Julijanski kalendar uveo je Gaj Julije Cezar 45. pr. Kr. i koristio se u cijeloj Europi do 16. stoljeća, kada se prešlo na gregorijanski kalendar. Na prvom ekumenskom saboru u Niceji 325. godine kršćanska je crkva prihvatila julijanski kalendar kao temeljni kalendar.
Kako bi se lakše razumjela izrada ovih dviju najpoznatijih vrsta kalendara potrebno je poznavati pojam sunčeve godine.
Sunčeva godina je vrijeme potrebno Zemlji da jednom obiđe Sunce (odnosno vrijeme jedne Zemljine revolucije). Njeno prosječno trajanje je 365 dana, 5 sati, 48 minuta i 46 sekundi – odnosno u decimalnom zapisu 365,2422 dana.
Faze razvoja rimskog kalendara
Prvu fazu nastanka rimskog kalendara vežemo u vrijeme osnutka Rima, oko polovice 8. st. pr. Krista. Druga fazu razvoja kalendara podrazumijeva reforme drugoga kralja – Nume Pompilija, koji je vladao od 715. do 673. godine pr. Kr. Numa Pompilije podijelio je godinu na dvanaest mjeseci, uveo interkalaciju i sl. Pretpostavlja se da je predjulijanski, odnosno republički kalendar, bio zapisan na zadnjoj ploči Zakona XII oko 451./450. godine pr. Kr.
Treću fazu obilježile su reforme Gaja Julija Cezara, koje podrazumijevaju usklađivanje građanske godine sa sunčevom (tropskom) godinom. Posljednja faza razvoja rimskoga kalendara odnosi se na kraj republike i početak carstva, odnosno na Augustove reforme, koje se ogledaju u kontroli kalendara.
Julijanski kalendar
Julijanski kalendar sastavio ga je 46. godine prije Krista aleksandrijski astronom Sosigen na zahtjev Julija Cezara koji ga je i uveo u upotrebu. Naime, kako bi zaustavio kaos koji je vladao u starom Rimu, gdje su se godine skraćivale ili produživale, ovisno o tome je li Pontifex Maximus („vrhovni pontif“ odnosno vrhovni svećenik u antičkom Rimu), nakanio neprijatelja ukloniti s dužnosti ili mu produžiti mandat. Siječanj je, tako, klizao od jeseni do proljeća… Novi je kalendar stupio na snagu prvog dana siječnja (Januariusa) 709. A. U. C. (ab urbe condita – od osnutka Rima) – prema današnjem računu, bilo je to 45. godine prije nove ere.
Treba imati u vidu da se u ovo vrijeme godine još nisu brojile od rođenja Isusa Krista, već od osnivanja Rima 753. pr. Kr. te je sretna slučajnost što su za prijestupne godine uzete baš one djeljive sa 4 brojeno od Kristovog rođenja.
Prema toj reformi godina traje tristo šezdeset pet dana i šest sati, a svake četvrte godine (annus bissextilis) umeće se jedan dodatni dan, zbog onih šest sati. Julijanska je godina duža od sunčane za jedanaest minuta i četrnaest sekundi. Cezar je tu zadnju zbrkanu godinu od 455 dana nazvao ultimus annus confusionis(„zadnja godina zabune“). Nove su godine počinjale 1. siječnja, a 45. godina pr. Kr. upravo je tako počela.
Nakon Cezarova ubojstva na Martovske ide 44. godine pr. Kr., rimski je Senat mjesec Quintilis preimenovao u Iulius.
Prema predaji, Oktavijan August, osnivač i prvi car Rimskog carstva, je dodao mjesecu Augustus još jedan dan kako bi imao isti broj dana kao i mjesec Iulius.
Kako su mjeseci dobivali ime
Julije Cezar prvobitno je odredio da svi neparni mjeseci imaju po 31 dan, a parni po 30, osim veljače koji je u običnoj godini imao 29 dana, a 30 u prijestupnoj.
Mjeseci su se zvali: Januarius, Februarius, Martius, Aprilis, Maius, Junius, Quintilis, Sextilis, September, Octobr, November i December.
Mjesec Quintilis (peti mjesec, jer je godina počinjala u Martiusu) preimenovan je u Julius (današnji srpanj) u slavu Julija Cezara, premda je Cezar doživio samo jedan mjesec imenovan njemu u čast – ubijen je ubrzo nakon toga. Godine 8. p. n. e. odlučeno je da se jedan mjesec nazove imenom cara Augusta, a budući da je on najviše ratnih pobjeda ostvario u mjesecu Sextilisu, ovaj mjesec nazvan je po njemu – Augustus (kolovoz).
Poznato je da Julijanski kalendar nije savršen – njegova se greška povećavala svakih 128 godina za jedan dan. To je kasnije primijećeno pa je na saboru u Niceji 325. godine odlučeno da se iz kalendara izbace 3 dana koja predstavljaju akumuliranu razliku.
Imperator Cezar: Kukavice umiru mnogo puta prije konačne smrti
Gregorijanski kalendar
Kada su ovo uočili, astronomi su odlučili izraditi novi, precizniji kalendar. Osim toga, trebalo je i izbaciti 10 dana viška iz kalendara. To je postignuto uvođenjem Gregorijanskog kalendara. Zbog razlika između Julijanskog kalendara i tropske godine do 16. se stoljeća nakupilo 10 dana viška.
Po savjetu njemačkog astronoma Christophera Claviusa i napuljskog fizičara i astronoma Luigija Ghiraldija, papa Grgur XIII. (lat. Gregorius) je 24. veljače 1582. objavio reformu do tada postojećeg julijanskog kalendra papinskom bulom Inter Gravissimas nazvanom po prvim dvjema riječima teksta. Dokument, napisan latinskim jezikom, reformirao je julijanski kalendar. Reforma se smatrala novim kalendarom, a nazvana je i gregorijanskim kalendarom.
Papinska bula sadržavala je sljedeće odredbe: iz kalendara će se izostaviti 10 dana, tako da poslje četvrtka, 4.listopada 1582. slijedi petak, 15.listopada, prijestupna je svaka godina djeljiva sa 4, osim onih godina djeljivih sa 100 pri čemu su one djeljive sa 400 također prijestupne, prijestupna godina ima jedna dan više, od obične koja ima 365 dana, koji se dodaje na kraju mjesca veljače.
Uskrs će se odsad izračunavati po novom pravilu, vezanom za novi kalendar, prvi dan u godini bit će 1. siječnja.
Razlika između gregorijanskog i julijanskog kalendara
Razlika leži u tome što gregorijanski ima 97 prijestupnih u svakih 400, a julijanski 100 godina.
Danas razlika između ta dva kalendara iznosi 13 dana, a nakon 2100. uvećat će se na 14 dana.
Kada je papa Grgur 1582. godine uveo novi kalendar, njega su odmah prihvatile Italija, Poljska, Portugal i Španjolska, a ubrzo i sve ostale katoličke zemlje.
Zemlje krune sv. Stjepana kojima je tada pripadao najveći dio Hrvatske prešle su na gregorijnski kalendar 1587. godine.
U slučaju Mađarske (Ugarske) i Hrvatske: iza 21. listopada 1587. godine uslijedio je 1. studenog 1587. godine.
Gregorijanski kalendar ne koristi u svim zemljama današnjice, jer i dalje postoje hebrejski, kineski, julijanski i drugi kalendari.
Protestantske zemlje prihvatile su gregorijanski kalendar mnogo kasnije. Engleska (uključujući i današnji SAD) ga je prihvatila 14.rujna 1752. godine. Englezi su učinili još nešto: od te je godine Nova godina započinjala 1. siječnja: do tad je (civilna godina) počinjala od 25. ožujka.
Pravoslavne crkve su podijeljenje po ovom pitanju. Tako da su tek u 20. stoljeću carigradska patrijaršija (duhovno središte pravoslavlja), pravoslavne crkve u Grčkoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, ciparska pravoslavna crkva, kao i još neke druge prešle na gregorijanski kalendar. Posljednja zemlja koja je prihvatila gregorijanski kalendar bila je Turska 1926. godine.
Prema julijanskom kalendaru blagdane slave srpska, crnogorska, makedonska, ruska, gruzijska pravoslavna crkva, Kopti i neki manastiri na Svetoj gori u Grčkoj.
Neke pravoslavne crkve koriste oba kalendara: albanska pravoslavna crkva, pravoslavne crkve poljskih, čeških i slovačkih zemalja. Ukrajinska pravoslavna crkva od 2015. godine razmatra prelazak na gregorijanski kalendar.
Papa Grgur XII. uveo je reformu 1582. g.
]