Kada snijeg zabijeli prostranu ravnicu i prsten gorja požeške kotline često se zamislimo i prisjetimo prijašnjih zima. Tada se Slavonac prošeće i vidi tragove faune (srna, zečeva, čagljeva, lisica) koja se skriva u ostacima „nedirnute“ flore.
Nameće se jednostavno pitanje:Koliko je prije bilo tragova u snijegu, koliko je prije bilo „obilja“ flore i faune?
Ako se vratimo nekoliko tisuća godina vjerojatno bi mogli kroz oči tzv. riječana Amantina uz Savu i tzv. riječana Seretena uz Dravu ugledati velike životinje poput dlakavog brahikeratnog zubara, odnosno europskog bizona, kao i bradatog i dlakavog losa s pločastim rogovima. Bilo je i medvjeda i vukova.
Dok je danas sve više vijest za naslovnice ako se ugleda vuk u zaboravljenim slavonskim planinama prije samo dva, tri stoljeća mogli smo ga gotovo svakodnevno ugledati kroz oči kmetova na vlastelinstvima Voćin, Našice, Valpovo…
Domaću stoku su držali u voćnjacima, šljivicima i u „sigurnijim“ dijelovima šume. Šume koja se neprekidno rasprostirala od obala Drave pored današnjeg grada Slatine pa između današnjih potoka Karašice i Vučice na sjeveru i obronaka Papuka i Krndije na jugu do nizine između današnjih središta Đakova i Vinkovaca.
U takvom su šumovitom okružju koje je bilo prošarano mnogobrojnim rijekama, potocima i mjesečnim močvarama pripitomljene životinje „bile prepuštene same sebi i znale su biti napadnute od divljih životinja poput medvjeda ili vuka. Zadnje navedeni su još tijekom 19. stoljeća živjeli diljem vlastelinstva Valpovo.
Barun Prandau već je 1720-ih godina bio svjestan opasnosti od divljih životinja te da ih je podložničko stanovništvo ubijalo pa je imao potrebu donijeti naredbu u kojoj je naglasio već općepoznatu činjenicu da se podložnicima zabranjuje lov. Unatoč tomu,
zbog specifičnih je okolnosti s vremenom dopustio da podložnici ubijaju medvjede, što je kao posljedicu imalo i nestanak medvjeda do 19. stoljeća (o.a. vukovi su se zadržali još nekoliko desetljeća nakon medvjeda na prostoru diljem Slavonije pa je jedan ubijen i sredinom veljače 1914. kod sela Komletinci, šuma Spačva prema pisanju u novinama Vinkovce und Umgebung).
Sve u svemu, možemo zaključiti da u opisanim uvjetima životinje nisu bile dovoljno uhranjene zbog čega se smanjivao i gubio potencijal koji bi mogli pružiti
podložničkom stanovništvu volovi i konji radom na zemlji ili krave, ovce, koze i svinje
davanjima prehrambenih proizvoda. U prilog navedenomu ide i činjenica da krave nisu bile sposobne za mužnju između listopada i ožujka, travnja.“ (dio iz knjige Počeci habsburške Valpovštine)
Kada promatramo sjevernije dijelove Slavonije možemo uočiti već prije tri stoljeća „granicu“ između jasno „antropiziranih“ dijelova (ono što najčešće poimamo antropizirano), oranice i livade između međuriječja tadašnjih rijeka Karašica, Vučice i prometno-gospodarske žile kucavice rijeke Drave i opisane osamnaestoljetne prašume. Prašume koja je bila utočište životinjama poput medvjeda i vuka.
Kada ugledamo u siječnju 2021. godine, a i još kada čujemo za „neočekivani“ snijeg diljem jugozapadne/zapadne Europe sjetimo se i malog ledenog doba. Razdoblja koje se najčešće spominje uz rani novi vijek, od 15.-16. stoljeća pa do početka 19. stoljeća. Razdoblja koje je možda također omogućilo ostanak medvjeda i vukova u Slavoniji, točnije onemogućilo jasniju „antropizaciju“.
Ipak, ne smijemo zaboraviti niti vojno-političke okolnosti tijekom 16. i 17. stoljeća, odnosno sukobe izmeđuosmanske i habsburške vojske/vlasti i saveznika.
Jedno je sigurno, kao i prije nekoliko tisućljeća kada je europski bizon hodao slavonskim međuriječjem ili prije nekoliko stotina godina kada je vuk trčao nastavlja se „sukob“ čovjeka i ostatka prirode (okolišnih faktora) uz demografske promjene koje kao i u prošlim vremenima utječu na ljude, ali i na faunu 2021. godine.
Foto: Ubijeni vuk u Lici 1914. (Ilustrovani list, veljača 1914.) i utočište vuka u slavonskoj šumi početkom 20. stoljeća