Dok pijem jutarnju kavu, nakon dugotrajne renovacije stana, prisjećam se jutra prije nekoliko mjeseci kad je moj dom bio uništen.
Doslovno…
Moj dom posljednjih 40. godina, danas i dom mog djeteta u nekoliko sekundi prestao je biti mjesto sigurno za život nakon što me onog jutra probudila nestvarna tutnjava koju je stvorio potres.
Samo godinu dana prije renovirala sam stan u kojem sam se rodila i svoju ušteđevinu uložila da moj životni prostor zabljesne novim sjajem.
Ono čega se sjećam je kako u piđami stojim nasred Ilice, a pored mene jedan policajac pita drugoga: Što da sad napravimo?
[/av_textblock]
[av_textblock size=” font_color=” color=” av-medium-font-size=” av-small-font-size=” av-mini-font-size=” av_uid=’av-kg8z05e0′ admin_preview_bg=”]
Došla je jesen i grad još uvijek podsjeća na dan kad je Ilica prestala biti ono što je meni bila. Ilica je postala ulica ruševina i ljudi koji u panici hodaju i nisu sigurni što im je činiti.
Uočavaju se urušeni krovovi, napuštene zgrade, prazne škole koje su dobile oznaku “crveno” jer su trajno neprikladne za upotrebu, a ispred mnogih zgrada još uvijek stoji hrpa smeća koje se spušta sa urušenih tavana.
Klaićeva dječja bolnica i dalje je oštećena, zid u ordinaciji moje doktorice opće prakse je pred urušavanjem.
Strogi centar je relativno ušminkan, šareni izlozi odvraćaju pažnju sa fasada koje su i dalje oštećene. Većina nije svjesna koliko stanova je napušteno jer pretežno starije stanovništvo nije u mogućnosti uložiti u temeljitu renovaciju svojih domova.
Nisu to samo stanovi, već i poslovni prostori tvrtki koje su radi oštećenja trajno neupotrebljivi ili zahtjevaju renovaciju koja nije uklopiva u budget.
Renoviraju se zgrade sudova, banaka i ponekih odjela gradskih bolnica, ali s dolaskom jeseni sve se više nazire kako se 200 metara od glavnog gradskog trga nije gotovo ništa promijenilo.
Zakon o obnovi je izglasan ali i dalje nije ništa realizirano niti se vidi njegovo djelovanje.
Novine ne pišu kako daljnja podrhtavanja tla kojih se dogodilo više tisuća nakon glavnog potresa i dalje pogoršavaju oštećenja koja nisu odmah sanirana i samim time renovacija u budućnosti postaje kompleksnija. U slučaju eventualnog novog potresa naoko solidna zgrada može biti urušena do temelja.
O posljedicama potresa malo se govorilo jer se dogodio usred aktualne pandemije COVID-19, što je stvorilo dodatno užasnu atmosferu koja je vladala nakon potresa.
Niti danas potres nije dovoljno aktualna tema. Prema riječima stručnjaka potrebna je temeljita i stručna obnova koja će jako dugo trajati, a meni se čini da nismo niti 20% zagazili u problematiku.
Često čujem komentare prolaznika koji su u Centar došli u shoping ili frizeru: Tko im je kriv kad nisu ulagali u svoje stanove i renovirali krovove i fasade! Ne bi živjela u Centru ni da mi netko plati!
Zgrade iz pričuve financiraju redovitu renovaciju krovova, fasada i dimnjaka, a vlasnici stanova i poslovnih prostora u svom trošku trebaju održavati svoje nekretnine.
Treba imati na umu da je mnogim stanovima i poslovnim prostorima upravo vlasnik Država i Grad, koji radi zapuštenosti i neodržavanja uništavaju infrastrukturu cijelih objekata čiji su sastavni dio. Neki su desetljećima prazni, samo oko moje zgrade takvih je desetak.
Živjeti u Centru mnogima je stvar prestiža. U potresu su stradali neki od luksuznijih stanova i zgrada radi rušenja nosivih zidova i ugrožavanja statike, što je stvar zanemarivanja ikakve građevinske struke i u konačnici legalnosti takvih zahvata, prilikom inicijalne renovacije nakon kupnje nekretnine.
Ovaj potres razotkrio je puno toga, a i još uvijek otkriva…
Najviše od svega otkriva kako je potrebno konačno krenuti u temeljitu renovaciju, jer će s vremenom šteta postati još veća.
Otkriva nepridržavanje Zakona o gradnji, otkriva nekvalitetu gradnje koja je mahom prepuštena “divljim” građevinskim tvrtkama… otkriva kako se u muci prepoznaju prijatelji i oni koji vole svoj grad i svoju zemlju…otkriva isto tako i one koji o tome samo pričaju.
Ne želimo niti pomisliti što se moglo dogoditi da je potres bio samo mrvicu jači… Samo 0,3 Richtera više, najvjerojatnije bi odjeknulo svijetom kroz vijest o uništenju glavnog hrvatskog grada elementarnom nepogodom.
Godina se bliži kraju, a samim time i 22. 3. kad će biti godišnjica najveće tragedije u zadnjih 25. godina hrvatske povijesti. Povijesti o kojoj govorimo samo mi koji smo toga jutra, 22. 03. 2020 bili ovdje.
