Biti inovativan nakon dugih godina ustaljene prakse nije lak zadatak, zna to i gradonačelnik Tomašević. Ne ulazeći u njegove političke (ne)ciljeve i analize stranačkih (ne)planova, jedna od najvažnijih točaka njegovog programa je zbrinjavanje smeća.
Ako želite živjeti sretan život, povežite ga s ciljem, a ne s ljudima ili stvarima, kaže Albert Einstein, kojeg se čak i pokušalo pobiti. No, spomenutu izreku teško se može negirati. Ili? Smeta samo kohezija ljudi i stvari s konačnim ciljem. S ljudima moramo živjeti, a stvari se ne možemo riješiti. Kako onda dalje, zaboravili su pitati Einsteina. Postoji li simbioza čovjeka i stvari koja dovodi do ostvarenja krajnjeg nauma? Vječno pitanje nepostojećeg odgovora. (Opet) aktualno se zrcali na također vječno zagrebačko pitanje zbrinjavanja otpada.
Biti inovativan nakon dugih godina ustaljene prakse nije lak zadatak, zna to i gradonačelnik Tomašević. Ne ulazeći u njegove političke (ne)ciljeve i analize stranačkih (ne)planova, jedna od najvažnijih točaka njegovog programa je zbrinjavanje smeća. Pozivao se tako na švicarski model prikupljanja otpada što samo po sebi govori o samoodgovornosti svakog Zagrepčanina, svakog kućanstva. U zemlji s preko osam milijuna stanovnika, gdje svaki stanovnik godišnje proizvede oko sedam stotina kilograma smeća, oko pedeset posto otpada se reciklira. Je li to moguće u milijunskom Zagrebu? Kakav je to ustvari švicarski model? I zašto govorimo o samoodgovornosti?
Svjetski majstori recikliranja, Švicarci sve su to već osamdesetih godina prošlog stoljeća, Zakonom o očuvanju okoliša regulirali. Glas zakona kaže kako se otpad mora reciklirati i biti ekološki prihvatljiv koliko god je to moguće, te zbrinjavati u unutrašnjosti svoje zemlje (ako je to moguće i razumno). Zakon iz godine 2016. veću važnost pridaje izbjegavanju, smanjenju i ciljanom recikliranju otpada. Upravo su to tri ključne riječi takozvanog Tomaševićevog švicarskog modela zbrinjavanja otpada.
Ključni pojam zdravog rješavanja otpada bi trebao unijeti neke druge promjene kao što su manja naplata organskog smeća. Grad po uzoru na švicarske kantone i općine (koji to sami reguliraju), treba osigurati da se komunalni reciklažni otpad kao što su staklo, plastika, tekstil, karton, zeleni otpad odvojeno prikupljaju koliko god je to moguće. Odgovornost grada ovime otvara vrata otvaranju reciklažnih dvorišta, zapošljavanju određenog kadra koji taj otpad pomaže razdvojiti, prihvatljive cijene otpada po kilaži, educiranje stanovništva i poziv na samoodgovornost. E tek onda možemo govoriti o švicarskom modelu. Oni ne izdvajaju više novca nego što je potrebno i nužno. Smeće razdvajaju kako bi uštedjeli vlastiti novac. I to je ono što ih zanima, ne zaviruju susjedu u kontejner ili vreću smeća.
Zagrebačko pitanje nije ostalo samo u Zagrebu. Na globalnoj razini, nadopunjuju ga teme klimatskih promjena, globalnog zagrijavanja, ispuštanja stakleničkih plinova među ostalima. Krajem prošle godine, na klimatskom summitu COP27 u Egiptu postavilo se pitanje postepenog ukidanja svih fosilnih goriva, a ne samo ugljena. Do dogovora nije došlo, naravno iz čistih oportunističkih razloga velikih sila-proizvođača nafte.
Einstein nije dobro shvatio. Izgleda da (opet) nije bio u pravu. Ljudi i njihove sudbine ne mogu biti zanemareni. Cilj razvrstavanja smeća je reciklaža. Čistiji Zagreb, usporavanje klimatskih promjena moguće je samo suradnjom ljudi, uz kontrolirano i odgovorno korištenje stvari, sve u svrhu krajnjeg cilja, poštovanja prema gradu, državi i svijetu koji se ostavlja u nasljeđe nekim drugim klincima.
“Zbrinjavanje smeća” na hrvatski način.
Foto: Moja Domovina