Ernaux piše onako kako je bilo, kome pravo, kome krivo. Upravo ta kirurška preciznost pisanja donijela joj je Nobelovu nagradu.
Kako pronaći svoj put emancipacije, a izbjeći epitet grube feministkinje? Uspjela je to Annie Ernaux, francuska književnica, trenutno posljednja dobitnica Nobelove nagrade za književnost. Prva dama književnosti čitatelje oduševljava svojim istinitim romanima. Riječ istina njen je zaštitni znak. Piše o sebi, o svojoj obitelji, svom odrastanju, životnim prilikama i neprilikama. Događaje ne iskrivljuje, ona ih iz svoje perspektive prepričava. No, ipak, latentno se u njenom izboru riječi, pridjeva, rečeničnih konstrukcija primjećuje genijalnost njenog talenta. Nijedan njen roman ne ostavlja publiku ravnodušnom. Ernaux kratko i jasno koristi riječi, a za njena djela bi se moglo reći kako imaju i terapeutsko djelovanje. Svatko se u njenim knjigama može pronaći. Sebe ili nekoga svoga, majku, oca, partnera, dijete. Život je surov i to Nobelovka zna, riječima ga se može uljepšati ali ne i promijeniti. Hvala joj na tome.
Svaki njen roman dijelom je autobiografski, ali ona sebe sakriva, prošlost rekonstruira i točno zna što želi postići. A to je istinit prikaz situacije. Piše onako kako je bilo, kome pravo, kome krivo. Upravo ta kirurška preciznost pisanja donijela joj je Nobelovu nagradu. Odrastanjem u radničkoj klasi, od Ernaux se, per se, nije mnogo ni očekivalo. Bar je tako bilo za pretpostaviti. Kako i sama spominje, upravo je zahvaljujući svojoj majci imala priliku posvetiti se čitanju, a ne naprimjer, očekivanom šivanju.
Majka. Samo jedna žena u životu Annie Ernaux. Ali ipak toliko bitna da je zaslužila ostati zapisana u povijesti. Snažna knjiga Jedna žena rekvijem je za njenu majku. Napisana nakon majčine smrti, s tek osamdesetak stranica, postidjela bi i (pre)emotivno Jesenjinovo Pismo (njegovoj) majci. Knjiga je to jedne žene za drugu ženu. Kratko i jasno, izvjestiteljskim stilom, bez romantiziranja i reflektiranja, vraća se u prošlost i prepričava svoja sjećanja u određenom vremenu provedenom uz majku. Njen odnos s majkom, odnos je svake kćerke sa svojom majkom. Iako davno napisana, knjiga je i dalje suvremena. Jer, Ernaux ne zaobilazi, ona ide in medias res i stvari naziva pravim imenima. Upravo zbog toga, njena literatura je stvarna projekcija međuljudskih odnosa.
Kako djelo o davno preminuloj osobi može išta značiti u suvremenom svijetu? Može i mora. Obitelj je prva instanca svakog čovjeka. Bez žene koja rađa nema nikoga. A kada žena rodi ženu, povijest se počinje pisati. Ernaux je svojom knjigom o majci, tu temu zaokružila, a čitateljima ostavila uputstva za upotrebu sa svim nabrojanim nuspojavama. Normalizirala je emocije djeteta, djevojke, žene. Bez idealiziranja je opisala svoju majku kao ženu, ali i surov problem demencije koji od odrasle, snažne osobe napravi nemoćno stvorenje. Knjiga počinje smrću nakon koje se iz vlastite refleksije vraćaju sjećanja čija je glavna uloga shvatiti jedan odnos. Jedna žena je ostala sama. I sama autorica na kraju kaže kako je izgubila zadnji most iz svijeta odakle je potekla.
Svaka majka zaslužuje jednu svoju Ernaux. Oscar Wilde složio (bi) se s Ernaux svojom konstatacijom: Sve žene postanu kao njihove majke. To je njihova tragedija. Niti jedan muškarac ne postane kao svoja majka. To je njihova tragedija.