0.2 C
Zagreb
1.4 C
Zürich
6.2 C
New York
20.1 C
Hong Kong
14.3 C
Melbourne
Četvrtak, 20 siječnja 2022

Američki glumac hrvatskih korijena, John Malkovich nastupa u novom filmu Mladena Jurana “Pred zidom: priča o Maxu Vanki”

Novi film Mladena Jurana “Pred zidom: priča o Maxu Vanki” – pred vratima svjetske produkcije i distribucije angažmanom Johna Malkovicha od čije je agentice stigao načelan pozitivan odgovor.

Malkovich eto nastupa prvi puta u hrvatskom filmu redatelja (Transatlantic, Potonulo groblje) koji je već radio sa svjetskim imenima kao što su australska diva Melita Jurišić (Mad Max: Fury Road) i češki oskarovac Jiri Menzel. Radi se o filmu o stvaranju “najvećeih fresaka  Sjeverne Amerike”, s apelom i memorijom ljudske svijesti i savjesti o emigracijama, sukobima i katastrofama – osebujnog hrvatskog slikara Maxa Vanke u Pittsburghu (Sven Medvešek) i njegovog životnog pobratima-  karizmatskog američkog publiciste slovenskog podrijetla Louisa Adamiča (John Malkovich),  kontraverzne američke ikone socijalnog romantizma (uz utjecaj Freuda, Dostojevskog i Nietzschea), intimusa predsjednika Roosevelta, književnika Dreisera, Sinclaira, Dos Passosa –  složenog kozmopolitskog autora popularnih američkih romana koji i danas uvelike intrigiraju američke medije s pričom o Duhu i slikaru Vanki kao izvanbračnom sinu princa Rudolfa.

REDATELJSKI PORTRET I SINOPSIS

“Pred zidom: Priča o Maxu Vanki” Vjeran svojim filmskim preokupacijama definiranom od kritičara kao “nadrealističkim pristupom tabu temama emigracije – ljubavi, samoće, sudbe, egzistencijalnih kota svačijeg života, bio on monumentalan, ili pak, tek običan, ništavan, ali, ipak, ljudski, u žanru društveno-psihološke drame s elementima melodrame, te kriminalističkog i pustolovnog filma, “Michael Ciminovski” filmski oratorij – Juranov film “Pred zidom: priča o Maxu Vanki” govori o profesoru zagrebačke Likovne akademije Maxu Vanki (48), koji živi u egzilu kao hrvatski slikar u bijedi u New Yorku 1937., jer odbija živjeti na teret mlade i voljene supruge, emancipirane Margaret (32), iz bogate obitelji centralne ličnosti medicine Amerike dr. De Witt Stettena (57), vlasnika Kliničkog centra. Ovo je film o performanceu koji se dogodio “malom”, jednostavnom, ranjivom čovjeku umjetniku, koji je u ekstremnom trenutku egzila tražio slamku spasa u kanalizaciji od ishlapljele ljubavi i, koja se pretvara u sukob o skrbi o odnarođenoj kćerkici Peggy (6), a dobio Titanic – s time da ga je podmorska santa leda udarila na samom početku. Vitak muškarac nježne zlatno-smeđe brade Van Dyke, prorijeđene smeđe kose i blagih sivo-plavih očiju, koje su slabo osvjetljavale i oživljavale mršavo, glatko lice. Semitski naizgled i neobično zgodan, što sugerira da je otprilike tako Isus mogao izgledati u četrdesetim. U Bruxellesu, Maxovi kolege studenti umjetnosti nadjenuli su ga nadimkom Inri, prema “INRI”, natpisu na križu. Vrsta mistika koji se graciozno vrti između intelektualnog agnosticizma i duboke seljačke vjere u Boga, Djevicu i sve svece i anđele na Nebu.Govori izvrsno njemački, francuski i hrvatski, slomljeni engleski, mađarski, talijanski i slovenski, a očito je da više nego ležerno luta u nekoliko područja znanja i špekulacija: filozofije, psihologije, etike, povijesti (posebno povijesti umjetnosti), sociologije, botanike, ptica, metafizike, komparativnih religija.

Svjetski publicist slovenskog podrijetla Louis Adamič (56), američka ikona socijalnog romantizma, intimus predsjednika Roosevelta ali i Maxa, s kojim je ratovao kao dragovoljac u I. svjetskom ratu na fronti u Belgiji, slikara posrnulog identiteta i karijere, jer njegove slike polusvijeta skitnica i prostitutki nitko da stavi na zid u vremenu Velike depresije — kojem ponudi posao iz snova: naslikati svete i svjetovne monumentalne murale po vlastitom izboru u hrvatskoj crkvi u Pittsburghu, za veliki novčani iznos od 10.000 $, državnim stimuliranjem tradicionalne američke vrijednosti kao važan aspekt gospodarskog oporavka zemlje koja se suočava s pogibeljima novog svjetskog rata. Margaret je imala pravo kada ga je dovukla u Ameriku, odustala od vlastite slikarske karijere zbog vjere u izniman Vankin talent u centru kulturnog Svijeta. Bivša studentica umjetnosti, imala je dodir s kulturom na drugim poljima, osim engleskog govori francuski i njemački, a ponešto i hrvatski. Njezino lice, s bistrim velikim očima, bilo je dražesno i impresionira kao “samo žena”, strpljivu, velikodušnu, bez ambicije prema sebi; neizmjerno prirodna, duboko i tiho svrsishodna. U nekoliko je aspekata upravo suprotno od svog supruga: iskrena, jednostavna, izravna. I sada, evo ga – u “paklu egzila, oslobođen od svega, pa i ljubavi, odjednom se otvoriše nebesa” – posao monumentalnih fresaka, testament izvan vremena, koji otvara pitanja o nebesima, smrti, Bogu, vječnosti, metafizici, uz doživljavanja samog sebe, inventure svog života, demonskog, sumračnog djetinjstva neželjenog, nezakonitog “fačuka” visoke europske aristokracije, kao izvanbračno dijete majke iz belgijsko-austrijske plemićke obitelji Von Fürstenberg, koja ga nikad nije vidjela kao djetešce, i navodnog oca češko-moravskog grofa Zu Salmma, kojeg nikada nije ni čuo ni vidio, uz neobični odnos s plaćenom pomajkom, zagorskom seljankom Dorom (25) kod koje nezakonita djeca umiru, a on u tom “The baby killing industry” jedini ostaje živ, jer apanaža “za kravicu” redovno stiže iz nepoznatog izvora kojem se šalju povremene fotografije malog Maxa (8) i jer ga Dora mama brani od pogibeljnih nasrtaja pijanog muža Jure (30)! U grotlu srca industrije Amerike, vladajućeg smoga, najvećeg na svijetu, pred praznim zidom crkve, obnovljene od požara, Max se prepušta stresnoj blokadi koja ga vodi u dubine, gdje razum više nema riječi – totalno blokiranje slikarske kreativnosti za naručene svete slike!

FOTO: Na pressi za film Potonulo groblje – Juran i oskarevac Jiri Menzel

Radi se i o dubokom, destruktivnom, unutarnjem sukobu, strahu “jačem od straha”. Pored straha se razvija manija od progona, a halucinacija je posljedica. Maniju od progona izazivaju udarci sudbine upereni protiv čovjekove samosvijesti i ličnosti! Prilika da se oduži nebu i zemlji prerasta u sukob sa sve irealnijim demonskim pojavama kao što su duh svećenika prethodnika (koji je loše vodio posao kada je crkva izgorjela s njim), ili, naprosto s Duhom, ili, vidnom halucinacijom Dvojnika, ili, realnom osobom. Adamič poput građanina Kanea podiže snažnu medijsku pozornost Amerike učestalim novinskim člancima u nastavcima u “direktnom prijenosu Duha i slikara”, knjigama o neželjenom sinu habsburškog princa Rudolfa, ubijenog u stilu lažnog samoubojstva… I, upravo kad tolerantni kozmopolit, župnik Žagar razmišlja o zamjeni za Maxa, budući da murali trebaju biti gotovi do otvorenja crkve za samo dva mjeseca – dogodi se velika rudarska katastrofa. Vriskovi i jecaji paraju zrak dok majke, braća i sestre prepoznaju svoje poginule ljubljene. Jedna majka tako emocionalno shrvana da se potpuno isključila i više uopće ne reagira na prizor svog sina kojega, mrtvog, polažu pred nju. Šokirani Max odlazi iz tjeskobe industrijskog pakla, prema spasu povratka u luku, svog jedinog doma u Novom svijetu: vječne harmonije Margaret i Peggy u NYC. Napuštajući paklene tornjeve Pittsburgha proživljava: Margaretina i Maxova romansa započela je sasvim slučajno sedam ljeta ranije kada je njujorški liječnik s kćeri putovao automobilom kroz Hrvatsko zagorje, prema Ateni.

Studentica slikarstva se na prvi pogled ludo zaljubi u Maxovo slikarstvo i njegov lijepi Isusov aspekt okorjelog neženje, unatoč znatnoj razlici u godinama. Želi se udati za njega i imati njegovo dijete. On odbija. Ona provocira, pojavljuje se gola na stepenicama pred Akademijom. Prilazi Ivan Meštrović, ravnatelj, koji postaje njenim saveznikom u nagovaranju Maxa da se preseli u slavu Amerike, pred prijetnjama diktatura i rata u Europi. Vjenčanje je bilo u Korčuli, u Vankinoj kući, svojevrsnoj likovnoj koloniji, u prisustvu prijatelja Luja Adamiča i njegove supruge Stelle (28). Margaret postupno otkriva slikarevu sklonost slikanju vlastitih trauma, poput slike iz studentskih dana Inri, i strast za suludim maratonskim plivanjem prema otvorenom moru. Već je onda osjećala potrebu da ga zaštiti, protežira aspekt krhkog Isusa. Znala je – poput Dore! I, onda doma, kod Margaret i Peggy, destabilizirani Vanka izgleda da nema izgleda da će izaći živ iz crkve uz uvjerenje da netko drugi (Bog!?) upravlja njegovom slikarskom, blokiranom rukom, kada Margaret strepi za njegov život, protežira, baš kao i Dora čiji lik na Vankinoj slici “Žena koja moli pored jezera” visi na kuhinjskom zidu. Max se prisjeća studijskog putovanja u Parizu, u Louvreu 2 kada je za Renoir-ev “Portret mlade djevojke” pomislio da vidi Doramamu! Margaret shvati da je Max blokiran u praiskonu i sugerira da od tamo ne treba bježati. I ona misli na njegov praiskon. Upravo mu je pronašla Hrvatsko zagorje u Americi, farmu Buck County blizu Adamičevih. Kakvi bregi, kakva svjetlost! I Peggy se dopada! Oboje izgledaju izgubljeno, potreseni i nemoćni. Vanka je mračan,odsutan. Osjete se na trenutak otuđeni jedan od drugog.

Mladen Juran, Nijagara, SAD, Snimanje Transatlanika, filma i serije

Margaret se ipak pribere: Ti mali, grdi Rudek. Još sam jednako luda za tobom. Čuvaj se! Moramo se češće čuti. Margaret ga zgrabi. Vanka je čvrsto stisne u zagrljaj. Ljube se. Vankine oči postaju sjetne, melankolične… Konačni rastanak s Dorom bio je izuzetno težak. Njemu je prethodila velikodušna smišljena akcija kod fotografa koji je učestalo slikao malog Maxa za potrebe kontrole nepoznatog izvora njegove apanaže. Dora se žrtvuje, fizički podaje i velikodušno nagovori fotografa da naglašeno izuzetan crtež za Maxovu dob , koji je nju upravo portretirao pošalje tom nepoznatom izvoru. Ubrzo će Maxov djed po majci doći i zauvijek odvesti dječaka. Drama detekcije, psihološki triler, suspense drama doslovce interijera duše i prostora u kojem se unutarnje stanje glavnog lika ispoljava zorno, poput psihograma u obliku ispovijedi i testamenta, pred golim zidom, u grotlu smoga i teške industrije ulazi u epiloško rješenje: Max će se najprije subjektivnom vizijom, vatrenom fantazmagorijom, oprostiti s likovima njegovog praiskona. Zatim će se zatvoriti u crkvu u koju će provaliti svjetina s paterom Žagarom, Adamićem i pridošlom Margaret, zatečena skoro gotovim muralom velikih dimenzija “Useljenička majka daje svoje sinove za američku industriju”. Kao ona majka, koju je vidio kod nesreće u rudniku, emocionalno shrvanu da se potpuno isključila “vanka” sebe, i više uopće ne reagira na prizor svog sina kojega, mrtvog, polažu pred nju. I, tako će se tek će pobjedom nad samim sobom, nestankom osobnih demona, uz nesebičnu ljubav Margaret,razumijevanjem mudrog patera Žagara (uravnoteženog erudita, vjeri i narodu odanog, racionalnog analizatora hladne „bombaške napetosti“ – te, iznad svega, medijskom pompom karizmatičnog medijskog maga Adamiča, koja će uzdrmati, zaintrigirati Ameriku još i danas – ubogi mali-veliki slikar profesor napokon stvoriti antimilitarističke murale “božanstva koje postaje čovječno, da bi se stvorilo božansko čovječanstvo”, “majčinske” freske s multipliciranim likom Dore, koje će ga proslaviti u svijetu – oltara žrtvenika imigracije i prosperiteta Amerike, autentične hrvatske memorije identiteta, “najbolje freske Sjeverne Amerike”, pitsburške Sikstinske kapele u srcu Amerike, u statusu jedne Bijele kuće Humani smisao inkorporiran u nevjerojatnoj a istinitoj priči: ZAVRŠNA SEKVENCA MURALA: VIDIMO NIZ PEDANTNO IZRAĐENIH KADROVA U KOJIMA MAXOVI MURALI PROŽETI POVREMENIM GIBANJEM SJENKI DIMA IZ GROTLA SUSJEDNOG DIVOVSKOG DIMNJAKA ČAROBNO OŽIVLJAVAJU PUTEM 3D ANIMACIJE. “U svom moralnom bijesu zbog rata, Vankine freske slijede tradiciju Francisca Goye, čiji su bakropisi zabilježili zločine napoleonskog osvajanja početkom 19. stoljeća, i Pabla Picassa, čiji je antiratni mural Guernica iz 1937. skrenuo međunarodnu pozornost na početne faze. fašističkog rata u Europi. Vankine zapanjujuće slike božanskih figura u plinskim maskama i Krista na križu kojeg je vojnik ubo bajunetom također usklađuju njegovu umjetnost s antiratnim slikama Georgea Grosza … (…) Tijekom ranog 20. stoljeća Pittsburgh je simbolizirao industrijsko srce Amerike i njegovo buduće obećanje. Zadržavajući se na temama radne eksploatacije i rata, Vankini su murali Millvale uveli skeptični kontrapunkt u vizije tog obećanja. No, u svojoj dubokoj empatiji za nevolje bijelaca, kao i crnaca, Hrvata i Amerikanaca, kao i Afroamerikanaca, Vankini fresci izlažu još jedan, iako manje cijenjen aspekt povijesne ostavštine Pittsburgha. Podsjećajući nas na bogato i raznoliko kulturno nasljeđe koje je ovaj grad činilo u njegovom industrijskom procvatu, Vankine freske u 3 Millvaleu čuvaju svijest o sukobima i mogućnostima koji su definirali Pittsburgh, njegovu društvenu strukturu i ulogu u onome što je Amerika bila i obećanje onoga što je mogla biti u modernoj eri.”. Dr. Barbara McCloskey, Sveučilište u Pittsburghu, Odjel za povijest umjetnosti i arhitekture SVIJET I AMERIKA – DANAS – TOMORROW WILL BE TODAY! Bilo je to vrijeme kada se Svijet mijenjao zbog katastrofe Velike depresije. Danas – u svjetskoj katastrofi covida 19 očekuju se globalne nove promjene, posebno poslije katastrofalnih potresa u domovini Hrvatskoj, koja je ne tako davno izašla iz krvave ratne agresije. Ovaj filmski i tv projekt nastoji nesvakidašnjom medijskom humanitarnom namjerom omogućiti da se prihod distribucijom djelomično namjeni za postotak u humanitarnu svrhu rekonstrukcije objekata teško stradale Banovine i Zagreba, koje je Max Vanka često slikao u mladosti, da bi kasnije svojim istim antimilitarističkim i humanim duhom stvorio svjetsko remek djelo, monumentalnu američku kapelu Sistinu, u predgrađu “drugog hrvatskog grada” – Pittsburghu, u Millvaleu.

FOTOGRAFIJE – AAMF

hia.com.hr

POVEZANI ČLANCI

PRATITE NAS

1,103ObožavateljiLajkaj
0SljedbeniciSlijedi
0PretplatniciPretplatiti

Najnovije