Rim-tim-tagi-digi, dim-tim-tagi-digi-dim
Ne zna tuđi čovjek žar kojim Hrvat za hrvatsko navija. U trendu i posvađani na svim frontama i dalje smo spremni urlikati budnice obučeni u crveno bijeli kockasti uzorak. Neka sveci ne zamjere što ih u trenutku euforije jedne za drugima skidamo s neba. Navijamo i nema presedana. Ovih dana lobiramo za izgledom zločestog dečka, no ustvari umiljatijeg od mačeta. On odlazi, prodao je kravu, napušta selo, sada pripada gradskim dečkima, a povratka nema. Uistinu, hrvatska balada opjevana na europskoj pozornici. Živio nam rock and roll, imamo smisla za humor. Mi Hrvati, nema jačih. Bar uvijek možemo pjevati. Sve zaboravljamo, čak i one koji izblajhanog momka nisu ni predvidjeli u izboru pjesme europskog spektakla. Apsurd koji nas čeka – organizacija Eurovizije.
Ne zna tuđi čovjek koji smo mi luzeri. Pričuvni igrač nam je najjači adut. Skroman dečko, nenapadan, sposoban i umjetnik po defaultu. Tekstopisac, scenograf, dramaturg i kostimograf, sve profesionalno bez ijednog profesionalca u teamu. Baby Lasagna je uspio. Bez Tončija. Bravo HRT, pokazali ste svoje znanje. Beba lazanja može bez vas, ali vi sada bez njega ne možete. Odrastite. Infantilniji ste od jedne bebe. Bilo bi dobro da postoji neka teorija zavjere o rezervnom natjecatelju, no bojim se kako je jednostavno riječ o – nepotizmu, neznanju i podobnosti. Ostavimo to iza sebe, okrenimo se budućnosti i divnim svjetlima scene. Uživajmo na trenutak, ukoliko Rim tim tagi dim pobijedi, sigurna sam kako ćete imati novu priliku za pokazati – nepotizam, neznanje i podobnost.
Ne zna tuđi čovjek zašto Marko pjeva o odlasku. Baš poput mame šč i rim tim šalje jasnu poruku u svemir. Nema podlih psihopata, ima samo dobrih, no ipak psihopata. Zato bježi mladost, odlazi i nema povratka. Ostavlja svu ljepotu sela i krajolika, baš kao u video spotu. Divne su godine kada bijeg od stvarnosti ne boli! Uistinu, politički rock and roll. Skandiranje, skakutanje, dobra zabava – preslika slike društvene stvarnosti. Bravo Baby Lasagna, radiš odličnu stvar. Odjeknula je poruka mira, ruku u ruku sa srpskom predstavnicom. Što je to, no generacija mladosti? Marko popravlja hrvatski imidž u javnosti (što Milanoviću i Plenkoviću, ma koliko god se trudili, nije pošlo za rukom). Ironično, radi to nenamjerno. Ima nade za bolju budućnost. Samo moramo čekati mirovinu trenutne vladajuće garniture.
Ne zna tuđi čovjek kako je roker iz Istre ambasador dobre volje. Otvoreno je progovorio o psihičkim bolestima u ovom modernom dobu. Zagrlio naciju svojim primjerom. Uostalom, on i pjeva: moja anksioznost napada. Pomodarno, ali prisutno. Može se otići od nepotizma, neznanja i podobnosti, no svoje osjećaje i stanja nosimo sa sobom. Od njih je nemoguće pobjeći. Poput superjunaka pomaže, bez imalo patetike, ne, ni u tragovima. Surovo je i realno. Ma koliko god ljudi voljeli laži, još više vole istinu (iako im je teško priznati). Stvarnost je takva – još uvijek se šuti o bolestima duha. Dobro je stoga pjesmom priznati kad srce pati.
Ne zna tuđi čovjek da su najdraži Hrvati oni obični ljudi. Ljudi poput Baby Lasagne. Oni kojima ništa nije poklonjeno niti naklonjeno. Upravo takvi ljudi pune trgove i navijaju za reprezentaciju, unedogled zovu da skupe novčanu pomoć za bolesno dijete, evakuiraju Klaićevu nakon potresa, gase požare. Hrvatski predstavnik na Euroviziji, s natjecanja ne može otići poražen. Prkosilo bi to prirodi. Uz ritmove rocka, metala i techna zabava je zagarantirana, no ono latentno mnogo je važnije. Prepoznaje to i Europa, no nama najvažnije – imamo novi prototip hrvatske mladeži. Sve se može uz dobru volju – i razonoditi i uozbiljiti (i zamijaukati). Kako je kome draže. Ne zna to tuđi čovjek. Ali mi znamo.
Foto: Screenshot