Teret te nemile odluke nosila je javno pred svima na svojim leđima. Nosila ga je hrabro, gledala u oči svim ženama koje prolaze isto što i ona. Tko u njenim cipelama nije hodao, nema pravo glasa.
Ako postoji život poslije smrti, onda je jedan Grga sada ponosan na svoju majku. Ona njega sanja, a on nju čeka, na nekom boljem mjestu gdje nema osude, mržnje i licemjerstva. Njegova bol je nestala, dok ona svoju živi iz dana u dan. Ako života nema, neće biti teško Mireli Čavajdi, ona već sada zna kako je to ne imati život. A upravo zbog života je osuđivana, otvorila je Pandorinu kutiju. Majka Hrabrost pokušala se objasniti, ispričati svoju priču i spriječiti da se ikada ikome njena priča ponovi. A ponovit će se. Nažalost.
Nije hrabra majka takvu sudbinu birala, dala je svom nerođenom djetetu ime, on je itekako postojao. No, ona i on, malen u njoj, bili su osuđeni. Presudili su im oni koji su se trebali pobrinuti za njihovu sigurnost. I tako su, iznenada, jedna velika i jedan mali Čavajda postali glavna tema kuloara. Sve je pošlo po zlu tog dana kada je otkriveno kako Grga ima zloćudan tumor na mozgu, zbog kojeg mu je glava već tada bila deformirana. Nije imao skoro nikakve šanse za život. Njegovoj majci je rečeno da ode kući i čeka da on umre. Ako postoje nebeski dvori, tada su se njihova vrata otvorila, a harfe bile spremne dočekati malenog junaka. Majka kao majka, odlučila je učiniti sve da zaštiti svoje najmilije biće. Nije željela suočiti ga (ako uopće preživi) s užasom i boli. Htjela ga je spasiti, a na to je imala pravo, jer je Grga bio njen! Nisu u tom trenutku bila važna stajališta crkvenog klera, političkih moćnika i javnog mnijenja, granice između za i protiv bile su nejasne, odluka je bila samo jedne žene. Žene koja je tražila pomoć, žene koja je proživljavala svoju najgoru noćnu moru. Razumjele su je mnoge majke, puklo bi srce da utroba ostane prazna, a prognoza bude, iz kolijevke u mrtvački sanduk. Kolika bi patnja to bila, držati dijete koje umire, pogledati ga u oči, a znati bol koju osjeća, a onda ga gledati kako nestaje, na najgori mogući način. U javnosti su sve Grgine muke bile prepojednostavljene. Čekao bi ga tegoban, bolan život koji bi ga nedugo nakon što ugleda svjetlo dana, odveo na ono isto mjesto na kojem je sada. A pitala je Majka i liječnike fetalne kirurgije, ni oni ne bi mogli pomoći Grgi.
Mireli Čavajdi odmah je objašnjeno kako je najpametnije pomoć potražiti van granica domovine. U Sloveniji je naišla na razumijevanje i potporu. U Hrvatskoj je bila linčovana od strane sustava, ali i od cijele javnosti. Je li sama za to kriva jer se usudila glasno govoriti? Jer je željela da svi čuju kako je Grga željeno dijete, da ona pati, da on pati? Govorili su joj da je to što traži (kao da je bez ijednog razloga donijela odluku) nemoguće. Lagali su. Način je postojao, nije se moralo rješenje tražiti u Sloveniji. Samo je bilo potrebno odobrenje liječničke komisije, informacija koja je Čavajdi uskraćena. Jedna majka tako je ostala iznevjerena i otuđena od sustava. Teret te nemile odluke nosila je javno pred svima na svojim leđima. Nosila ga je hrabro, gledala u oči svim ženama koje prolaze isto što i ona. Samo je htjela zaštititi svoje dijete, obraniti ga od užasa koji bi ga čekao. Zaslužila je nagradu koju je prije nekoliko dana primila, ona uistinu jest žena godine, ne samo Zagreba već cijelog svijeta. Tko u njenim cipelama nije hodao, nema pravo glasa.
Heroina Čavajda ima (i treba imati) mirnu savjest, napravila je ono što je morala. Tužno je što ju je iznevjerio hrvatski zdravstveni sustav. Očajno je što prstom upiru u nju oni sa zdravom djecom, oni koji notorno govore u ime više sile i pokušavaju nametnuti vlastite blijede ideologije. Zdravstveni sustav jedne demokratske, suverene države ne smije uništavati Ustavom garantirana ljudska prava, a priziv savjesti treba izvesti iz nedopustive sive zone. Mirela Čavajda podijelila je sa svima svoju intimu, mnogi su je zbog toga osudili, ali njena priča samo je prolog svemu što dolazi, promjenama koje su nužne. Ovdje nije bila riječ o eutanaziji kako se javnosti htjelo nametnuti. Biranjem takvih riječi, ustvari se javnost svela na marionete nesposobnog zdravstvenog sustava. Obmaniti publiku, a steći što više obožavatelja preko Čavajdinog leša. Jer ona je to u datom trenutku upravo i bila; žrtva igara političke moći.
Ako postoji život poslije smrti, onda umrijeti vrijedi. Jer, tamo čeka Grga. Maleni dječak s najhrabrijom majkom. Smije se Grga i bezbrižno igra na nekom boljem mjestu, u svijetu bez boli, bez vremena i priglupih zakona. A ako ipak poslije svega ničega nema, onda je dobro što se o Grgi na ovozemaljskom nije šutjelo, dobro je da svi sada znaju tko su Mirela i Grga.
