Sve više se čuju mladi glasovi, udruženi i uvjereni kako optimizam nije tek zabluda niske strasti. Njima je dosta upiranja prstom i odvraćanja pažnje s pravih problema, dosta im je gledanja u prošlost. Kroz svoj dalekozor naziru bolja vremena.
Oči u oči jedni drugima sada gledaju, a još pamte kako su na prvim crtama stajali rame uz rame. Danas nije njihov dan, ali kao da jest. Naklon do poda duguju im i sve nadolazeće generacije, jedan je život, jedna Hrvatska. Te devedesete, 30. svibnja ustanovljen je prvi demokratski izabran, višestranački Sabor. Hrabrost je imala leđa, junaštvo srce, a ponos dušu. Ružno neka se zaboravi, a Dan državnosti slavi s nadom u budućnost. Svima neka je sretan!
Danas svi znaju za Hrvatsku, proslavili su je ljudi. Sportaši, glazbenici, umjetnici, poduzetnici i obični ljudi koji uvijek iznova oduševe zajedničkim djelovanjem. Sada bi riječ njima trebala biti data, onima koji čuju vapaje nemoćnih i bolesnih kada državna birokracija zakaže. Oni su lijepo glasilo Domovine. Nažalost, u moru punom predatora, sitne ribe ne mogu doći do izražaja. Ovaj dan obraćaju se stanovništvu neelokventni i preelokventni ljudi u odijelima i kravatama, nimalo zaslužni za uspijeća i dospijeća. No, hrabra leđa, junačko srce i ponosna duša Hrvata znaju koliko su oni u ovom danu nebitni, sloboda se ne kupuje riječima, ona se zaradila. Nju su zaradili. I ma koliko uništavali teško stečeno i tjerali ljude daleko izvan granica, domovina uvijek ostaje kako joj i u riječi stoji – dom.
Ovog svibanjskog dana vijori se trobojna zastava s najljepšim grbom cijelim svijetom. Čuva ju sva hrvatska mladež izbjegla u potrazi za boljim životom. Nikome nije lako pomisliti kako su iz vlastitog doma otjerani od onih koje su birali. Ovaj put za egzodus nisu bili potrebni metci, topovi i granate. Dovoljno je pogledati tko šeta ulicama oko zagrebačke crkve impozantnog krova i osjetiti poriv trčati što dalje, a onda za svaki slučaj i još malo dalje. No, nisu ni svi prsti jedne ruke isti, tako nisu ni ljudi. U tom oceanu riba (a ustvari ribica) predatora, plivaju i oni dostojni pozitivne kritike javnog mnijenja. Barem pokušavaju. Lobiraju za dobre ideje i slušaju narod, a kako i ne bi, kada su i oni iz naroda. Sve više se čuju mladi glasovi, udruženi i uvjereni kako optimizam nije tek zabluda niske strasti. Njima je dosta upiranja prstom i odvraćanja pažnje s pravih problema, dosta im je gledanja u prošlost. Kroz svoj dalekozor naziru bolja vremena. Oni su maleni tračak nade u bolju budućnost o kakvoj je devedesetih sanjano.
Hrvatska je dio moderne Europe, a moglo bi se reći kako se povijest opet počinje pisati. Sve je na dohvat ruke, ali kao da nekako uvijek za dlaku pobjegne. Podsjećaju sada već malo stariji, koliko je suza i krvi bilo potrebno da se stvori ovakva: samostalna, demokratska i slobodna Hrvatska. Ne zaboravite djeco, kažu oni, i vi vodite ratove. Ali ne na bojnom polju s oružjem u rukama, vi imate obrazovanje, a vaše bitke su protiv domicilnih tiranina. Vaš neprijatelj ne čeka u zasjedi, on vam se smije u lice i podcjenjuje vašu inteligenciju. Stvarajte i čuvajte našu Hrvatsku, poručuju suznih očiju oni okaljani ratnim strahotama. Neka povijest bude učiteljica, a ne zakon. Ruku u ruku, opet rame uz rame i samo hrabro, snažno i junački za bolju Hrvatsku. Strahu se gleda u oči, suprotstavljala se Hrvatska i većem zlu.
I zato, sretan Dan državnosti domovini! Čestitke pripadaju svim građanima Republike Hrvatske, ova rođendanska proslava je podsjetnik na ono što je bilo, a poziv na ono što dolazi. Davno je Euripid rekao; nikada se nemoj umoriti u davanju domovini. Vrati se dobro dobrim ipak. I zato, neka svaki hrvatski građanin danas bude ponosan što može glasno reći, ovo je Moja Domovina!
