Zamračilo se tog srpanjskog dana nebo iznad Bosne, mrak, tama, tišina, miris krvi. Vječni znamen krhkosti života. Ne ponovilo se!
Ni opravdanja, ni razumijevanja za krvnika nema. Povijest ostade ukaljana, a zločin ni stotinu i devedeseti krug pakla ne može kazniti. Plače duša kad pomislim na krv i mrtva tijela. Zastave su u Srebrenici još uvijek na pola koplja, ne znam ima li tamo sjaja u ovom srpanjskom suncu. Osjećam stid dok moje pero o ovoj zloj sudbini piše, tko sam ja da u svetinju dirnem. Sve su riječi suvišne, a opet – nema ih dovoljno da se iskaže sav čemer i jad. Pred očima vidim svog oca, svog djeda, obojicu nasmijane i sretne. Rat ih je poštedio, imali su rane, nisu pričali, sačuvali su me. Tih devedesetih odveli me iz moje kuće, spasili mi život, a nekoliko godina poslije i dočekali na pragu moje istine, moje rodne grude. Imam li pravo dijeliti sreću, obraniti ushit života, znajući da u mojoj Bosni bistre vode nema, tek mulj što ga je krv donijela na obale naših života? Oprostite Srebreničke kćeri, ja samo pokušavam suosjećati. Dopustite mi. Ako vas srdim, ako vas nisam dostojna, prestajem odmah, nikada više ne uzela pero u ruke. Želim da znate, s vama sam naučila; anđeli i demoni uistinu postoje. Bili su cijelo vrijeme među nama – mučitelji ubijenih anđela. Oh, kako moje biće plače za vašim nestalim ljubavima. Oprosti im Bože, oni još uvijek ne znaju što učiniše.
A ima li tebe tamo gore? Pogledaj nas i Srebrenicu. Daj nam barem upute kako živjeti s time Pošalji anđele, a demone uništi. Ne moraš im istom mjerom vratiti, samo ih skloni. Preskočit ću pitanje kako si to mogao dopustiti. Čudni su uistinu tvoji putevi. Samo čuj moju molitvu, reci kako da Srebreničkim kćerima pogledam u oči? Ja sretnica, iz rata izašla samo razorene kuće. Oče naš, pošalji milost s tih nebesa, reci mi kako utješiti toliku žalost. Je li i kod tebe gore na nebu, kao i na zemlji, gorčina kao u Srebrenici? Moramo li zbilja otpustiti duge dužnicima našima? Neka sam na tvoju sliku, ali ja dužnike mračnih duša ne razrješujem krivnje. Razočarana sam, bijesna i puca srce. Pisala sam o Bosni, o raji i berićetu. Dobri ljudi nenamjernih grijeha, nisu to zaslužili. Ostali smo bez junaka. Sramota; kukavica toliku moć da imade. Zamračilo se tog srpanjskog dana nebo iznad Bosne, očaj, tama, tišina, miris krvi. I ti si plakao. Znam da jesi. Kamen bi zaplakao, kako ne bi otac svih očeva. Tvoji sinovi su u užasu i boli iščeznuli. Opet razapeti. Ako smo mi na tvoju sliku, onda smo slični, nadam se da si shvatio. Ne dopusti nikada više tako nešto. Izbriši nas radije sve s lica zemlje, ali tako nešto, ne dopusti. Izbavi nas od zla.
Izbjegavala sam obratiti se vama, drage majke. Ali moram. Poštovanje koje prema vama osjećam, ne osjećam ni prema kome drugome. Kakve li su vaše noći, dolazi li vam san ikad na oči? Da mogu, sve bih vas zagrlila. Iščupali su vam srce, ukrali osmijehe, ubili dušu. Mogla bih vrisnuti na sav glas tako da me cijeli svijet čuje. Srebreničke Majke, blažene ste u mojim očima. Gledate li u sunce? Vjerujem da ovog ljetnog mjeseca jedva dišete. Nemam pravo spominjati vas, ali osjećam hrabrost stati na čelo povorke majki i reći vam da smo uz vas, da svaka vaša suza boli i nas. Oprostite nam. I mi smo vjerovali da vas štite, da drže obećanje. Nismo znali da će Juda biti – kolijevka vlastite civilizacije. Poput uragana, ne očekujući, porušeno je sve. Smisao života postao je besmislen. Hvala vam ipak na vašoj snazi, što ste nam svojim likom pomogle pronaći opet taj smisao. Značaj čuvanja uspomena i pijeteta. Ne zaboravljamo kao što ni vi zaboraviti ne možete, svjedočimo nepravdi, apostolskom vjernošću prenosimo istinu i tražimo pravičnost. Vi ste korijenje, vi ste temelj Bosne. Vaši smo dužnici. I vas u molitvi pozdravljam, vas – milosti pune, blagoslovljene među nama. Isključujem bogove i svece iz mojih trenutnih liturgija, molim se višoj sili, ljubavi koju vi poznajete, i vašoj djeci – jedinim svecima. Jahve ili Allah, svejedno mi je, samo neka me čuje.
Srebrenica – priča tuge i boli, tragičan je spomenik cijeloj Europi. Srebrenica daje nadu, vjeru kako se isto neće opet dogoditi. Vječni znamen krhkosti života. Ne ponovilo se! Nikada! Nikome! Sve su moje riječi nepotrebne, suvišne. A ipak osjećam kako iz mene bukte. Srebrenico, nisi sama. Ako ti išta znači, mislim na tebe. Ja, voljena kćerka, unuka, supruga, majka, plačem s tobom. Jedino mjesto, jedina crkva kojoj se danas klanjam – Srebrenica. Mjesto užasa, boli, krikova, mučenja, smrti. Uistinu, jednom su sveci koračali s nama. A onda ih razapeše. Umriješe, ali postadoše besmrtni. Počivali u miru.
Isus je razapet i umro na križu, ali ja imam običaj reći da su njegove patnje kraće trajale od mojih i da sam ja gore prošao od Njega. Neka mi na ovome oprosti dragi Bog, ali i mene će moje patnje pratiti do – groba. Mato Mičić, Gradačac
Iz knjige Svjedočenja zatočenika srpskih logora iz Posavine (Anto Baotić, Ilija Ilić)