje mogli odmah primjeniti, bili su završena pedagoška akademija ili studij te ugled u sredini u kojoj žive.

Inicijativni školski odbor je na sastanku 17. rujna 1990. preimenovan u Glavni školski odbor (GŠO). Prvi predsjednik je bio pok. Josip Dobša, a nakon što je on 1991. godine obolio, za predsjednika GŠO je izabran Tihomir Nuić. Na godišnjoj skupštini 19. rujna 1991., odlukom nazočnih roditelja i mjesnih školskih odbora, dorađena Pravila su odobrena a GŠO je proširen na 13 članova. U međuvremenu smo 15. siječnja 1991. dobili dopis ministra prof. dr. Vlatka Pavletića da je Ministarstvo prosvjete, kulture fizičke i tehničke kulture, nakon uvida u naš rad, suglasno s našim radom i da nam pruža potporu. Taj smo dopis preveli na njemački i dostavljali ga školama u kojima još nismo imali prostorija za djelovanje. Tek 3. srpnja 1991. iz Zagreba stiže službena odluka o imenovanju ravnateljice Grane Ferić.

Financiranje Hrvatske nastave

Od Republike Hrvatske, u čijim je ministarstvima tada vladala velika nesigurnost i kruti samoupravljački duh, nismo mogli očekivati nikakvu financijsku potporu. U Pravilima smo zbog toga predvidjeli kao izvore financiranja HN-a roditeljske doprinose, dobrovoljne priloge te prihode s priredbi HN-e. Pripada ironiji toga vremena da je Republika Hrvatska i dalje plaćala učitelj(ic)e (vjerojatno njih 14) kao namještenike JDŠ-a, a hrvatski je puk, po tko zna koji put, morao sačekati dok njegove pravice dođu na red.

Da bismo mogli pripremiti materijale za učenike ( jer nismo imali udžbenika ), bila nam je potrebna određena financijska pomoć. HKM Zürich nam je na početku darovala 3.000.00 franaka, bivša HKZ 1.500.00 franaka, a HDZ 186.50 franaka, nakon što je od obećanih 1.500.00 franaka „kupljena“ gomila neuporabljivih knjiga koje i danas leže na nekom züriškom tavanu. Pozajmljivali smo novac (primjerice od bivše HKZ) kako bismo platili tekuće račune. Jednom mi je prigodom fra Karlo Lovrić u listopadu 1992. godine potvrdio da je u HN uložio 41.500.00 franaka (učiteljski seminari s hranom i pićem, siromašni roditelji koji nisu mogli platiti doprinos, kopiranja i sl.).

Pored toga smo se za financijsku pomoć obraćali švicarskim nedržavnim ustanovama i zakladama, jer smo bili svjesni da će nam država staviti na raspolaganje prostorije i da će sama snositi dodatne troškove za prekovremene satove kućepazitelja. Naime, nastava HN-a se tada održavala uglavnom srijedom i subotom popodne jer su u to vrijeme školske prostorije bile slobodne. U proljeće 1992. godine dobili smo potporu od Migrosa 4.000.00 franaka, a od Seraphisches Liebeswerk Solothurn 200.00 franaka. Caritas nam je u svibnju iste godine darovao 10.000.00 franaka.

Prva škola otvorena je 8. rujna 1990. godine u Ženevi. Njezin učitelj i spiritus movens je bio Andrija Babić. Kronološki gledano drugu dopunsku školu je otvorila Blagica Alilović 27. rujna 1990. u sanktgallenskom Buchsu. Od većih mjesta najkasnije je otvorena škola u glavnom švicarskom gradu Bernu. Kad smo, naime, 1990. godine započeli s HN-om, grad Bern nije htio sudjelovati jer je preko svog hrvatskog predstavnika i misionara tvrdio da već ima organiziranu besplatnu školu za hrvatsku djecu. Nastava se održavala u misijskim prostorijama. Kako su djeca svugdje živa i glasna pa tako i u Bernu, sustanari iz zgrade su se pobunili protiv nastave tamo zbog čega se nastava više nije mogla održavati u misijskim prostorijama. Školske prostorije su nađene tek u travnju 1992. godine. Dakle, to je bio ujedno početak nastave za bernsku djecu u školskoj 1991./1992. godini – s osam mjeseci zakašnjenja.

GŠO je odredio da učitelji(ce) imaju satnicu od 35.00 franaka s time da se dodatno pokrivaju troškovi putovanja. Svaki član GŠO-a je, kao što je to bilo i u Inicijativnom odboru, snosio sam sve troškove (poštarina, telefon, putovanja, kopiranja). Za prvu školsku godinu 1990./1991. smo zatražili od roditelja, koji to mogu, godišnji doprinos od 200.00 franaka za jedno dijete, a za dvoje i više djece 300.00 franaka. Imali smo škole na 20 mjesta i, na koncu, mogli podmiriti sve učiteljske honorare i putne troškove roditeljskim doprinosom na kraju školske 1991. godine. Naime, škola je utemeljena na načelu solidarnosti, jer manja mjesta nisu bila u mogućnosti snositi troškove poput većih aglomeracija. Sljedeće se školske godine povisio broj škola na 42, što je iziskivalo više nastavnog osoblja. Povisili smo roditeljske doprinose na 250.00 franaka za jedno dijete godišnje, a za dvoje i više djece na 350.00 franaka godišnje. Na koncu školske godine 1991./92. imali smo dug prema učitelji(ca)ma od 55.285.45 franaka. Više nismo povisivali godišnje doprinose, pa smo stoga završili školsku godinu 1992./93. s dugom od 84.923.45 franaka. Unatoč tome, nismo se dali. Država će preuzimanjem HN-a pokriti nastale dugove. HN je 1994. dobio nova Pravila i novu organizaciju.

Hrvatska nastava u okrilju države

Nakon nebrojenih molbi, obijanja pragova po Zagrebu, preklinjanja i razgovora, Ministarstvo prosvjete, kulture, fizičke i tehničke kulture, preuzimlje škole u rujnu 1993. godine. Pošto je Ministarstvo prema važećem Pravilniku moglo plaćati učitelj(ic)e samo 20.00 franaka po satu, dogovorili smo da razliku od 15.00 franaka nadoknađujemo roditeljskom participacijom od 150.00 franaka za jedno te 200.00 franaka za dvoje i više djece. Nakon što se gđa Ferić umorila, 1. rujna 1993. imenovana je, na naš prijedlog, nova ravnateljica HN-a prof. Stanislava Račić, koja je do tada radila kao učiteljica. Svi smo je već upoznali kao lojalnu, stručnu, marljivu, suverenu, postojanu i poduzetnu osobu. Država je od toga trenutka preuzela brigu za nastavu i mogla slati učitelj(ic)e iz Hrvatske sa svim potrebnim osiguranjima i mjesečnom plaćom, što nam je jako olakšalo organizacijski posao. Ministrica prof. Ljilja Vokić je svojim dopisom od 15. studenoga 1994. godine potvrdila naš dogovor: „Po preporuci i zamolbi fra Karla Lovrića, voditelja hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj, Ministarstvo prosvjete i športa prihvaća mogućnost prikupljanja dobrovoljnih priloga roditelja učenika HDŠ“.

HN su pokrenuli i ponijeli domoljubi kojima je preuzimanje škole sa strane države bilo veliko priznanje i priuštilo neopisive trenutke zahvalnosti i radosti. Nađeni su učitelji i učiteljice, sastavljeni programi, napravljen proračun. Škola je utemeljena na načelu solidarnosti, pošto manja mjesta nisu bila u mogućnosti snositi troškove poput većih gradova. Školu su vodile osobe koje su bile spremne preuzeti odgovornost za svoj posao.

Premda je organiziranje HN-a bio vrsni općehrvatski projekt, nekim Hrvatima to nije bilo po volji, pa su počeli rovariti protiv škole preko domovinskog tiska. Ovdašnji politikanati su odvraćali roditelje od plaćanja doprinosa. Osobito smo bili pogođeni člankom u „Školskim novinama“ (br. 13, od 24. ožujka 1992.) dviju učiteljica iz bivše Jugoslavenske dopunske škole koje su, valjda iz osvete, objavile jedan mržnjom i netrepeljivošću nadahnut članak protiv HN-a. Naš odgovor na netočnosti i krivotvorine u članku uredništvo lista nije htjelo objaviti. U to je vrijeme izdavač lista „Školske novine“ bila država, odnosno njezina dotična ustanova.

Odjeci o Hrvatskoj nastavi

Bilo je dosta pozitivnih vijesti o HN-u, koje su nas u našem pothvatu jačale i hrabrile. MOVIS, glasilo hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj, nije propuštao ni jednu priliku da obavijesti svoje čitatelje o napretku i rastu HN-a. Društvene obavijesti, glasilo bivšeg HKZ-a, su nam, kad je god to ustrebalo, stavljale svoj prostor na raspolaganje. Iz tih glasila su Hrvati u Švicarskoj iščitavali tko stoji iza HN-a i tko daje materijalnu i duhovnu potporu njezinim organizatorima.

Lokalne i nacionalne švicarske tiskovine smo također zainteresirali za svoj smioni projekt i one nisu štedjele na pohvalama. Tako je 5. studenog 1990. züriški Tages Anzeiger objavio članak pod naslovom „Kulturna svijest u tuđini“ (Kulturbewusstsein in der Fremde). Novinarka opisuje kako je Hrvatska dobila građansku Vladu koja se distancira od jugoslavenske centralizirane države i u ovom trenutku naglašava hrvatsku kulturnu autonomnost. Novoosnovana udruga roditelja u Švicarskoj traži osnivanje hrvatskih dopunskih škola. Odbacivši bivšu ideologiju, ubuduće mogu hrvatska djeca u Švicarskoj upoznavati kulturu i jezik svoje domovine. Samo u Zürichu se do sada prijavilo 200 učenika za dopunsku školu. Nacrt udruge roditelja je zadovoljio nadležni odjel pri Odjelu za obrazovanje. Voditelj odjela Markus Truninger kaže: „Mi podupiremo svaku inicijativu za posredovanje materinskog jezika i preporučili smo pojedinim gradskim školama da Hrvatima iziđu u susret s prostorijama“.

Pokrenuli smo 1992. školski list Govorimo hrvatski koji izlazi do danas jedanput godišnje. Oduševljavao je ljude u domovini i nas u tuđini. Tiskan u 1200 primjeraka, od toga 50 u boji, list je nosio izazovan naslov: govȯrimo ili go̎vorimo hrvatski. List je postao tradicija koju njeguju svi učitelji i koordinatori imajući na umu ljepotu i vrijednost dječjeg likovnog i literarnog izričaja. Radi se o zborniku dječjih radova koje učitelji prikupljaju kroz cijelu školsku godinu, a zatim sabiru i uređuju u obliku školskoga lista. Svaki broj aktualan je zbir emocija i događaja koji su obilježili tekuću školsku godinu i trajni zapis svim generacijama. Naslovnicu od početka krasi crtež učenice koja se zove Andrea Šikalo, 4. r., Landquart, a predstavlja dražesna lica učenica i učenika s otvorenim očima i usnama, znacima velikog iščekivanja i uzbuđenja. Glavni i odgovorni urednik Modre laste nam se javio 26. lipnja 1993. ovim riječima: „Većina priloga – i literarnih, i novinarskih i likovnih – resi iskrenost, tematska i izražajna zanimljivost i svježina, te, uz razumijevanje teškoća u učenju našeg jezika, i solidna razina pismenosti. List odiše osobitom prisnošću i toplinom i odista ga je ugodno listati i čitati. Neke ćemo radove prenijeti na stranice Modre laste“. Riječi pohvale, pa i oduševljenja, su stizale iz Zavoda za školstvo, Matice Hrvatske, prof. Stjepana Težaka, itd. K tome smo tiskali dječje crteže kao prigodne karte za kršćanske blagdane.

Poduka

Nastava hrvatskoga jezika i kulture namijenjena je djeci hrvatskih državljana s privremenom ili stalnom adresom u Švicarskoj Konfederaciji, odnosno djeci koja žive u Švicarskoj, a kojima je hrvatski jezik obiteljski jezik, kao i svoj djeci koja žele učiti hrvatski jezik i upoznati hrvatsku kulturu, a za to imaju potrebno jezično predznanje.

Uz hrvatski jezik i književnost, koji su temelj poduke, nastava uključuje i stjecanje znanja o povijesnoj, kulturnoj i prirodnoj baštini Republike Hrvatske. Nastavni materijali o povijesnom naslijeđu, geografskim obilježjima, hrvatski likovni i glazbeni izrazi također su inkorporirani u područje hrvatskoga jezika i književnosti, gdje služe kao sadržajna osnova za učenje jezika i razvijanje komunikacijskih sposobnosti učenika. Važno je istaknuti da osim razvoja jezičnih kompetencija kao što su slušanje, govorenje, čitanje i pisanje, primarni ciljevi Hrvatske nastave su i upoznavanje kulturne, povijesne i prirodne baštine jer pridonose razvoju osjećaja pripadnosti hrvatskome narodu i kulturi, njegovanju vlastitoga nacionalnoga identiteta, kao i izgradnji čitave djetetove ličnosti. Temeljni je dokument za planiranje i izvođenje hrvatske nastave Kurikulum hrvatske nastave u inozemstvu.

Organizacija nastave ima svoje specifičnosti; ona se, u pravilu, odvija uvijek u prostorijama švicarskih škola u poslijepodnevnim satima nakon redovne nastave. Učenici su podijeljeni u dvije skupine koje su prema dobnim karakteristikama izrazito heterogene; prvu skupinu čine djeca od predškolskog uzrasta do 4. razreda, a unutar druge skupine nastavu pohađaju polaznici 5. do 8. razreda. Srednjoškolci pak imaju priliku nastaviti svoje školovanje u uredu u Dietikonu ili s drugom nastavnom skupinom u mjestu gdje žive.

Mjesta održavanja HN-a i broj djece

Prema aktualnim podatcima u školskoj godini 2015./2016. nastava se održava u 20 kantona, odnosno 63-ima nastavnim mjestima diljem Švicarske. Hrvatsku školu pohađa oko 900 učenika koje podučava 14 učitelja. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta u potpunosti organizira i financira hrvatsku nastavu te odabire i zapošljava učitelje koji se na rad upućuju na mandat od četiri godine na temelju Pravilnika o uvjetima i postupku izbora učitelja za rad u hrvatskoj nastavi u inozemstvu.

Ured Hrvatske škole u Švicarskoj nalazi se u Dietikonu i mjesto je rada koordinatorice koja je zadužena za vođenje cjelokupne administracije, praćenje rada učitelja, suradnju i nazočnost na sastancima švicarskih ureda za odgoj i obrazovanje, suradnju s hrvatskim institucijama, udrugama i katoličkim misijama, organizaciju raznih izvanškolskih aktivnosti poput kazališnih i književnih susreta, nabavku udžbenika, izradu školskog lista, ispunjavanje formulara i mrežnih obrazaca za kantonalne školske vlasti i dr.

POPIS NASTAVNIH MJESTA I POSTOTAK BROJ UČENIKA PO KANTONIMA:

Izvanškolske aktivnosti

Bitan su segment Hrvatske nastave i izvanškolske aktivnosti djece poput nastupa na priredbama koje organiziraju Hrvatske katoličke misije. U pravilu su dvije takve priredbe godišnje; jedna povodom Blagdana sv. Nikole ili Božića te druga u proljeće, kada slavimo Majčin dan. To su događaji kako zabavnog, tako i poučnog karaktera tijekom kojih imamo priliku za druženje i kada učenici svojim obiteljima i svima prisutnima prezentiraju naučenu recitaciju, pjesmu ili igrokaz. S katoličkim misijama surađujemo još i u vidu uređivanja stranice Hrvatske škole u Movisu i dr.

U uredu Hrvatske škole u Dietikonu za djecu, roditelje i sve zainteresirane jednom godišnje održi se Književni susret na kojem ugostimo poznatog književnika ili književnicu iz domovine, a često se organiziraju i kreativne radionice od kojih izdvajamo ovogodišnju Uskršnju radionicu kada smo imali priliku podučiti se tradicionalnom ukrašavanju pisanica voskom.

Jedna od najvećih izvanškolskih aktivnosti na koju možemo biti izrazito ponosni svakako su Kazališni susreti malih glumačkih družina učenika Hrvatske škole, koji su ove godine bili posebno svečani jer smo se okupili deseti, jubilarni put. Početci kazališnih aktivnosti sežu u 2007. godinu kada je tadašnja koordinatorica Marijana Ćorluka u Trimbachu organizirala prvi susret. Od tada pa sve do danas na kazališnim daskama diljem Švicarske izveden je velik broj predstava u kojima su nastupile stotine učenika hrvatske nastave. Tijekom deset godina u svaki nastup uloženo je mnogo truda i rada učenika, učitelja i roditelja koji prepoznaju važnost njegovanja materinjeg jezika.

Suradnja s hrvatskim diplomatskim predstavništvima ostvaruje se i na kulturnom planu pa se tako u Generalnom konzulatu u Zürichu i u Veleposlanstvu u Bernu svakoga prosinca organizira izložba dječjih likovnih radova; ove godine naslovljena je Hrvatski izumi.

Mnogi učitelji pokreću i sa svojim učenicima i roditeljima realiziraju humanitarne akcije u kojima pomažu obiteljima slabijeg imovinskog stanja u domovini.

Povezivanje s domovinom

Povezivanje s domovinom ostvaruje se na razne načine: dopisivanjem s vršnjacima, sudjelovanjem na raznim likovnim i literarnim natječajima ( „Haiku natječaj“ OŠ Vežica Rijeka na kojemu smo osvojili 1. i 3. mjesto, „Tin i ja“ OŠ Vrgorac, „Obitelj u očima djeteta“ Dječjeg doma Klasje iz Osijeka, „Glagoljica u dječjem oku i srcu“  Iserlohn − Rim – Molise − Zagreb 2016. i dr. ), zatim izletima u Hrvatsku, spomenutim humanitarnim akcijama, a posebno se ponosimo zajedničkim projektima poput „Priče o srcima“ učiteljice Božice Matak.

Naime, Mali licitari i medičari  I. OŠ Vrbovec izradili su licitarska srca  koja su potom na ukrašavanje poslali učenicima Hrvatskih škola Schaffhausen i Neuhausen. Nakon što su ovdašnja djeca izradila završne šare, licitarska srca prodala su na priredbi povodom Majčina dana, a zarađeni novac poslala jednome vrbovečkom učeniku u invalidskim kolicima. Vrijednost projekta prepoznalo je i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta pa je upravo njih odabralo na raspisanome natječaju za dodjeljivanje financijskih potpora međunarodnoj suradnji škola. Tako je 14 učenika 4., 6. i 8. razreda sa svojim dvjema učiteljicama iz Vrbovca  boravilo  u Schaffhausenu  od 2. do 5. travnja 2016. te su osobno upoznali svoje suradnike učenike hrvatske škole iz Schaffhausena i Neuhausena, kao i njihove obitelji. Smještaj im je velikodušno osiguralo 10 obitelji u Schaffhausenu, Stettenu i Uhwiesenu. Djelić domovine spakirali su u tri velika kovčega pa su poklanjali svoje rukotvorine − licitarska srca i svijeće, vrbovečke suvenire, turističke promotivne materijale, hrvatske slatkiše i druge sitnice koje podsjećaju na Hrvatsku i na taj način bili pravi promotori svojega grada, kraja i domovine Hrvatske. Ovaj svijetli primjer zajedništva i suradnje nastavak će doživjeti u jesen kada se planira uzvratni posjet polaznika Hrvatskih škola Schaffhausen i Neuhausen Vrbovcu.

Suradnja sa švicarskim školskim ustanovama

Suradnja sa švicarskim školskim institucijama u nekim je kantonima vrlo intenzivna ( Zürich, Bern, Basel Stadt, Thurgau ) i uključuje sudjelovanje na redovnim sastancima koordinatora, zatim sastancima Pedagoške komisije u organizaciji Bildungsdirektiona kantona Zürich, sudjelovanje u raznim forumima (npr. Forum za interkulturalni odgoj i obrazovanje u Zürichu), suautorstvo u pisanju metodičkih priručnika za rad u nastavi materinjeg jezika, unošenje podataka o učiteljima, učenicima i školama na internetske platforme Ureda za obrazovanje pojedinih kantona početkom školske godine, kao i sudjelovanje na stručnim usavršavanjima za učitelje ( za nove učitelje u kantonu Zürich obvezno je pohađanje seminara Uvod u švicarski školski sustav ), sudjelovanje na raznim predavanjima itd.

Dva puta godišnje ( na kraju prvoga polugodišta i na kraju školske godine ) učitelji svojim učenicima dijele svjedodžbe s ocjenom iz predmeta Hrvatski jezik i književnost. U mnogim kantonima ta se ocjena unosi u svjedodžbu švicarske škole i ravnopravna je ostalim ocjenama.

Nastavlja se suradnja s interkulturalnim knjižnicama koje u ponudi imaju knjige na hrvatskom jeziku (Zürich, Aarau, Bellinzona, Lugano, Villars-sur-Glane ), i to u vidu čitanja na hrvatskome jeziku, višejezičnog čitanja, posjeta knjižnici ili tako što učitelji pomažu knjižničarima u odabiru naslova kada upotpunjuju fondove na hrvatskome jeziku.

Na poziv Švicarskog instituta za medije za djecu i mlade svake godine u studenom sudjelujemo i u Noći čitanja. Institut određuje temu, datum i način provedbe ove aktivnosti na koju se rado odazivamo, okupljajući djecu svih uzrasta i uživajući u slušanju i čitanju lijepe hrvatske riječi.

Spomenute aktivnosti ocrtavaju tek djelić onoga što Hrvatska škola predstavlja u Švicarskoj Konfederaciji. Ono što je teško prenijeti u ove retke svakako je naporan, ali plodonosan rad učitelja, koordinatorice, roditelja, učenika i raznih institucija na očuvanju hrvatske tradicije i pripremanju mladih umova za život u šarenom, švicarskom društvu. Dugogodišnje iskustvo nam kazuje kako jedino zajedništvo u školama i izvan njih pruža korijenje hrvatskog identiteta, jezika i tradicije, na kojemu pupaju multikulturalne ličnosti.

Svima koji su se čitajući ove retke prepoznali kao kotačić složenog mehanizma koji zovemo Hrvatska škola srdačno zahvaljujemo i radujemo se novim zajedničkim uspjesima.

P.s. Podatake o razvoju Hrvatske nastave u Švicarskoj od 1994. godine autoru je dostavila u to vrijeme koordinatorica HDŠ Nataša Balić, koja zaslužuje daleko više od ove skromne zabilješke.