E moj narode, zar je povijest baš uvijek tema dana? Zar nas toliko muče devedesete pa dopuštamo pjevaču bez ikakvih vokalnih sposobnosti da nas zavede? Poslanik svetog Ilije i glasnogovornik kralja Zvonimira postao je simbol nacije. Podijeliti, polarizirati i natjerati na biranje strane. Thompson ne traži razumijevanje već nudi osjećaje – zajedništva, pobjede, uspjeha. Nema igranja na kartu modernizma, njegov adut je prošlost.
Marko Perković Thompson možda nije klasičan influencer, ali u mnogočemu djeluje poput jednoga iako na prvi (ni na drugi) pogled ne posjeduje izniman talent, uspijeva privući pažnju na način o kojem mnoge moderne zvijezde mogu samo sanjati. Njegova glazba možda ne zrači umjetničkom dubinom, ali je toliko vješto prilagođena masama da se na trenutak čini kao simbol nacionalnog identiteta – lišena otmjenosti, no upravo takva kakva, čini se, nama Hrvatima odgovara.
Čovjek automatska puška ima najbolji marketing. Kaže goni bandu preko izvora dok dvorana luduje. Amfiteatar mladeži na rubu punoljetnosti koja ne zna tko je zapravo ta banda. Nije to ni važno, bitno je da se pjeva, da se diže ruka (ne ruke) u zrak i da se osjeti ona neuhvatljiva energija zajedništva. Makar to bilo i na tako ispraznim temeljima. Kada je uostalom, brdoviti Balkan bio sofisticiran?
E moj narode, zar je povijest baš uvijek tema dana? Zar nas toliko muče devedesete pa dopuštamo pjevaču bez ikakvih vokalnih sposobnosti da nas zavede? Umjesto na koncert polazimo na bojno polje radujući se poput pravih vojnika. Upravo to Thompson radi najbolje – daje osjećaj junaštva bez muke prisjećanja stvarnih heroja i razloga njihovog nastajanja. Zatezanjem žice na gitari i hrapavim (često bolnim) melodičnim krikovima povezuje prošlost i sadašnjost, pogađa živac nepotrebnim budnicama. A mi, ljudi zvijeri divljamo – lakše je proklinjati prošlost no suočiti se sa sadašnjosti. Poslanik svetog Ilije i glasnogovornik kralja Zvonimira postao je simbol nacije. Tko Marka Perkovića ne sluša ili je četnik ili komunist, Hrvat sigurno nije. Hrvat voli svoju zemlju, Hrvat brani svoju zemlju (čak i kad nema opasnosti).
Sadržaj njegovih pjesama pravi je primjer populizma na hrvatski način. Melodije koje ni malo ne odskaču od provjerenog obrasca, tekstovi koji se vrte oko istih tema – domoljublje, rat i državni neprijatelji. Ništa novo, ništa revolucionarno, ali upravo onako kako narod voli. Bez suvišnog filozofiranja, bez potrebe za tumačenjem dubljih značenja. Palimo Krajinu do Knina, gonimo bandu preko izvora, a Ivan ženi djevojku rumenu i plavu. Upravo taj, jednostavan sadržaj koliko god očaravajući, jednako toliko i zabrinjavajući. Izrekom za dom spremni, kojom počinje njegov najveći hit izaziva razne reakcije. Jedni u tome ne vide ništa sporno – tek znak domoljublja, drugi (pametniji) ne mogu zanemariti povijesnu konotaciju. Upravo je to ono što Thompson želi: podijeliti, polarizirati i natjerati na biranje strane. On ne traži razumijevanje već nudi osjećaje – zajedništva, pobjede, uspjeha. Nema igranja na kartu modernizma, njegov adut je prošlost.
Razumljivo je kako u ovom svijetu stalnih promjena čovjeku treba i sigurna luka. Domoljublje, vjera i ratna nostalgija pogađaju u srce bez okolišanja i ikakvog intelektualnog napora. Ne postoji ništa iskrenije od jednostavnosti koju Thompson nudi, a on to zna i dobro koristi. Stihovi njegovih pjesama znaju biti oštri, a time i opasni jer igraju na kartu podjela. On koristi riječi koje izazivaju snažne reakcije, a masu je teško zaustavit. U tome upravo leži opasnost njegovog utjecaja – kad pjesme postaju više od zabave, kad postaju alat za oblikovanje stavova i emocija u društvu. Još je opasnije što je on toga vjerojatno svjestan, no ne mari.
Drhti zemlja, kamen puca, a bijeli vitez ima mač od zlata i brani Hrvate koji mirno žive ponosno na svome. Divan početak bajke. Mladosti jesi li svjesna legende, izmišljene priče? Suviše si pristojna da nasjedneš na običnu pripovijetku. Nitko ne dira u naš mali dio svemira, obrazuj se i zauzmi stav. Vuci, vile i hajduci ostaju iza devet sela, kaže Thompson na križanju treba desno. Pametnome dovoljno. Udara uvijek po istim akordima. Mladosti odluči: i dalje slušati ili okrenuti novu stranicu i gledati u budućnost. Život ide dalje, čak i poslije zadnjeg akorda, čak i kad fat lady svoje otpjeva i kaže da je gotovo.
Ne može se ignorirati činjenica kako će Thompson uvijek provirivati iz sjene. Dio je svakodnevnice i (nažalost) oblikuje nove naraštaje. Naraštaje koji nemaju pojma o bandi, Zagori, Krajini i Čikoli. Njegove kontroverze nisu više kontroverzne, čovjek je bez stila, dio složenog mozaika hrvatske kulture i društva – možda ne najbolji, ali sigurno najuporniji. Pravi primjer narodne frustracije, odraz društva, no ne i hrvatskog identiteta. Sigurno ne hrvatske mladosti.
Mladost je na koncertu Aleksandre Prijović.