Ovo nije svijet u kojem bismo trebali strahovati za našu djecu dok se igraju. Tvoji roditelji umjesto da te isprate u sve tvoje prve avanture sada jecaju u tami neizvjesnosti. Plaču i mole za čudo. Tko da ih utješi?
Mila djevojčice, tvoji tragovi su gorki, tek poneka kapljica krvi. Nažalost, svi znamo tko si. Danka – ona koja je sjajna, svijetla i besprijekorna. Donosiš svjetlo ovom surovom svijetu koji ti je ponudio samo tminu. Jesi li sada na boljem mjestu? Pogledam li ovaj sada, teško je povjerovati kako negdje u zvijezdama vlada mir. A ti si ga po svim pravilima zaslužila. Samu sebe uvjeravam u postojanje nadnaravnog svemira, jer ti tamo pripadaš. Sjajna, svijetla i besprijekorna. Žao mi je. Stao je svijet, pukla je ljubav, razapeta je sva dobrota. Ostali tek poneki tragovi. Oni krvavi.
Djeca su ukras svijeta, rađaju se kao nove prilike svima nama. Pobjeda su dobroga, nevinosti i milosrđa. Zato ti dajem glas. Anđeli su ionako nevidljivi. Nećeš proći neprimijećeno. Izgubila sam nadu, ukraden ti je život. Bol raskida kada pomislim na sve što je moglo biti. Na sve ono što nikada biti neće. Prvi školski dan, prvo razbijeno koljeno, prva vožnja biciklom, prva ljubav. Gdje si djevojčice? Tvoji roditelji umjesto da te isprate u sve tvoje prve avanture sada jecaju u tami neizvjesnosti. Plaču i mole za čudo. Tko da ih utješi? Ja ne mogu. Ovo nije svijet u kojem bi dijete trebalo nestati. Ovo nije svijet u kojem bismo trebali strahovati za našu djecu dok se igraju. Tvoj nestanak je podsjetnik da smo svi mi povezani, da su tuga i bol univerzalni osjećaji koji nas povezuju u zajedničkoj nadi za bolje sutra.
Ispričat ću ti o knjizi koju sam davno čitala. Roman Predivne kosti prati priču četrnaestogodišnje djevojčice Susie koja je sedamdesetih godina brutalno ubijena. Nakon smrti, Susie promatra svoju obitelj i prijatelje s Posliježivota, te opisuje svoje iskustvo i pokušava shvatiti vlastitu smrt. Ona promatra svoje najbliže koji se suočavaju s ogromnom boli. Susie je slobodna, mirna, u raju, no ne može se riješiti spona ovozemaljskih nedovršenih stvari. Sretna je, ali pati, želi istinu, osvetu. Svaki put kad bih pričala priču o svojoj obitelji, izgubila bih malu, najmanju kap boli. Tog dana sam shvatila da želim ispričati priču o svojoj obitelji. Jer strahota na Zemlji je stvarna i svakodnevna. Ona je poput cvijeta ili poput sunca; ne može se suzbiti. Rekla je Susie. Počela sam stvari gledati drugačije. Moje vrijeme na Zemlji bilo je uvod u rijedak i fantastičan period koji sada prolazim. Cijeli život ovdje, među zvijezdama. Večeras ću pogledati prema nebu, nasmiješit ću se najsjajnijoj zvijezdi – Danici, i tebi Danka.
Susie je ubio susjed. Otkrili su ga tragovi. Ne brini djevojčice, pravda će biti zadovoljena. Ti miruj u svom Posliježivotu. Dovoljno smo zla svi učinili. Bili smo gori od nemilih Salemskih sudaca, majku ti vješticom a oca čarobnjakom proglasili. Žao mi je. Nismo te zaslužili, tebe sjajnu, svijetlu, besprijekornu. Ne sveti nam se molim te, oduvijek je tako, prave čarobnice sjede u spiljama dok pogrešno optužene završavaju na lomači. Izdaja pokazuje pravu prirodu ljudi. Možda iz pećina nismo ni trebali izlaziti. Možda nam je tamo mjesto.
Tvom ubojici poručujem da se ne zavarava misleći kako je pobjednik u destruktivnosti. Podsjetio si nas da moramo biti oprezniji. Među cvijećem zemaljskih poljana raste korov. Bio si nemilosrdan, ubio si. Nikada više nema Danke. Slomljeno srce ne može pronaći snagu. Tebi oprosta nema. Neću se uhvatiti u koštac s vlastitim mislima o tebi, ne marim o tvojim motivima. Ništa ti dobroga ne želim. Skončao si život, i dalje šutiš. Izvlačim najgore iz sebe razmatrajući razloge zbog kojih ne želiš reći gdje si ju sakrio. Što si joj sve učinio? Palimo svijeće u tišinama svojih domova, jer groba nema. Uistinu ti ništa dobroga ne želim, kao majka, ali i kao djevojčica koja se u meni krije.
Šaljem danas bijele lampione u svemir. Neka polete, neka te nađu. Kada te dotaknu, obasjaj nas, podari nam svoju besprijekornu svjetlost. U ime svih oduzetih prvih izgovorit ću tihu molitvu za tebe, poželjeti ti mir i spokoj. Završit ću zagovor sa riječi amen, mojim pouzdanjem u izgovorenu istinu. Ti si djevojčice stvarnost, ti postojiš. Nasmiješi nam se s nekog boljeg mjesta, iz raja, dženeta, nirvane. Malena, milost si svih božanstava, anđeo anđela, gdje god dođeš dobrodošla si. Neka te umjesto majke grle božanstva nebeskih svodova. Nisi zaboravljena. Neka ti duša nađe mir. Počivaj u miru djevojčice. Amen.
Ne mislim da ikada zaista izgubimo one koje volimo. Postaju dio nas, nevidljiva nit koja nas povezuje s prošlošću, sadašnjošću i budućnošću. (Predivne kosti, Alice Sebold)
Foto: Eva Vukina Art