Porazno je što se u modernim, demokratskim svjetovima i dalje mora boriti za rodnu pravdu i stvaranje društva jednakih mogućnosti. Ostaje nada kako je socijalna sfera ipak dovoljno napredovala i ostavila prostor za kulturnu, otvorenu i argumentiranu raspravu.
Spolom uvjetovano (fizičko i psihičko) nasilje i dalje je problem u društvu. Borba za ravnopravnost žena zahtjevan je i neprekidan napor (nažalost) i u današnjem svijetu. Je li pravedno morati se boriti za prava koja ne bi trebala biti data, nego podrazumijevana? Bez kolutanja očima molim, ovo nije gruba feministička parola, već poziv na slogu i razumijevanje. Ionako su muškarci najveći feministi u javnosti, uvijek na oprezu da ne uvrijede glasno daju podršku. No, nerijetko u mišlju, riječju, djelom i propustom – dio o djelu nedostaje. Biti žena često znači biti građanin drugog reda, a ukoliko se ta dama građanka pokuša progurati koji red naprijed, pratit će ju opomena kako evo, opet u onim danima u mjesecu, traži svoju pažnju. Tko bi to shvatio ozbiljno? Da muškarci mogu rađati, rodili bi i brinuli o potomstvu, no kako ne mogu, neka se uloge ne miješaju. Svaki daljnji tijek rasprave prvi spol odbija– dovoljno je pogledati anatomiju tijela, kažu. I uistinu, u takvim dubokoumnim razgovorima, često i ušutim(o).
O drugom spolu pisala je Simone de Beauvoir, francuska filozofkinja, spisateljica i feministica. Njezino literarno umjetničko djelo upravo naziva Drugi spol je emotivan put borbe za rodnu ravnopravnost i ukazivanje na kamene na tom putu, na nejednakosti. U knjizi spisateljica analizira povijesne, društvene i političke kontekste u kojima su žene često marginalizirane na dosljedne uloge majke supruge i njegovateljice. Reklo bi se u Lijepoj našoj – žena, majka, kraljica. Već je u pedesetim godinama prošlog stoljeća Beauvoir upozoravala na važnost emancipacije, obrazovanja i osvješćivanja. Njen glavni argument bio je kako su u okviru tadašnjih (samo tadašnjih?) socijalnih okvira, žene okarakterizirane kao drugost u odnosu na muškarce, no nikako inferiornije ili manje vrijedne. Ustvari, razmisli li se malo dublje, u korist feminizma postoji mnogo razloga obrane, no još nismo čuli repliku protivnika. Što potvrđuje drugost žena? Ovaj je tjedan u Bernu održan prosvjed građanki koje traže svoja prava, takozvani ženski štrajk. I još jednom moje pero bilježi o javnim okupljanjima, no kako ne bi bila (previše) pristrana, spomenut ću što se točno u zemlji sira zahtijeva, pa neka dragom čitatelju ostane da sam presudi. Dakle, u Švicarskoj, državi u kojoj su žene pravo glasa dobile tek prije tridesetak godina i dalje su, među mnogima, goruća pitanja: jednake plaće, porodiljni dopust, zdravstveni sustav (koji bi svima u sklopu općeg osiguranja trebao osigurati pokrivanje troškova reproduktivnog i seksualnog zdravlja, feministički azil, te ustavno pravo na besplatan abortus. Zahtjevi su legitimni, pokret postoji, Beauvoir je uspjela, svojom inspiracijom je otvorila vrata glasnom razmišljanju koje je dovelo do djelovanja.
Slično je i u Hrvatskoj. Postoje prava i slobode zajamčene Ustavom, zakonima i međunarodnim konvencijama što propisuju zakonodavnu zaštitu od neravnopravnosti (spolne, rodne, obrazovne, zdravstvene) i nasilja (naravno i onog unutar obitelji). I opet dolazimo do riječi, i to one pisane koja nudi jednakost i sigurnost. Zbilja je drugačija, o djelima svjedoče razne diskriminacije na osnovi spola, manje plaće, te manjak zastupljenosti žena u politici i naravno na rukovodećim pozicijama. Porazno je što se u modernim, demokratskim svjetovima i dalje mora boriti za rodnu pravdu i stvaranje društva jednakih mogućnosti. Ostaje nada kako je socijalna sfera ipak dovoljno napredovala i stvorila okvir za kulturnu, otvorenu i argumentiranu raspravu. Neka se ne uvrijede krkani, ali vrijeme neandertalaca je prošlo (neka se ni oni ne srde). Zauzeti ispravan stav i podržati ideologiju ravnopravnosti nije mjerilo veličine. Ni mozga, ni bilo čega drugoga. Mjerilo je isključivo ljudskosti. Društvena očekivanja trebaju ići u korak s napretkom civilizacije. Muževnost više ne znači rezervirano mjesto za šankom, u saborskoj klupi ili na biralištu. Muževnost su atributi ravnopravnog, pravednog odnosa i autentičnog stava o inkluzivnosti svih. Macho ne šuti, što misli kaže, što kaže učini a prilike ne propušta.
Ima li išta napisano smisla? Nije li apsurd svega i svačega, javno govoriti o pravima bilo koga? Od koga se prava uopće traže, tko ima moć oduzeti ili pokloniti prava? Kaže Eleanor Roosevelt žena je poput čajne vrećice – ne možeš saznati koliko je jaka dok je ne staviš u vruću vodu. Koliko još treba izazivati sudbinu, pa tražiti od žena da sve brže i brže plivaju? Iznenadit će one, antigonovskom habrošću plivat će i prsno, i leđno, i u ledenoj i u kipućoj vodi. Zar to još nije jasno?