Naša suradnica razgovarala je s Lovrom Ivankovićem, budućim studentom najprestižnije portugalske umjetničke škole. Njegov uspjeh ističe ponos Hrvatske na sve talentirane pojedince koji su unatoč poteškoćama i ograničenim mogućnostima uspjeli osvojiti svjetsku scenu i predstaviti domovinu u najboljem svjetlu
Lovro, prije svega čestitke na velikom uspjehu! Primljeni ste kao prvi na listi za MA studij kazališne režije na prestižnoj školi Escola Superior de Teatro e Cinema u Lisabonu, i to bez plaćanja školarine! Kako ste reagirali kad ste primili tu vijest?Imao sam dobar osjećaj nakon prijemnog, naprosto se osjetilo u zraku da je nešto zaiskrilo, tako da bih lagao kada bih rekao da sam potpuno bio šokiran. Nadao se jesam, ali ne previše, jer u umjetničkom poslu se svašta može dogoditi i kada mislite da je to to, tako da mislim da će meni najveća sreća biti onaj dan kada budem kročio na prvo predavanje.
Kako ste se odlučili za studij u Portugalu, zemlji čiji jezik niste znali? Što vas je privuklo portugalskoj kulturi, kazalištu i životnom stilu te kako ste prepoznali da je to mjesto za vas?
Dva puta sam prije takve odluke bio turistički u Portugalu i čim sam sletio u Lisabon, odmah sam se zaljubio. Na prvu su to bili ljudi. Ljudi koji su toliko prirodni, pristupačni, otvoreni. Zemlja je to u kojoj je materijalno stavljeno u pozadinu, zemlja u kojoj ima jako malo frizerskih salona, beauty centara, i u kojoj se mladi zabavljaju družeći se na klupicama do sitnih noćnih sati. Zemlja je to za koju kažu da kada odete iz nje, doživite “saudade”, što bi bilo nešto između nedostajanja i čežnje i želite se odmah vratiti. Ja to nisam znao, saznao sam naknadno kada sam taj osjećaj doživio. Lisabon je grad gdje ćete na cesti vidjeti ljude kako se sami smiju, ili plaču, ili dobacuju iskreni pogled prolazniku, a i nerijetko će vam se obratiti. Grad je to u koji mladi mladima bez problema prilaze. Njima je najbitniji dio života onaj socijalni aspekt, a to nas vodi i do njihove mantre koja kaže „ne živi da bi radio, nego radi da bi živio”. I zbog svega toga sam počeo istraživati mogućnosti studija i evo me, budući student najprestižnije portugalske umjetničke škole.
Priprema za prijemni ispit bila je vrlo zahtjevna – morali ste obraniti svoj režijski rad na portugalskom jeziku, koji do tada niste znali. Kako ste se nosili s tim izazovom i što vas je motiviralo da učite jezik tako intenzivno? Koliko vam je vremenski trebalo da naučite portugalski?
Da nisam imao motivaciju, vjerojatno bi mi još više trebalo, međutim kada imate cilj, stvari su drugačije. Krenuo sam na instrukcije, gledao filmove, slušao glazbu, čitao novine, slikovnice, učio s umjetnom inteligencijom… Portugalski jezik je iznimno težak i još uvijek ga ne znam do te mjere da mogu normalno razgovarati s Portugalcima bez da prethodno razmislim i prevedem u glavi s hrvatskog na portugalski.
Jedan od najposebnijih trenutaka na prijemnom bio je kada su vas tražili da izvedete monolog na hrvatskom jeziku, što nije uobičajeno za prijemne ispite za režiju u Portugalu. Kako je izgledao taj trenutak, što mislite da je komisija vidjela u vašem nastupu, unatoč jezičnoj barijeri?
Vidjeli su kako se borim i pričam s portugalskim jezikom, i razumjeli su me, ali znate da kad jezik ne znate savršeno, gubi se dijelom vaša iskrenost i autentičnost, jer razmišljate o tome što ćete reći. To su prepoznali i htjeli su vidjeti tko sam ja zapravo, pretpostavljam. I tu sam ih osvojio. Ne sjećam se ničega, u magli mi je sve. Ne znam ni što sam pričao, ali znam da sam uživao, očito zajedno s njima.
Spomenuli ste da portugalska kazališna škola ima drukčiji pristup – glumci moraju znati režirati, a redatelji glumiti. Koliko vas je taj multidisciplinarni pristup privukao i kako ga vidite u odnosu na hrvatski obrazovni sustav i kazališnu praksu?
Generalno, kao što sam već ranije rekao, Portugalci su jako otvoreni i tako pristupaju i umjetnosti. Svi moraju znati sve. Gledao sam nekoliko njihovih predstava u kojima glumci rade sve, neovisno o žanru, glume, pjevaju, izvode koreografije, improviziraju, dakle apsolutno sve. Za mene nema odvajanja, umjetnost je jedna i uvijek će biti. Bez jedne grane, nema druge i sve je povezano. U Hrvatskoj nažalost nisam to doživio, iako naravno ne mogu generalizirati, ali govoreći iz svog osobnog iskustva, često sam osjetio baš suprotno. Kao da se zna podjela poslova u umjetnosti i nema miješanja.
Iako ste u Hrvatskoj imali uspjeha u karijeri, niste se osjećali ispunjeno. Što vas je navelo da se odlučite napustiti projekte, sigurnost, prijatelje i obitelj te se zaputiti u nepoznato? Zašto baš Portugal i što u njemu ima ono “više” za čime ste tragali?
Prvo, svakako novo iskustvo. Iskustvo je to koje te gradi, oblikuje, gura naprijed i daje ti vjetar u leđa. Nakon toga, dodatna želja za radom, nadogradnjom i učenjem. Ja bih cijeli život studirao da mogu, toliko me toga zanima, od fonetike, politologije, pa do fizike. Kao režiser, smatram da mogu sve to povezati i svoju viziju umjetnosti predočiti u živu sliku i podijeliti ju s publikom. Nikada nisam bio od onih koji su govorili da „želim biti samo glumac ili redatelj“; eventualno možda prije studija. Htio sam biti sve, što je s time povezano, dakle imitator, zabavljač, pjevač, stand up komičar, radijski i televizijski voditelj, čak sam jedno vrijeme kao klinac htio biti glas na aerodromu koji najavljuje letove. I to se sada konačno objedinilo u režiju. Upravo je princip studija takve škole na koju sam upao taj da se na master studiju učiš svemu. Također, veliki je razlog želja za promjenom. Nisam osoba koja može biti na jednom mjestu. Volim da se stvari događaju, a i kad se ne događaju, volim sebi napraviti ni od čega događaj. Tko zna, možda za dvije godine, završim u nekoj drugoj zemlji. Svijet je velik i širok.
Vaš put do upisa bio je pun prepreka – od zahtjevne prijave, prikupljanja dokumentacije, pa do same pripreme prijemnog rada. Koliko vam je podrška obitelji i prijatelja pomogla da ustrajete u svojim ambicijama? Jeste li u tijeku priprema razmišljali o odustajanju?
Kada misliš da ne može gore, može. Toliko prepreka je bilo po putu, ali s podrškom obitelji, prijatelja i tvoje intuicije koja ipak najbolje zna, sve se počelo slagati. Ja sam to shvatio da je to onda mjesto za mene i moje novo svjetlo pod Suncem koje trebam istražiti i upiti svaku novu mogućnost koja će mi se pružiti. Ja se uvijek uzdignem i kada odustanem. Moje odustajanje traje kratko, i uvijek se dogodi kada ne dobiješ ono što želiš, ali vrlo brzo moj karakter tu iskoči van i sa svojim „rogovima“ dalje napada i prelazi preko svih prepreka po putu.
Iz Hrvatske odlazite s gorkim iskustvom – prošli ste kroz težak prijemni proces u Zagrebu, gdje su vam rekli da vaše režijsko znanje nije dovoljno za master studij. Čak ste se suočili s mobingom i nepravdom. Kako je to iskustvo utjecalo na vaš odnos prema umjetnosti i ambicijama u karijeri?
Nažalost, sebe nisam vidio više u Hrvatskoj, osobito ne s načinom rada koji meni u tom trenutku više nije odgovarao. Iako sam dosta radio, pa čak i zarađivao (koliko se to uopće u Hrvatskoj i može od umjetnosti), svejedno nisam bio sretan. Činilo mi se da gubim onu strast, iskru, volju, iako to ne znači da kad radiš, nećeš dati maksimum od sebe u tom trenutku. Gluma i režija za mene u teorijskoj definiciji nikad nisu bili poslovi, već inspiracija. Radije bih se bavio nečim drugim, nego prisilno tjerao inspiraciju u umjetnosti. To vam je kao da tjerate slikara da nacrta određenu sliku. Može, ali to
neće biti to. Naravno, inspiracija se ne treba čekati, ona se može izazvati, a tu pomažu tehnike glume. Naprosto nisam htio raditi i progovarati iz svog bića o temama koje me ne zanimaju i koje smatram nevažnima za današnje 21. stoljeće.
S obzirom na vaša dosadašnja iskustva, kako planirate spojiti bogatstvo portugalske kulture i kazališta s hrvatskim korijenima? Vidite li potencijal za buduće projekte koji bi uključivali obje zemlje?
To zvuči sjajno, dapače. Po mentalitetu, mi smo zapravo jako slični Portugalcima. I oni vole sunce, duge šetnje, ispijanje kava i druženje. A kakvi su umjetnici, eh to još ne znam, tako da ćete se morati strpjeti. Svakako mi je već prošlo kroz glavu kako bi bilo sjajno u budućnosti napraviti portugalsko-hrvatsku kazališnu predstavu, bez obzira na jezik, jer kao što Portugalci i rekoše, jezik nikada nije prepreka u umjetnosti.
Što biste savjetovali mladima iz Hrvatske, osobito onima koji razmišljaju o odlasku u inozemstvo radi obrazovanja ili karijere? Na koje prepreke trebaju biti spremni?
Na strpljenje. Međutim, nemamo svi isti put. Nekome ide sve „ko’ od ruke”, a netko mora proći „drvlje i kamenje”. Zapravo, što se više trudiš, više ćeš taj rad kasnije cijeniti. Čak je nekada riječ o nesvjesnom učinku, jer na primjer, ja sam po prirodi poprilično nestrpljiva osoba, ali su me životna iskustva naučila strpljivosti, tako da se na nekoj nesvjesnoj razini sada i podrazumijeva da sam takav. Savjetovao bih da probaju pratiti svoju intuiciju. Nekome je super u Hrvatskoj, nekome nije, i to je sve u redu. Nitko nije rođen za sve. Netko želi živjeti „u koferu”; netko u hotelima, netko u istoj kući cijeli život, a netko svaki put negdje drugdje. Jedan je život i šteta je neiskoristiti ono što on nudi. Naravno, do tog razmišljanja se ne dođe odmah, potrebno je vrijeme, a to je opet ta strpljivost.
Na kraju, rekli ste da je ‘hrabrost moć, a ne strah’. Možete li podijeliti što za vas znači hrabrost u kontekstu umjetnosti i života uopće i kako biste ohrabrili druge da slijede svoje snove, čak i kada to znači suočavanje s neizvjesnošću?
Znate kada pitaju glumce često tko su im uzori? Ja ih nemam, niti sam ih ikad imao. Meni su uzori moja obitelj, prijatelji i svi ljudi koji su otvorena srca, puni podrške. Da ne izvedem sada floskulu iz ovoga, reći ću da su upravo ti ljudi meni dali hrabrost, snagu, čvrstoću. Kada sam „padao”; oni su me „dizali”. Generalno svi ljudi koji rade hrabre pothvate, koji su iskreni i koji se ne boje napraviti ništa.
Što možeš izgubiti? Baš ništa. Sve je u glavi, a glava je ta koja nas sprječava u našim pothvatima. Intuicija je u tijelu, a ne u glavi i ako kroz vaše bića ona struji i govori vam što trebate, samo ju poslušajte i slijedite svoje snove. Ionako će sve proći i ništa ne traje vječno, tako da s jedne strane nije niti važno.
Lovro je svojim putovanjem, od borbe s nepravdom u Hrvatskoj do osvajanja prestižnog mjesta na državnoj akademiji u Lisabonu, pokazao izvanrednu snagu, upornost i strast prema umjetnosti. Njegova priča nije samo inspiracija za sve koji se suočavaju s izazovima, već i snažan podsjetnik da pravi talent i odlučnost mogu prevladati čak i najveće prepreke.
Dok se sprema za novu fazu svojih studija na Escola Superior de Teatro e Cinema, Lovro će imati priliku doprinijeti globalnoj kazališnoj sceni i svojim radom promovirati sve ono najbolje što Hrvatska nudi.
Njegov uspjeh ističe ponos Hrvatske na sve talentirane pojedince koji su unatoč poteškoćama i ograničenim mogućnostima uspjeli osvojiti svjetsku scenu i predstaviti domovinu u najboljem svjetlu. Lovro nam pokazuje da čak i nakon najtrnovitijih putovanja, uz trud, rad i povjerenje u svoju intuiciju, možete postići izvanredan uspjeh i ostvariti svoje snove.
Zahvaljujemo Lovri na ovom inspirativnom intervjuu i želimo mu puno uspjeha u daljnjem radu i obrazovanju!