U svom obilasku, u današnjem prilogu Ane Mljećka vodi nas na jug naše lijepe domovine u predivne Konavle, mjesto prepuno miline rečeno je u pjesmi.
Konavle su jedan od najljepših krajeva naše lijepe domovine, nalazi se na samome jugu Hrvatske i dio su Dubrovačko – Neretvanske Županije a bile su vrlo značajan dio povijesti slavne Dubrovačke Republike. Poslije mog Mljeta ovo mi je najdraže mjesto u Hrvatskoj . Svako godište kad dođem u Hrvatsku najprvo idem vidjet moje drage prijatelje Konavljane: Mekiše, Diviziće i Bećire koji me vazda dočekaju raširenih ruku s konavoskim delicijama koje zalijevamo vrhunskim konavoskim vinima, iz vinarija Miličić, Crvik, Miljas, Dubrovački podrumi, Karaman. Nikako se ne mogu odlučit čija je Malvasija Dubrovačka najbolja.
Obavezno je kupanje u prekrasnom malom najjužnijem turističkom mjestu Moluntu i sladoled na Cavtatskoj rivi. Svaki put obiđemo po neki spomenik kulture i uživamo u predivnoj konavoskoj kulturnoj baštini, folkloru i Zavičajnom muzeju u Ćilipima. Konavljani čuvaju svoju tradiciju i kulturnu baštinu kao nitko u Hrvatskoj. To se pogotovo vidi kroz narodne nošnje koje oblače i staro i mlado za sve značajne praznike i obrede, a posebno za Festu sv. Vlaha kad cijeli Grad zablista u predivnim konavoskim nošnjama čiji vezovi su izvezeni svilom koju sami proizvode. Konavoski vez je zaštićen kao nematerijalno kulturno dobro! Konavle koje su se dale u obnovu poslije Domovinskog rata, kada su bile srušene, spaljene i opljačkane od srpsko-crnogorskih četničkih terorista, rade polako ali sigurno, poštuje se tradicija, a svaki detalj povijesti pažljivo se iznosi na svjetlost dana. Konavljani ne žele masovni turizam, oni žele predstaviti sebe, pa kome se svidi. Entuzijazam mladih ljudi, kombiniran s mudrošću tradicije, dobitna su kombinacija za ovaj uistinu pravi raj na zemlji.
Moj džir po Konavlima počinje s mojom dragom prijateljicom Majom najprvo kroz mjesto Pločice gdje se još nalaze originalna vrata iz doba Dubrovačke Republike, preko Mikulića – Ilirskih Gradina – ostataka Ilirskog naselja u Konavlima, rijeke Ljute ponornice koja pripada rijekama Jadranskog sliva. Značajno je da dolaskom u okvire Dubrovačke Republike, u Konavlima se na rijeci Ljutoj 1427. godine zatječu četiri mlina. Zbog opskrbe velikog broja pomoraca na svojim trgovačkim brodovima, kao i zbog potreba nastalih povećanjem broja stanovnika, Republika već početkom 16. stoljeća gotovo utrostručuje broj mlinova za žitarice. Mlinovi su u vlasništvu države i daju se pod određenim uvjetima u zakup. Nakon pada Dubrovačke Republike postaju privatno vlasništvo. U drugoj polovini 19. stoljeća grade se mlinovi za mljevenje maslina na vodeni pogon.
Nastavile smo džir do Sokol grada – utvrde Dubrovačke Republike strateški pozicionirana uz granicu s ondašnjim Otomanskim Carstvom. Smjestila se u današnjem selu Dunave, na nepristupačnoj, više od 25 metara visokoj stijeni. Prvi spomen Sokola datira u vrijeme prije Dubrovačke Republike, a kontinuitet života možemo pratiti još od prapovijesti. Prapovijesna utvrda je imala ulogu zaštite stanovnika podgradskih naselja dok bizantska utvrda brani konavosko područje od vanjskih neprijatelja. Dubrovčani ostaju u posjedu Sokola od prve polovice 15. stoljeća pa sve do kraja 17. stoljeća, kada ju nakon “Velike trešnje” 1667. godine i napuštaju.
Narednih 300. godina Sokol grad je prepušten propadanju, uništavanju i skorom zaboravu. Zahvaljujući Društvu prijatelja dubrovačke starine koji dolazi u posjed Sokola 1966. godine, utvrda je obnovljena te 2013. godine otvorena za javnost. Onda stižemo u Pridvorje. Pridvorje je naselje smješteno u centralnom dijelu općine Konavle, pod padinama planine Sniježnice. Dubrovačka Republika kupuje 1419. Gornje Konavle (istočni dio Konavala) od Sandalja Hranića a 1426. Donje (zapadni dio) od Radoslava Pavlovića. Pridvorje je bilo upravno središte Konavala u doba Dubrovačke Republike (Knežev dvor, Franjevački samostan).Dubrovačka Republika sagradila je franjevački samostan radi očuvanja čistoće katoličkog nauka od utjecaja bogumila i sve agresivnijeg svetosavlja. Dana 18. travnja 1926. osnovana je podružnica Hrvatskog orlovskog saveza.
Tijekom Domovinskog rata Pridvorje su okupirali JNA i četničke postrojbe te je mjesto skoro u potpunosti bilo uništeno, opljačkano i popaljeno. Crkva i samostan su 1991. također spaljeni i uništeni, pa su nakon rata temeljito obnovljeni. Sveti Srđ i Bah zaštitnici su sela u kojem je istoimena župna crkva. Svaki od zaselaka u Pridvorju ima vrijedne primjerke tradicijske arhitekture. Ističe se napušteni predio Podvor, ispod Kneževog dvora, gdje su vrijedni primjerci stambeno-gospodarskih objekata i jednog ladanjskog objekta. Kroz njega prolazi komunikacija od središta Pridvorja, preko Kneževog dvora do Franjevačkog samostana.
U Pridvorju djeluje KUD “Stjepan Radić” koji čuva i prenosi izvornu folklornu tradiciju ovog kraja. Knežev dvor je bio sjedište Dubrovačkog kneza u Konavlima od stjecanja Konavala 1427. godine pa sve do pada Republike 1808. godine. Dok Sokol služi kao utvrda za obranu od napada vanjskih neprijatelja iz kneževa dvora Dubrovačka Republika upravlja i brine o svojim prihodima u Konavlima. Danas je knežev dvor u vlasništvu Društva prijatelja dubrovačke starine koji skrbi i obnavlja lokalitet.
Crkva sv. Barbare smještena je na Varinom brdu iznad sela Dubravka. Sam lokalitet okružen je suhozidom unutar kojeg se nalazi najveće očuvano srednjovjekovno groblje u Konavlima. Uz crkvicu sagrađenu krajem 19. st. utvrđena su 104 stećka, od čega 94 cjelovita i 10 ulomaka, koji se datiraju u 14. i 15. stoljeće. Od ukrasa na stećcima nalazimo motive vitica, tordirane trake, rozete s križevima, luk i strijelu, otisak ruke i mnoge druge. Zbog svoje iznimne vrijednosti lokalitet je od 2016. godine na UNESCO-ovoj Listi svjetske baštine.
Na kraju smo završile u Zavičajnom muzeju Konavala gdje nam je gospođa Antonia Rusković Radonić, akademska slikarica i velika promotorica konavoske kulturne baštine, održala predavanje na temu “Etnografska zbirka Mija Šiše Konavljanina.” Mijo Šiša Konavljanin (1946 – 2017) bio je jedini autentični konavoski slikar. Za njegovo slikarstvo je teško reći da je bilo naivno kad je u tim slikama i crtežima realistično zabilježen konavoski tradicijski život. Mijo Šiša je svoj rad posvetio bilježenju tradicijskog života kojemu je kao mladi čovjek još svjedočio, oslikavao je konavosku dokolicu, poljoprivredne radove, interijere kuća, sve što je opisivalo život konavoskog seljaka.
Njegovo obožavanje predaka i njihova načina života prenijelo se i na Mijovu djecu, Mihajla, Boža i Marijanu koji danas brinu o njegovim zbirkama. U njihovoj kući sačuvale su se slike, crteži i skulpture oca Mija, ali i svi predmeti iz kućanstva koje su koristili predci. Tako je stvorena Etnografska zbirka Mija Šiše Konavljanina. U toj zbirci nalaze se brojni zanimljivi predmeti iz generacija predaka Mija Šiše. Pradjed Miho Šiša (1847 – 1910) zasigurno je vlasnik bar jedne od rijetkih primjeraka svirala, zvanih svrdonica koje su izrađivane od duge kosti orla, odnosno bjeloglavog supa koji je istrijebljen iz Konavala početkom 20. stoljeća. Ta svirala su tipično ukrašena na svim konavoskim primjercima i predstavljaju nesumnjivo veliku vrijednost za zbirku jer ih je danas svega desetak poznatih.
Iz tog vremena je i pokrivača od svile i srme koja se koristila do druge polovice 19. stoljeća. Fini veo od svile bogato ukrašen svilovezom i čipkom. Dio je to oglavlja zvanog hondelj koji je nestao iz upotrebe u drugoj polovici 19. stoljeća. Između ostalih upotrebnih predmeta toga vremena za ističu se vrećice za duhan i barut rađene od kože i kostiju, razno metalno posuđe i kameni inventar kuće.
Sin Miha Šiše, Marko Šiša (1887 – 1949) se trbuhom za kruhom otisnuo u Ameriku gdje je radio u rudnicima. Nakon 12 godina vratio se u Konavle donijevši sa sobom brojne novine: gramofon, ploče, rudarske svjetiljke, lule, rasklopive čaše, lepeze, igraće karte i sve ostalo što je koristio u novom svijetu. Tako su se u ovoj zbirci našli i brojni njegovi predmeti među kojima fotoaparat i gramofon, a uz njih i fotografije kao i gramofonske ploče plijene najviše pažnje. Među pločama je i ploča Emilia Blaževića (1879. – 1962.) baritona koji je emigrirao u Ameriku gdje je za diskografske kuće snimao glazbeni materijal za emigrante, a tako i ovu ploču na kojoj je Lijepa naša, hrvatska himna. Ploča još uvijek svira na ovom gramofonu čemu bi pozavidjele brojne kulturno povijesne zbirke u Hrvatskoj.
Sin Marka Šiše, Miho Šiša (1911 – 1998), ujedno otac našeg velikog umjetnika bio je vrlo talentiran, vrstan majstor. Poslije njega ostao je veći broj predmeta za kuću kao i cijeli alat kojim se služio. On je autor najljepših konavoskih gusala u kojima je rezbario svoju kuću i stavio svoju fotografiju. Iz ove generacije nam je ostala većina alata i upotrebnih predmeta, tekstilne građe pa i nošnje. U kući su sačuvane i njegove slike koje je izrađivao kao dječak gdje se već vidi veliki talent koji je i njegov sin Mijo naslijedio.
Mijo Šiša (1946 – 2017), umjetnik 20. stoljeća sa svojom obitelji brižno je čuvao sjećanja na pretke i njihove obitelji preživjevši Domovinski rat u kući. Na i oko kuće su ispaljene brojne granate, iz kuće je odneseno cijelo starinsko oružje kojega je bilo dosta i brojni drugi predmeti.
Po završetku rata obitelj se vratila svojim svakidašnjim poslovima. Galeriju Mija Šiše koja se nalazi u kompleksu domaćinstva ponovno su otvorili za posjete. Nakon smrti Mija Šiše 2017. godine, galerija je zatvorena za posjete, a zbirke osuđene na propadanje. 2023. godine, u suradnji sa udrugom Prijatelji konavoske baštine započeli su radovi na obnovi galerije i brizi o zbirkama kako bi se što prije ova velika i vrijedna zbirka otvorila opet za javnost.
Konavle su veliko područje koje sa svojim originalnim Vinicama, OPG, konobama, poznatim Konavoskim dvorima i dobrim restoranima sigurno nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Ima još puno toga za vidjet, a posebno priče o konavoskim legendama što ćemo morati ostavit za neki drugi put, tako da se imamo zašto ponovo vratit.
Podaci iz bloga, Galerije Konavala i gđe Antonije Rusković Radonić
