Ne bi bilo loše kada bi tamna strana demokracije stala na pukom govoru. Otužna je platforma davanja pažnje skorojevićima željnim slave. Dolazi kraj svakog pokušaja racionalnost – umišljenici umisle kako ih društvo želi. Jesu li obećanja ponovno izabrane vlasti ispunjena? Zašto su ponovno izabrani? Jesu li ukrali riječi i minute? Nepristojna šala ta demokracija, daje priliku svakome izraziti se. Cirkus raznih egzibicija.
Ljudi bez ritma nemaju takta čak ni u izboru riječi. Samodopadni govornici urlaju u svom stilu, pritom se ne osvrću na dojam koji ostavljaju. Izbori su prošli, mnogo je izgovoreno, no ništa rečeno nije. Svega je osim suptilnosti bilo. Poput lošeg filma, političari su ponovno podsjetili na bezumlje koje vlada. Nastavlja se kao i inače. Zatišje. Izrone tek loše figure, umišljeni bolesnici, bolesni od svih oblika nadmenosti i pretencioznosti. Nije nepoznato, svaki običan čovjek, uzoran građanin poznaje nekoliko takvih oboljelih. Lijeka nema.
Nemoguće zadržati za sebe previsoko mišljenje o sebi samome. Jače je to od uma, koordinacije govora i pokreta, mimike. Sve dostupne slobode dopuštaju pravo takvog uvjerenja. No ostaje li sloboda vjerna definiciji ako ugrožava onu druge osobe? Ne može čovjek biti neovisan u svijetu političara, često neukih, nesposobnih i nepodobnih. Demokracija je uistinu divan san. Ideja na papiru dostojna vječne slobode. Komunizam je također bio izvrsna ideja. Ideja: misao, inspiracija. Ništa konkretno. Neostvarivo je biti siguran u sebe a ne biti arogantan. Nepostojanje temelja pretjerane arogantnosti podrazumijeva opet: ništa konkretno! Običan građanin se uvijek osvrće, posebno na one koji mu sudbinu kroje. Divne li demokracije, krasne li ideje – predstavnici naroda. Krenu čovjeku suze na oči od sreće i ushita. Nema komunizma, o lijepa, o draga, o slatko slobodo! Vrijeme je svjedoka, povijest se piše. Naratori prošlosti maštaju o budućnosti. Sadašnjost je previše gnjila da bi se o njoj razmišljalo. I opet – ništa konkretno. Publika sjedi i čeka da vrijeme prođe. Nadmeni govornici uživaju, kazuju o sebi, zavodljivo se smješkaju, sa čela im kaplje znoj, na korak su do savršenog svršetka. Zadovoljni su unatoč tome što im uvijek nedostaje samo taj jedan zadnji, najmanji korak do svetosti božanstva kojem teže. Slušatelji plješću, nije važno – tješe sami sebe, ako nije on bit će netko drugi. Njemu sličan, naravno. O slobodo! Sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi ne mogu bit plaća tvoj čistoj ljepoti! Ivane krivo si prorokovao, precijenio si se.
Ne bi bilo loše kada bi tamna strana demokracije stala na pukom govoru. Otužna je platforma davanja pažnje skorojevićima željnim slave. Oni čak i kad dobiju svojih pet minuta ne staju, žele još deset, petnaest, dvadeset, trideset, šezdeset. Ne mogu kontrolirati pokrete, ton glasa, pogled. A onda dolazi kraj svakog pokušaja racionalnost – umišljenici umisle kako ih društvo želi. Jesu li obećanja ponovno izabrane vlasti ispunjena? Zašto su ponovno izabrani? Jesu li ukrali riječi i minute? Upravo bi političari trebali biti primjer dobrog govorništva, a ne ogledni primjerak loših retoričkih trikova, nedostatka elegancije, uvreda. Ne treba dvojiti zašto je to tako, u želji da ojačaju političku poziciju gube osjećaj odgovornosti. Posljedica nema, oni su iznad svih drugih, onih koji ih slijede. Pritom računaju na društvenu odgovornost. Nije ironija. Samo istina, ništa konkretno.
Stara garda, nova žandarmerija. Poput nadmene učiteljice kojoj se poštovanje podrazumijeva, ona misli kako ga ne mora zaslužiti. Uzima slobodu učenicima da bi svoju živjela, o demokraciji niti ne razmišlja. Nešto poput grofice Nere Marije Jurić Zagorke. Ironija, ništa više. Politika taj paradoks opravdava redovnim nastupima, melodičnim poput lošeg koncerta. I dok retoričke tambure sviraju ni ne misle kako pozornice bilo ni ne bi, da nije onog sasvim običnog građanina. Onog koji im dopušta misliti kako su pametniji od svih ostalih smrtnika. Sloboda u najčudnijem obliku – narod koji se zgraža nad vlastitim izborom. Nepristojna šala ta demokracija, daje priliku svakome izraziti se. Cirkus raznih egzibicija.
Prijatelji, Rimljani, sunarodnjaci posudite mi svoje uši! Govor Marka Antonija na Cezarovom pogrebu (prema Shakespeareu), nije publika – prijatelji su. A koga lakše izmanipulirati, no vjernog prijatelja? Upravo izuzetnog govornika čini vještina poznavanja teme, sposobnost artikulacije, jasnoća, preciznost, emocionalna inteligencija, kontrola tijela, intonacija. Dakle, sve konkretno. U budućnosti stoga oprezno – govorništvo je umijeće koje se može i naučiti. Oduvijek je bilo oružje kreiranja javnog mišljenja i pokretanja društvenih promjena, od antičkih filozofa do suvremenih političara (koji misle da su i filozofi). Šteta što se (na primjerima vidljivo) ovi potonji ne sjete ponekad atenskih mislilaca i zlatne sredine, umjerenosti, ravnoteže između pretjerane strasti i hladne ravnodušnosti. Razmišljajući dalje, shvatiti je kako to mnogima nije ni moguće, da bi umišljeni retoričar to razumio morao bi koristiti samorefleksiju. Razum mu tada ne bi dopustio monologe o sebi samome – pad sistema, jer ako se on sam publici ne predstavi dovoljno, ona neće znati koliko je on pametan. Slušatelji ga stoga i puštaju da kazuje. Pametniji ipak popušta.
Ako kradu svi, nema razloga ne ukrasti misao jednog Grka koji se bavio moralnom filozofijom i dijaloškim pristupom. Posuđene riječi Sokrata savršeno svršavaju razmatranja o goropadnim pripovjedačima: Demokracija će platiti zato što će pokušati odgovarati svima. Siromasi će htjeti imetak bogatih. Demokracija će im to dati. Mladi će htjeti biti uvažavani kao stari, žene će htjeti biti kao muški, stranci će htjeti prava starosjedilaca. A demokracija će im to dati. Lopovi i prevaranti će htjeti važne državne funkcije. A demokracija će im to dati. A kad lopovi i prevaranti konačno demokratski preuzmu vlast, jer kriminalci i zločinci teže za moći nastat će gora tiranija nego u vrijeme bilo koje monarhije ili oligarhije.