Odavno već nema starih lipa, nema više ni vrbe žalosne, ali i dalje patim sve te dane radosne…
USPOMENE IZ DJETINJSTVA
Eh, da mogu vratiti trenutke
Što me prate kao sjenke
Kada smo kao djeca veselo i bezbrižno
skakutali igrajući se oko naše Brajnovače…
Trenutke te nekako pamtim
I življe i jače…
Kako je sunce nekako drukčije sjalo
Kako smo bili sretni i kreativni,
A imali tako malo…
Kako su nas bosonogu dječicu
Bockale polusuhe travke
I rado se sjetim te igrice svake…
O da, kad smo mi mlađi
Glumili đake,
A naše starije prijateljice
Snježana i Gaga
Bijahu važne učiteljice …
Kad se samo sjetim svih
Raznolikih uloga tih…
Vozača i poštara,
Konduktera, lopova i dimnjačara…
Što bi naše cure sada dale
Da s dečkima zaigraju nogometa
Na golove male…?
Još se rado sjetim drvoreda lipa
Dok se neodoljiv miris
Čitavom Brajnovačom prosipa,
A mi se skrivasmo oko njih
gotovo svakog dana
Igrajući se Švaba i partizana…
Još sjetim svih tih boja,
Mirisa i okusa jabuke i kajsije
Koje smo krali
Od tete Seke Lucovanke…
Kako smo slasno jeli kupine
Iz obližnjeg kanala,
A govorili uporno da su „maline”!
I sjetim se svakog tog okusa slasnog
A tek delicije, s paprikom – kruva masnog…
Dani su trajali tako dugo u igri, pjesmi i šali
A opet nam bili kratki
Jer su bili ispunjeni, veseli i slatki…
Sve bi tada dali
Da ostanemo u druženju
Do dugo u ljetnu noć
I nikome se nije dalo kući poć…
Odavno već nema starih lipa,
Nema više ni vrbe žalosne,
Ali i dalje patim sve te dane radosne
Dok srce još i danas
Zatitra mi u grudima jače
Kad se bude uspomene
Iz djetinjstva pa sjetim naše
BRAJNOVAČE!