Mogu li se djeci vratiti djetinjstva, kome se treba žaliti? Potpisat će molbu sva djeca svijeta.
Bila jednom djeca, na livadi u parku razigrana i vesela. Plavo nebo iznad njih, lopta u travi, noge bose, a srca puna. Spustio se mračak, bilo vrijeme za poći kućama. Viknuše jedni drugima pozdrave, i poželješe da sutrašnji dan bude još sunčaniji, a raspoloženje prijatnije. A onda, povratak u stvarnost. U domovima, mame i tate. Prijetećim pogledima ukazuju na neraspakirane školske torbe u kojima čekaju zadaće. Djeca s igrališta nisu odlikaši. Beskrajni roditeljski monolozi. Maleni ljudi počinju osjećati sram jer su im prijatelji bitniji, jer su cijelo poslijepodne proveli prateći neposlušnog skakavca u parku, a lopta k’o lopta, kotrljala se beskonačno. Vrlo dobro nije odlično, a dobro je kao i nedovoljno, upozoravaju sada već ozbiljna roditeljska lica. Kakve veze to sada i s čime ima, tiho se pitaju djeca, ta danas je odličan dan – jučer posvađane djevojčice, danas sklopiše primirje.
Škola je djeci utočište, mjesto gdje ih prijateljstva čekaju, gdje učiteljica podučava o agilnom insektu skakavcu, poznatom po svojoj izvanrednoj prilagodljivosti. To što mama i tata očekuju od škole, nije moguće. Je li ovo neki matriks, zrcalni svijet, Alisina Zemlja čudesa? Mogu li se djeci vratiti djetinjstva, kome se treba žaliti? Potpisat će molbu sva djeca svijeta. Argument neka bude pustite nas na miru. Tko shvati, shvati. Naravno da svatko svom djetetu želi najbolje. A škola, osim informacija, nudi i razvijanje osjećaja odgovornosti, platformu razvoja u kontroliranim uvjetima. Problem nastaje kada se najmanjim članovima društva pokušavaju nametnuti vlastite (često neostvarene) želje. Društvo je, u cijeloj svojoj konkurentnosti, nametnulo osjećaj stida i neuspjeha ako se ne ostvare najbolji rezultati. Ako ne učiš nećeš imati petice, ako nemaš petice nećeš moći na fakultet, a ako ne ideš na fakultet bit ćeš sasvim običan. Šegrt; pekar, stolar, zidar, bravar, tesar, staklar. A takvi nam ne trebaju, svijetu su potrebni samo doktori, odvjetnici, inženjeri, arhitekti i antropolozi. Uče li se djeca tako izvrnutim vrijednostima, bodovati i rangirati ljude prema opisu zanimanja? Čude se tome i čudesna bića iz Zemlje čudesa. Čudesno se čudu čude. Odjednom su svi postali stručnjaci, svi sve najbolje znaju. Djecu se više ne uči da u razgovoru gledaju sugovornika u oči, ne uskaču u riječ, mjesto ustupe starijem od sebe. Od silnih jednadžbi i koordinatnih sustava nemaju vremena za takve – besmislice. Tjeranje djeteta na dobivanje izričito dobrih ocjena vrlo često može negativno utjecati na njihov zdrav razvoj. Uspjeh nije jednostran pojam, on je sfera obrazovanja, talenta, interesa, sposobnosti, a naposljetku i sreće. Da bi dijete (p)ostalo sretno u odrasloj dobi, ono mora razvijati i društvene vještine, emocionalnu inteligenciju, te kreativnost. Nije logično da tu ocjene ništa ne znače, ali ni Alisa s logikom veze imala nije, pa je ipak doživjela pustolovinu svog života. Upravo bi cijelo djetinjstvo trebalo biti jedna velika pustolovina, no nažalost djeci često uskraćena.
Škola je mjesto gdje djeca otkrivaju svijet oko sebe, gdje se stječu umijeća potrebna za život. U inzistiranju na akademskoj izvrsnosti te sposobnosti nestaju. Stižu prepametne generacije, emotivno nesposobne, veoma razmažene. I opet će se čudesnim čudom čuditi razni dušobrižnici, usput zaboravivši kako su upravo oni te čudesnim čudom vrijedne čuđenja odgojili takvima. Vrijeme je preuzeti odgovornost, ne samo za ocjene najdražih najmlađih nego i za njihovu sreću. Zdravo je činiti greške, one su lekcije života, a život jest lijep, no surov također. Na njega se treba pripremiti. Svi udžbenici, atlasi i radne bilježnice tu nisu dovoljni. Malene ptičice moraju naučiti letjeti, kavezi u kojima su trenutno trebaju nestati. Kada dođe do čuđenja, tada je prekasno.
Ozbiljan stav prema bilo čemu na ovom svijetu je fatalna greška. – Je li život ozbiljan? – Oh da, život je ozbiljan! Ali ne stvarno…
Bila jednom djeca. Vratimo im djetinjstva.