Nije važno tko je desno, tko lijevo, tko iz prošlosti poručuje, tko u budućnost zove, nije važno tko je Bogu mio, a tko Boga nema, važna je – ljubav! Ima li itko pravo suditi u ime ljubavi? U ime obitelji, u ime Boga, u ime države ili u bilo čije ime?
Ponos se ne mjeri u povorkama i parolama. Moral se ne sakriva u jednodnevnoj podršci, to je razum što čovjeka uvijek prati, bio on straight ili ne. Mjesec je lipanj, gej je i dalje okej. I zaista, većina nema ništa protiv. Važno je shvatiti kako se održavanjem pridea u Hrvatskoj šalje politička poruka. O društvenoj prihvatljivosti uistinu nema potrebe govoriti. Izuzev određenog broja nekolicine markićinih sljedbenika (i njima sličnih), većina ljudi ipak pušta na miru LGBTQ pripadnike. Pravo pitanje je, koliko je ustvari ponosno, moralno i razumno stavljati nekoga u poziciju u kojoj su njegova prava pod povećalom samo zbog vlastite seksualne orijentacije? Ne bi trebalo biti vrijedno spomena, tako se to radi u modernim, slobodnim, demokratskim društvima. Je li Hrvatska takva? Jesu li LGBTQ Hrvati takvi?
Čemu, po mnogima takva dramatična okupljanja, poput parade ponosa? Film treba vratiti u šezdesete godine prošlog stoljeća kada su se pripadnici homoseksualne zajednice napokon odlučili boriti za svoja prava. Javnim okupljanjima i demonstracijama lobirali su za svoje slobode i upozoravali na sustavnu dehumanizaciju na osnovi seksualne orijentacije. Prva povorka ponosa održana je u Zagrebu 2002. godine i ostala upamćena po nasilju koje su članovi povorke trpjeli. No, to ih nije spriječilo da baš kao i u većini svijeta, i dalje jednom godišnje održavaju svoj pride, povorku, paradu, marš, odnosno festival ponosa. Memorijal na dan kada su promjene počele. A na to imaju i moraju imati pravo. Oni ne pozivaju na nasilje, mržnju i strah. A upravo je strah ono što ih godinama prati. Strah od batina, strah od otkaza, strah od prezirnih pogleda, strah od izbacivanja iz obitelji, strah gubitka prava na normalan život, a sve zato što vole pogrešan spol, kako im se pokušava nametnuti. Nije važno tko je desno, tko lijevo, tko iz prošlosti poručuje, tko u budućnost zove, nije važno tko je Bogu mio, a tko Boga nema, važna je – ljubav! Ima li itko pravo suditi u ime ljubavi? U ime obitelji, u ime Boga, u ime države ili u bilo čije ime?
Govoreći o prideu valja uzeti u obzir i prošlost i emocije koje su na vrhuncu, ali i ponajprije prijeku potrebu za promjenama. Upravo zato, povorku ponosa treba sagledati kao političku poruku upućenu, ne više toliko društvu, koliko zakonodavcima. Točka prva svakog dnevnog reda uvijek poziva na obostrano poštovanje svih stranaka. Točka druga traži razumijevanje. A točke treću i četvrtu tek je ispisati, a to se može samo udruženo. Cijelo društvo mora biti sposobno stvoriti legislativni sadržaj koji sve ljude poziva na točku treću – jednaka prava za sve i točku četvrtu – neupitne osnovne ljudske slobode. Politička konotacija pridea ustvari govori o konkretnim porukama i prijedlozima poštenih zakona (koji nikome ne smiju biti upitni). Većina društva ovih dvadesetih godina trećeg tisućljeća, ignorira revoltiranu manjinu smiješnih, fašističkih ideologija, a ponosno stoji uz one koji još ponosnije paradiraju. Društvo, takvo kakvo jest (ali ipak u progresu), javno izjavljuje kako nema ništa protiv. Ali! Problem nije traženje (pripadajućih) prava, problem je način na koji se to radi. Okruženje traži malo suptilnosti, trunak prilagodbe i umjerenosti. Bio bi čovjek lud kada bi raspravljao o tuđoj seksualnoj orijentaciji. Možda su najmudriji oni bez mnogo komentara? Oni koji bez puno ćakulanja kimnu glavom i tek kažu – ljudima vratite prava koja im pripadaju! Ljudima, ne homoseksualcima ili lezbijkama, već svim ljudima. Ušute li možda takvi mudraci kako bi sebe zaštitili jer nedužni budu optuženi za sudjelovanje u vulgarnostima i razvratu parade? Je li moguće pronaći zlatnu sredinu? Bi li LGBTQ zajednica puno više postigla ako bi se prilagodila većinskom dijelu društva?
Jer, to društvo je spremno na promjene, korak po korak. Ili su i ovo samo obična, bespotrebna ćakulanja?
Da bi vjerovao u svoj vlastiti put, nema potrebe da dokazuješ kako je tuđi put pogrešan, kazao je Paulo Coelho. Bio bi svijet mnogo ljepše mjesto kada bi svi ljudi koračali istim putem; putem slobode i prava izbora, putem brižnosti i međusobnog razumijevanja. Došli bi na kraju do ljubavi, alfe i omege svega. Stiglo je vrijeme staviti i posljednje karte na stol. Društvo postaje sve manji problem, oči su uprte u zadnju igru koju samo političke figure mogu (bar pokušati) pošteno odigrati. U ime naroda – homoseksualnog i heteroseksualnog.