Pamćenje i poštovanje: 23. kolovoza obilježava se kao dan sjećanja na žrtve nacizma, fašizma i komunizma
Osuda zločina svih totalitarnih režima i nedemokratskih ideologija odnosi se na prepoznavanje i osudu zločina počinjenih pod režimima koji su koristili autoritarnu vlast i represiju kako bi kontrolirali društvo. To uključuje fašizam, nacizam, komunizam i druge oblike diktatura.
Totalitarni režimi i nedemokratske ideologije u 20. stoljeću prouzročili su ogromne patnje i stradanja diljem svijeta Nacizam u Njemačkoj, gdje je pod vodstvom Adolfa Hitlera, nacistički režim je odgovoran za Holokaust ili Šou, u kojem je ubijeno oko šest milijuna Židova, kao i milijuni drugih, uključujući Rome, političke protivnike, osobe s invaliditetom i druge manjine. Staljinizam u Sovjetskom Savezu gdje pod vlašću Josifa Staljina, milijuni ljudi su stradali zbog političkih čistki, prisilnog rada u gulazima, gladi izazvane kolektivizacijom (npr. Holodomor u Ukrajini) i drugih represivnih mjera.
Jednako je poguban bio i fašizam u Italiji. Benito Mussolini je uspostavio fašistički režim koji je provodio političke represije, cenzuru i agresivne vojne kampanje, uključujući invaziju na Etiopiju. Tome se može pribrojiti ustaški režim u NDH.
Komunistički režimi u Istočnoj Europi i Aziji, nakon Drugog svjetskog rata, mnoge zemlje Istočne Europe i Azije pale su pod komunističke režime koji su provodili političke čistke, represije i kršenja ljudskih prava. Primjeri uključuju Mao Zedongovu Kinu, gdje je Veliki skok naprijed doveo do smrti milijuna ljudi zbog gladi. Nakon Kulturne revolucije, Kina je pod vodstvom Deng Xiaopinga započela ekonomske reforme i otvaranje prema svijetu, iako je politička kontrola ostala stroga. Danas Kina kombinira autoritarnu političku kontrolu s tržišnom ekonomijom. Zemlje poput Poljske, Mađarske, Čehoslovačke i Istočne Njemačke bile su pod komunističkim režimima koje je podržavao Sovjetski Savez. Tijekom 1980-ih, val demokratskih revolucija doveo je do pada komunističkih režima i prelaska na demokratske sustave.
Mnoge zemlje Bliskog Istoka ostale su pod autoritarnim režimima, često podržavanim vojskom ili monarhijama. Arapsko proljeće 2011. donijelo je val prosvjeda i revolucija, ali rezultati su bili mješoviti, s nekim zemljama koje su doživjele promjene režima, dok su druge ostale pod čvrstom kontrolom.
Za nas najrelevantniji primjer je komunizam u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata. Pod vodstvom Josipa Broza Tita, Jugoslavija je usvojila komunističku ideologiju, koja je naglašavala kolektivizam, državnu kontrolu nad ekonomijom i društvom, te jednopartijski sustav.
Cilj je bio izgraditi društvo jednakih mogućnosti, s naglaskom na socijalnu pravdu, ideju radničkog samoupravljanja, besplatno obrazovanje i zdravstvenu skrb. Međutim, iako je Jugoslavija u početku imala relativno uspješan ekonomski model, dugoročno je centralizirana kontrola dovela do ekonomske stagnacije i nedostatka inovacija. Ovaj režimi je ostavio duboke ožiljke, a posljedice totalitarnog režima u Jugoslaviji bile su brojne i dugotrajne.
U prvom redu je to bila politička represija. Mnogi politički protivnici i disidenti bili su zatvarani, mučeni ili ubijani. To je stvorilo atmosferu straha i nepovjerenja među građanima. Ograničene slobode kao što su sloboda govora, medija i okupljanja bila je strogo ograničena. To je ograničilo politički pluralizam i slobodu izražavanja, što je dugoročno oslabilo društvenu koheziju.
Mediji su bili pod kontrolom države, a cenzura je bila uobičajena. Država je imala kontrolu nad obrazovanjem, kulturom i svakodnevnim životom građana, što je ograničavalo individualne slobode i kreativnost. Jednopartijski sustav i represivne mjere protiv političkih protivnika stvorili su atmosferu
Tito je stvorio kult ličnosti oko sebe, što je dodatno učvrstilo njegovu vlast, ali i stvorilo duboke podjele unutar društva. U jednom trenutku, čini se da je sam vođa postao važniji i prepoznatljiviji od same zemlje koju je predstavljao.
Titovom smrću 1980-te godine dolazi do nacionalnih tenzija. Tijekom 1980-ih, Jugoslavija se suočila s ozbiljnom gospodarskom krizom, uključujući visoku inflaciju, nezaposlenost i vanjski dug. Ovi problemi su dodatno oslabili sustav i povećali nezadovoljstvo među građanima. Hladni rat i pritisci s obje strane (SSSR i SAD) također su utjecali na stabilnost Jugoslavije. Iako je Jugoslavija pokušavala održati nesvrstanost, vanjski pritisci su dodatno komplicirali unutarnje probleme.
Jugoslavija je bila federacija različitih naroda, međutim totalitarni režim nije uspio riješiti etničke tenzije, što je kasnije dovelo do krvavih sukoba i raspada zemlje 1990-ih. Za Hrvate, taj period završio je kao razdoblje velikih političkih i društvenih promjena, s osamostaljenjem Hrvatske i ratom koji je uslijedio. Raspored teritorija, veliki gubitci ljudskih života, razrušena zemlja i promjene u političkom smislu ostavili su dubok trag na njezine stanovnike.
Stječe se dojam da još se nerado osuđuju totalitarni režimi, na primjer jugoslavenski. Neki ljudi, posebno oni koji su odrasli u tim vremenima, mogu osjećati nostalgiju prema određenim aspektima totalitarnih režima. To može otežati kritičko sagledavanje njihovih negativnih strana.
Osuđivanje totalitarnih režima može izazvati konflikte među ljudima, posebno ako su neki članovi obitelji ili prijatelji imali različite stavove ili iskustva tijekom tih vremena. Društvo kao takvo može imati i kolektivnu amneziju gdje se zaboravljaju ili minimiziraju traumatični događaji. To sve skupa otežava osuđivanje prošlih zločina. Upravo totalitarni režimi često omogućuju pojedincima na vlasti da donose odluke bez protivljenja i da imaju apsolutnu kontrolu nad društvom.
Najvažnija lekcija koju trebamo naučiti iz prošlosti jest da nikada ne smijemo zaboraviti. Bez obzira na to koliko su događaji bili bolni ili kontroverzni, sjećanje na njih je ključno za razumijevanje naše povijesti i sprječavanje ponavljanja istih grešaka. Kroz sjećanje na žrtve, zločine i patnje, možemo graditi bolju budućnost, poštivati ljudska prava i promicati toleranciju.
Hrvatska se suočava s prošlošću kroz različite inicijative i aktivnosti koje uključuju obrazovanje, komemoracije i javne rasprave. Međutim, suočavanje s prošlošću često je izazovno zbog političkih i društvenih podjela. Ali, treba ustrajati.
U zaključku, američka povjesničarka Hannah Arendt ističe da totalitarizam nije samo teror, već i ideologija koja opravdava teror.
Piše: Anamarija Manestar, dopredsjednica HSK-a za Europu