Uoči Međunarodnog dana žena, prikladno podsjećamo na položaj žena u današnjim društvima. Pa što o tome kaže sveznajuća Wikipedija i ostala literatura?
Neosporno je da su ženama kroz povijest davane razne podcjenjivačke uloge, ali ne zbog njihove netalentiranosti ili nesposobnosti nego zbog toga jer su ženama od najranijeg djetinjstva davane drugačije uloge, a nije primarno poticano njihovo obrazovanje.
Tako se njihovo bavljenje likovnom ili bilo kakvom umjetnošću opisivalo kao :”Osim toga, žene koje su se bavile umjetnošću često su svoja djela ostavljala nepotpisanima, a i bavile su se nepostojanim formama umjetnosti, kao što su vezenje i iluminacije…U srednjem vijeku i renesansi mnoge su žene radile u umjetničkim radionicama, ali djela koja su izlazila iz tih radionica uvijek su bila potpisivana imenom glavnog majstora radionice, a to su uvijek bili muškarci. Na posljetku, žene su se često potpisivale samo prezimenima koje su preuzele od supruga, te je tako teško pratiti njihov umjetnički razvoj, a u 18. i 19. stoljeću na djelima mnogih žena potpisi su promijenjeni iz ženskih u muške, jer ih je tako bilo lakše prodati”, tumači Wikipedija.
U srednjem vijeku umjetnice su redovito bile iz bogate aristokratske klase ili redovnice, a u razdoblju renesanse konačno sve veći broj žena počinje biti međunarodno poznato. To se dogodilo zbog velikih kulturnih promjena toga vremena. Boccaccio je napisao De mulieribus claris (O poznatim ženama), zbirku od 104 biografije slavnih žena. U doba baroka ženama je postalo dozvoljeno slikati ženske aktove, ali muški akt im je i dalje zabranjen. Najviše slikaju mrtvu prirodu. U osamnaestom stoljeću ženama je u Francuskoj zabranjen ulazak u Akademiju.
U isto vrijeme kada u Sjevernoj Americi i Europi Međunarodni dan žena izniče iz radničkog pokreta, u Hrvatskoj je pozicija žena prilično bijedna.
Zoran primjer tome je hrvatska književnica i novinarka Marija Jurić Zagorka koja među prvim ženama na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, na našim područjima, zauzima pozicije dotad namijenjene samo muškarcima.
Dok je pisala o vođi seljačkog ustanka Matiji Gupcu čiji duh optužuje Hrvate što su još uvijek pod stranom vlašću, savjetovano joj je da se prestane baviti pisanjem jer politički rad nije za žene:
“... a ti slušaj nesretno dijete: revolucionarno danas misle samo luđačke muške glave, a ženi je određen život pokornosti i nježnosti. Vraćam ti taj tvoj mali notes što smo ga našli skrivenog u notes odvraća da ti, žena, ikada pokušaš pisati i da proslijediš ovakvo sramotno revolversko mišljenje kaminu da bi te jednom podsjetio na dane kad si počinjala sudbonosne atentate. Neka te tvoj jer ćeš onda učiniti najveći atentat na svoj život”(Đorđević 1979: 18).
I u odrasloj dobi situacija se nije poboljšala. Doduše, uz pomoć biskupa Strossmayera Zagorka dolazi u redakciju Obzora, ali i nailazi na nove probleme. Zaključavali su je u sobicu kako nitko od posjetitelja ne bi vidio da u redakciji radi žena. Zagorka o svom položaju u redakciji govori: „Svugdje sam bila dočekivana s nepovjerenjem i prezirom jer je žena u politici u 19. stoljeću bila smatrana poput žene u javnoj kući. U redakciji Obzora svatko me gledao s čuđenjem (…) A ja sam u prvom redu širila feminizam i ženama budila volju da sudjeluju u javnom životu. Moja je težnja uvijek bila emancipacija žena.” (Đorđević 1979: 161- 162).
Životu je nije mazio ni u privatno. Još maloljetnu prisilno je udaju za Mađara od kojeg bježi preodjevena u sluškinjinu odjeću. Došavši u Zagreb morala se suočiti s tim da se žena ne može sama, bez pratnje, kretati gradom. Također, morala se suočiti s tim da suprug ima pravo raspisati tjeralicu za odbjeglom ženom što je njezin suprug i učinio. Zagorka je zatvorena u bolnicu na promatranje, ali joj pomaže liječnik. Nakon toga živi od prodaje nakita i pod lažnim imenom.
Naravno da niti takav težak život nije spriječio Mariju Jurić Zagorku da prošlost “jednim potezom ruke otrese sa ramena” i dalje nastavi još hrabrije i uspješnije.
A kako žive žene u 21. stoljeću, u Hrvatskoj i Austriji, može se dnevno čitati u raznim istraživanjima. Ukratko, istraživanja su pokazala da su žene i dalje manje plaćene od muških kolega, nemaju riješeno stambeno pitanje. I dalje doživljaju diskriminaciju na osnovi spola i rodnog identiteta, a jedan dio na osnovi rasne, etničke pipadnosti i kao pripadnice nacionalne manjine. Unatoč čestom mobingu na radnom mjestu sva silna etička povjerenstva, strukovne udruge i sindikati nisu se pokazali kao efikasni saveznici u pružanju potrebne podrške. Uslijed ove iscrpljujuće korona pandemije austrijska vlada planira izdvojiti 60 milijuna eura za programe zapošljavanja žena. Barem nešto!
Ovim tekstom želimo čestitati ženama njihov dan i zahvaliti svim sjajnim muškarcima koji daju podršku u ispravljaju ove društvene nepravde.
Sretan vam i ovaj 8. mart!
Anamarija Manestar
Foto: Luka Pešun