Gdje je nestao Čovjek, pitamo Bare, Plaćenici i ja?
Pobjednika nema, iz vrtloga rata nitko ne može izaći zadovoljan. Vrijeme donosi gorčinu i miris smrti, previše je već i sada žrtvovano. O bolu i tuzi suvišno je i govoriti, obitelji su razorene, oči uplakane, rane i dalje krvare. Europa je opet mjesto zločina, a sloboda okaljana razaranjem i ubijanjem. Povijest je bila učiteljica, iz vlastitog iskustva dobro znamo što rat donosi. “Pobjednik” će još jedanput ostati razorenih gradova i ugašenih života. Krivac će biti kažnjen, ali izgubljeno nitko ne može nadoknaditi. Gorčina u očima ukrajinskog naroda nemilo podsjeća na neku našu prošlu čežnju. Zna li ukrajinski narod kako će budućnost biti zahvalna na borbi i očuvanju svojega? Zna li da će se pobjeda tek tada opjevavati? Da je nama netko to ispričao, bilo bi nekoć to znanje naša budnica.
Važno je posložiti riječi ispravnim redoslijedom. Slično kao i u Jugoslaviji, i u Ukrajini su postojale tenzije između etničkih i nacionalnih skupina. Treba sagledati i geopolitičku scenu. Sukob u Ukrajini, globalno gledajući, spor je Zapada i Rusije. I u našoj su bivšoj federaciji postojali učesnici vlastitih ratnih interesa. Ne može se ni zanemariti ugrožavanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Želja za nasilnim pomicanjem granica. Vrati li se film u ne tako davno doba, prisjetit ćemo se naših prostornih obrana. Ukrajina se, razmjerno sa time, danas bori za Krim i istočni dio zemlje. Naravno, osim sličnosti postoje i razlike. Kompleksnosti sukoba nije moguće usporediti (barem još), važno je stoga, naglasiti humanitarnu krizu obadva rata. Brojne žrtve, raseljavanje, devastiranje gradova. Déjà vu. Možda baš zato ovih dana hrvatske majke plaču za ukrajinskom djecom. Ne možda, sigurno. Rat izvlači najgore emocije iz čovjeka, bilo iz onog (u ime domoljublja) natjeranog da uzme pušku u ruku i hladno ubija, ili iz onog što oružje prima kako bi obranio djedovinu, kuću, majku, oca, ženu, dijete, život. Teret je stavljen i na leđa svih koji ispraćaju voljene. Nema više kontrole nad vlastitim sudbinama, zastori su pali, a preostaje samo da prorade iskonski nagoni. Oni pak izazivaju mržnju i poriv za osvetom. Osjećaje koje obadvije strane osjete bar u jednom trenutku. Na kraju sve to izazove gađenje, odbojnost i doživotne noćne more. Povijest se kroz sukobe mijenja, ali i društvo također. Izgubio se pijetet, a rat koji trenutno bukti, često postaje morbidno-zabavna tema društvenih okupljanja. Nije namjerno, u ljudskoj je prirodi da sebe obrazloži. Ali zar ne bismo trebali osjetiti sram kada iz udobnih naslonjača dajemo opaske ljudima na fronti? Bar mi koji smo, ne tako davno bili u istim ukrajinskim pozicijama. Gdje je nestao Čovjek, pitamo Bare, Plaćenici i ja? Posebnu opasnost kriju oni nadasve željni pažnje koji ruskog agresora pokušavaju opravdati. Ne opravdati, kažu oni, tek razumjeti. Strah me takvih ljudi, oni razumiju i Miloševića.
Nikada, ali baš nikada, i stvarno nikada ne bi se smjelo stati na stranu siledžije. Autoritativni zločinci nisu vrijedni spomena, pa čak ni onog polupijanog (koji izaziva raspravu niskih strasti). Bar mi (svi mi bivši jugoslaveni) znamo koliko duboke rane ostavlja rat. A ipak, osjetimo se pozvanima komentirati gdje bi izbjeglice trebale biti, kako se ponašaju, oblače i kakve aute voze. Zašto bi ih mi trebali razumjeti? Oni u našu zemlju dolaze. Svojevoljno. Bez ikakvog razloga. Eto, jer im se može. Granate su njima tek nebeski ukras. Zaboravili smo Vukovar, Srebrenicu, je li potrebno nabrajati? Budimo ljudi, ne spominjimo našu prošlost samo kada prstom želimo upirati, sjetimo se te prošlosti i u poštovanju i razumijevanju. Ukrajinski narod će pratiti ratne traume, bit će sjene nad njima, baš kao što su dugo nadvinute nad nama bile. I njima će trebati godine oporavka, a neki se (nažalost) nikada neće regenerirati. Na grafitu nepoznatog autora nedavno sam pročitala; u ratu država daje topove, bogati volove, a sirotinja sinove, pa nakon rata država traži topove, bogati volove, a sirotinja grobove. Pametnome dosta.
Nasilje. Strah. Tuga. Patnja. Smrt. Gubitak. Vjera. Nada. Počast. Spomen. Na žrtve. Mrtve i žive. I još jednom se Bare, Plaćenici i ja pitamo gdje je nestao čovjek, gdje se skrivao, iz vagona godina, na tračnice ispao, gleda gdje su znakovi, kojim putem krenuti, može li tko reći, gdje je put ka sreći? Ako itko zna neka kaže, a ja ću javiti Baretu. Glasniji je od mene, možda njega netko i čuje.