Crnilo u susjedstvu. Miris baruta pomiješan sa krvlju. Dani žalosti koji će se pretvoriti u mjesece i godine. Majkama doživotna noćna mora.
Trči majko, trči što brže i bolje! U filmu Sat očaja, glumica Naomi Watts u ulozi preplašene majke trči u nadi da će što prije doći do škole u kojoj se upravo odvija masakr. Izmjenjuju se njene misli, o sigurnosti svoje djece ali isto tako i na trenutak užasna misao je li ubojica njen sin. Nije. Dotrčala je na cilj, a njena djeca su na kraju ipak bila u njenom zagrljaju. Za jednu majku ništa svetije, dječje ruke oko njenog vrata. Trebalo bi tako biti, svim majkama i svoj djeci ovoga svijeta.
Crnilo u susjedstvu. Miris baruta pomiješan sa krvlju. Dani žalosti koji će se pretvoriti u mjesece i godine. Majkama doživotna noćna mora. Iz tog ružnog sna nemoguće se probuditi. Nije potrebno mnogo riječi da bi se tragedija opisala. A ipak, nijedna riječ nije dovoljna. Sve su majke ovih dana uplašene, ono što se tamo negdje daleko preko oceana događalo, sada je pustilo korijenje u našem društvu. Kako da itko mirno spava kada zna da je prije samo nekoliko dana jedna majka ujutro zagrlila svoje dijete, poslavši ga u školu, i nikad ga više nije dočekala?
Ne postoji jedan ispravan odgovor na pitanje zašto se tako nešto dogodi. Činjenica je da je dječaku oružje bilo dostupno. Odgovornost tu snosi vlasnik oružja. Teško je raspravljati o nečemu što iznenada dođe. Zakazalo je sve. Društvo, politika, odgajatelji, psiholozi, zakoni… obitelj. Društvo socijalnih medija, mobitela u osnovnim školama, neograničenog pristupa internetu. Dijete, kojem su primarne potrebe igra i svjež zrak, prima previše (nepotrebnih) informacija koje nije u stanju procesuirati. Informatička pismenost prije emotivne zrelosti. Zatim, politika mržnje i egoizma. Vladajući željni moći traže kruha preko pogače. Zakone kreiraju po svojim željama. Ne daju mira devedesetima. Odgajatelji, profesori, školski psiholozi, često (opravdano) frustrirani i preopterećeni. Kao u nekoj državnoj ustanovi, kada se ljude u potrazi za odgovorom šalje sa šaltera na šalter, tako se i u školama, odgovornost preusmjerava. Ponekad se prepozna problem, ali se ne riješi do kraja, što iz nedostatka vremena, što iz straha, kako reći roditelju da ima problematično dijete? I na kraju, prva i zadnja instanca, obitelj. Od kuće sve dolazi. Sada nije potrebno upirati prstom, ali neka bude pouka. Psihičke bolesti postoje i ne bi se smjele ignorirati. Educiraju li se roditelji, educirat će se i djeca.
Prepoznavanje mentalnih anomalija u vlastita četiri zida stvara platformu traženja odgovora i rješenja. Pokuca se tako na iduća vrata. Uglavnom ona zdravstvenog djelatnika, koji bi pritom u liječenje trebao uključiti cijelu obitelj, prijatelje, školske djelatnike. Tu se krug (opet) zatvara. U postojećem društvu to ne funkcionira tako. Sistem se treba mijenjati. Što u ovom slušaju povezuje Ameriku (gdje su masovne pucnjave u školama postale veća epidemija od COVID-a) i Srbiju? Dostupnost oružja. Četrdeset od stotinu ljudi u Srbiji posjeduje oružje, više nego igdje u Europi. Odgovor je znači jasan, najprije treba djelovati država sa donošenjem ispravnih zakonodavnih mjera. Naravno, ne treba ignorirati samoodgovornost. Kako bi bilo kada bi svi oni koji imaju i oružje i djecu, svojevoljno predali oružje?
Trčale bi beogradske majke najbrže što mogu kada bi znale kome će dotrčati. Kleknule bi raširenih ruku i čekale svoje najdraže. Sada kleče na grobovima. Njihove suze plaču sve europske majke. Nijednoj ovaj Majčin dan neće biti potpuno sretan. Buketi cvijeća ovog nedjeljnog jutra ne mirišu kao uvijek, osjeti se i dalje miris krvi i baruta. Malene ručice ostavit će buket na stolu, a majke će još više znati koliko su te ruke, kada su oko vrata, zlata vrijedne.
Sada nas je uhvatilo nešto tako tužno da dah napušta i ne možemo ni plakati. Charles Bukowski
Počivali u miru!