Ovaj put Ane nam šalje onu drugu, mračnu stranu lijepoga NP Mljet gdje se stanovnicima, koji su vlasnici preko 85 posto temeljnih vrijednosti NP Mljet krše ljudska prava, stavlja u pitanje njihovo zdravlje i život trujući ih smradom i plinovima koji izlaze iz novootvorene kanalizacije.
O problemima egzistencije i očuvanja tradicionalnog načina života, tradicionalnog načina ribanja isključivo za prehranit se govorila sam i prije, a sad je tu još extra kanalizacija koja će nas sa otrovnim plinovima punim virusa i bakterija potrovati. Na mnoge adrese poslala sam zamolbu za objavom o koči koja se 30. srpnja 2024. nalazila u samoj valí do Pomene unutra NP Mljet. Prijavljeno je policiji ali su se oni oglušili. Tu su bili od 8 sati uvečer do 2 ujutro. A izvana, do otočića Pomeštaka još tri koče. A da je netko od stanovnika NP pošao u to vrijeme uloviti ručak za svoju familiju bili bi došli kao i prošle godine sa svom ratnom spremom, s vojnim brodom, vojskom, dronovima i brzim gumenjacima sa kojima su domicilnom stanovništvu, koji su vlasnici 85 posto temeljnih vrijednosti NP Mljet, dizali vrse i mreže te naplaćivali kazne na licu mjesta ljudima koji su ribali pod svijeću (dokesili).
Ima još puno toga kako se krše ljudska prava i na kraju truju stanovnici NP Mljet s kanalizacijom koja toliko smrdi da je to prava elementarna katastrofa u NP Mljet. Svi peru ruke od odgovornosti o ovom, kako su nazvali eksperimentu. Ali taj eksperiment će potrovati ono malo domicilnog stanovništva što je još ostalo u NP Mljetu ili će i oni biti prisiljeni otići. Mlade familije definitivno. Ovo je sada pravi genocid nad stanovnicima jednog dijela teritorije Republike Hrvatske i EU. O ovome sam već prije upozoravala.
Izgleda da Ministarstvo želi da nam NP Mljet bude One Day Destination a ne oaza gdje će turisti provodit bar po desetak dana kao prije ove kanalizacije. Uništavaju nam našu tradiciju, naš tradicionalni način života i tradicionalni alat s kojima smo stoljećima ribali. Zakon EU dozvoljava stanovnicima u prirodno zaštićenim područjima lov i ribolov za ishranu, a to je jedino što mi tražimo. Na Mljetu nema ni ribarnice niti pjace a u dućanima vrlo malo robe koja je najmanje 30-tak posto skuplja nego u Dubrovniku. Sudsko uknjižavanje je toliko sporo i otežano da se u deset godina nije riješilo ni pet parcela. Država i crkva pokušavaju se uknjižiti na naše parcele koje smo dobili još za vrijeme AU (23 familije u Goveđarima koje su osnovali Ribarsku Zadrugu Goveđari).
Za vrijeme AU zapadni dio Mljeta, današnje granice NP Mljet, bio je pod direktnom upravom Bečkog dvora, dok je drugi dio Mljeta bio pod pokrajinom Dalmacija.
Domicilno stanovništvo sela Goveđari (23 familije) tužile su AU jer su im pokušali uskratiti njihova prava na život, prava ribolova i parnicu su vodili s Upravom Bečkog dvora 18 godina. Nakon toga donesen je zakon: Pravo življenja – Status Meledanus 19. prosinca 1889.g. i potpisana je nagodba između stanovnika sela Goveđari i Kraljevskog šumarskog upraviteljstva. Tom nagodbom, stanovnici zapadnog dijela otoka Mljeta su ostvarili pravo na tradicionalni način života i tradicionalni način ribanja. Isto je zagarantirano kasnije i poveljama UN-a, potpisano od strane prve i druge Jugoslavije, te Republike Hrvatske. To znači da je stanovnicima područja koje je obuhvaćeno Nacionalnim parkom Mljet, a koji tu žive već 400. godina, Ustavom Republike Hrvatske zagarantiran tradicionalni način života i tradicionalni način ribanja, a što znači da svaki drugi zakon ili uredba koja to onemogućuje je protuzakonit, protuustavan i izaziva kršenje osnovnih ljudskih i građanskih prava, koji su zagarantirani poveljama UN-a.
Zakonom ‘Pravo na življenje – Status Meledanus‘ dobiveno je pravo na deset malih i pet velikih vrša, jedna mreža prostica, jedna mreža bukvara, jedna mreža gerarica, jedna mreža srdelara, jedna mreža gavunara, 200 metara parangala, jedan ričijak, osti i feral. To je bilo osigurano svakoj obitelji bez pribavljanja ikakve posebne dozvole za ribanje.
Osnivanjem Nacionalnog parka Mljet 1960. godine, potpisan je ugovor između stanovnika NP Mljet i Ministarstva okoliša u kojem je 17 stavki, odredbi iz Statusa Meledanusa i po kojima su stanovnici pristali da se na njihovoj zemlji osnuje NP koje je potvrdio i Sabor Hrvatske. Nakon osnivanja javne ustanove Nacionalnog parka Mljet, imali su pravo po tom ugovoru na obrađivanje polja, uzgajanje stoke, branje drva za gradnju barki, za ogrjev na područjima koje je NP odobravao svaku godinu. Imali su pravo i u Jezerima i u obalnom pojasu ribat za osobne potrebe navedenim alatima, vađenje kunjaka, školjaka i mušula. Tad im je također dodano još 200 metara mreže popunice stajačice i jedna mreža polandara. Bacanjem mreža stajačica i ulovljenom ribom su hranili ne samo svoju obitelj već i susjede, a pogotovo starije koji više ne mogu ići na ribanje. Stanovnici, starosjedioci s područja Nacionalnog Parka Mljet ne ribaju da bi prodavali ribu, već isključivo da bi hranili svoje obitelji. U Jezerima ne postoji obalni pojas, a više od 80 posto zemljišta, tj. temeljnog fenomena NP Mljet kojim se kreću turisti je do samog mora privatno vlasništvo.
Na prijedlog stanovnika NP Mljet donesen je zakon o 500 m obalnog pojasa koji je na snagu stupio 2002. godine. Stanovnici NP su jedini mogli ribat u zaštićenom obalnom pojasu, dok je svima drugima to bilo zabranjeno.
Međutim pri ulasku Republike Hrvatske u Europsku Uniju naše tradicionalno ribarstvo je potpalo pod gospodarsko – ekonomski razvoj umjesto pod tradicionalni način života koje je zagarantirano poveljama UN-a i Ustavom Republike Hrvatske i to u doba kad na području NP Mljet nema niti dućana gdje se može kupit riba ili meso, nema tržnice nego se mora otići u Dubrovnik.
Kad idemo bacit mreže (to su sve mreže stajačice) i kad ulovimo ono malo ribe, nahranili smo s time ne samo našu obitelj nego i susjede koji nijesu mogli poći na ribanje ili one starije koji nemaju mogućnosti i koji više ne mogu poći na ribanje. Naši ribari u NP Mljet ne ribaju da bi prodavali ribu, nego isključivo da bi nahranili svoje familije.
Kamen za kojeg su ribari sela Goveđari 1907. počeli vezivat svoje barke i to je početak stvaranja Ribarske Zadruge Goveđari u Pomeni čiji su članovi bile 23 domicilne familije s današnjeg područja NP Mljet koji su svoje kuće stavili pod hipoteku da bi se mogli registrirat 1937 kao dioničarsko društvo Ribarska Zadruga Goveđari! A familije su u Pomeni dobile parcele za izgraditi svoje ribarske magazine . Na te parcele koje se nijesu stigli uknjižit za vrijeme AU jer se zaratilo (I Svjetski Rat) i koje imaju u neometanom posjedu preko 100 godina država i crkva se pokušaju uknjižit da bi ih mogle prodat. Crkva to već radi u Pomeni gdje na zemlji koju su prodali strancima sagradile su se 2 kuće, (a po statutu NP Mljet ne bi smjeli prodat niti dat dozvolu nikome tko nije porijekla s NP Mljet. U Babinim Kućama izrasla je u sredini bijela kućerina koja totalno odudara od svega tamo i zatvara pogled na jezero kući koja je tamo sagrađena prije 250 godina. Kažu svi ovi su dobili dozvole. A naši stanovnici NP Mljet ne mogu gradit na svojoj djedovini.
Ministrica Marija Vučković je poslala pismo prošle godine u kojem kaže da skratimo granice NP Mljet. Tako da svi možemo ribat profesionalno. Mi to ne želimo. Mi smo ti, domicilno stanovništvo NP Mljet koji čuvamo ovaj biser Hrvatske a ne gospoda koja nam donose čudne zakone na osnovu nekih znanstvenika koji nikad i nijesu vidjeli Mljeta, a nas koji dobro poznamo i poštujemo naše more nitko ništa ne pita.
Vojska se samo šalje u slučaju vojne opasnosti. Ali u Hrvatskoj šalju na stanovnike Hrvatske koji idu samo uhitit ručak ili večeru za prehranit familiju. Na ovom otoku nema ribarnice, mesara nego male butige u kojima su cijene za bar 30 posto skuplje nego u Dubrovniku.
Eto toliko. Raspitajte se redom od NP Mljet, općine, županije, ministarstava, vlade, policije. Istražite sami, dođite u NP Mljet i uvjerite se ako meni ne vjerujete. Ja stojim iza svake moje riječi. Ovo vam je tužna istina o mom lijepom otoku Mljetu, NP Mljet i njegovim stanovnicima. Ali što ćemo ? Doći će drugi sa svojom kulturom i običajima kojima je samo stalo zaraditi novac a ne do kulturne baštine i ljepota ovog bisera Jadrana s kojim se naša Hrvatska hvali i promovira ga kao jednog od najljepših turističkih destinacija. Hoćemo li dozvolit da ovo bude Mljet ali bez Mljećana, turistička destinacija samo za jedan dan, od kojeg će korist imati samo država? Na Mljetu je sve zaštićeno osim čovjeka, Mljećanina kojeg se želi istjerat sa svoje djedovine. Na Mljetu nema ribarnice da bi mogli kupit ribu. Najbliža ribarnica je u Dubrovniku 40 milja daleko i treba se vozit brodom. Brod ide ujutro u 6 i vraća se na večer u 18 sati. To znači da stanovnici NP Mljet nemaju pravo jesti ribu, iako su okruženi morem koje je najbogatije ribom u Jadranu, a NP koristi njihovu zemlju bez ikakve naknade i na njoj zarađuje novac od ulaznica koje prodaju tisućama turista.
Ako netko zna čuvat more i šume onda to sigurno znaju stanovnici NP Mljet jer čuvaju svoje za buduće generacije. Očuvali su ih kroz stoljeća pa će i nastaviti ako ne budu prisiljeni iseliti jer ne mogu prehraniti svoje familije. Svaki stanovnik NP Mljet je vatrogasac i to najbolji na svijetu jer brani svoju imovinu, svoju kuću i svoje posjede. Zato je Mljet najzeleniji otok na Mediteranu. Nitko bolje ne može čuvat NP Mljet, njegove šume i njegovo more od njegovih stanovnika.
To je kršenje ljudskih prava na jednom dijelu Republike Hrvatske i EU za koje očito nitko neće odgovarati. Genocid je prisilno iseljavanje stanovnika s jednog područja. Samo se u ovom slučaju ne radi oružjem nego planski, s okrutnim zakonima. Ovakva politika i zakoni onemogućavaju opstanak mladim obiteljima na Mljetu i prisiljeni su iseliti, ići trbuhom za kruhom po svijetu. Prisilno iseljavanje s područja jednog teritorija Republike Hrvatske i teritorija EU (u ovom slučaju ne agresijom i puškom nego nehumanim zakonima) jednako je ugrozi temeljnih ljudskih prava. Znači da su u NP Mljet zaštićeni i biljke i životinje samo nije čovjek Mljećanin i njegova kulturna baština i tradicionalni način života što im je zagarantirano kao ljudsko i građansko pravo Poveljama UN i Ustavom Republike Hrvatske, a i po Zakonu Europske Unije za ruralna područja od posebnog značaja, u što sigurno možemo uključiti područje Nacionalnog parka Mljet. Zbog toga su prisiljeni iseljavati, a na njihovo mjesto doseljavaju drugi kojima nije stalo do Mljetske kulturne baštine i tradicije nego samo do ekonomske zarade i time se dovodi do nestanka domaćeg stanovništva s njihovom kulturom – do nestanka i izumiranja Mljećana sa zapadnog dijela otoka Mljeta – NP Mljet.
Mljet je najstarije zaštićeno područje na svijetu kojeg je zaštitila Dubrovačka Republika koja je donijela Statut o zabrani sječe šume na Mljetu na što smo jako ponosni. Ali za očuvati ovu ljepotu kroz stoljeća zaslužni smo isključivo mi, stanovnici NP Mljet jer čuvamo našu djedovinu za buduća pokoljenja. Svi oni koji nijesu stanovnici NP Mljet, koji tu žive i rade i država Hrvatska (jer NP Mljet upravlja država tj. nadležno Ministarstvo za zaštitu prirode) zarađuju na našoj zemlji koja je u privatnom vlasništvu. Više od 85 posto zemljišta, tj. temeljnog fenomena NP Mljeta kojim se kreću turisti je do samog mora privatno vlasništvo. Prodaju se na tisuće ulaznica turistima na dnevnoj bazi od kojih crkva za otočić sv. Marije dobiva 5 EU po svakoj ulaznici. Na drugu stranu domicilno stanovništvo, koje je vlasnik 85 posto temeljnog fenomena NP Mljet ne dobiva ništa i još su nam ukinuta sva naša prava koja bi se po statutu NP Mljet kad je osnovan 1960. g. trebala poštovati. Stanovnici NP Mljet traže samo da se poštuju sva prava koja su im zagarantirana Statutom NP Mljet iz 1960. g. kad je potpisan ugovor između stanovnika NP Mljet i Ministarstva okoliša u kojem je 17 stavki, odredbi iz Statusa Meledanusa i po kojom su stanovnici pristali da se na njihovoj zemlji osnuje NP Mljet.
Zato apeliram i pozivam sve u pomoć da se ova nepravda jednom zavazda zaustavi i da ostanemo Mljećani na svom Mljetu. Mi nijesmo ljudi , mi smo Mljećani! Jako sam ponosna na ovu izreku kad samo promislim tko se sve smatra ljudima. Mi Mljećani, stanovnici NP Mljet, vlasnici preko 85 posto temeljnih vrijednosti NP Mljet koji ne dobivamo nikakvu naknadu kao crkva za korištenje naše zemlje i kojima je sve zabranjeno, od tradicionalnog ribolova za prehranit se pa sve do naših prava na dostojanstven i produktivan život na našoj zemlji da možemo gradit , radit i izdržavat svoje familije u zdravoj i čistoj prirodi koju smo naslijedili od naših predaka i koju mi čuvamo za sebe i za naša buduća pokoljenja. Očuvali smo mi ovu ljepotu kroz tisućljeća koja se na žalost uništava sa suludim zakonima. Mi volimo NP Mljet, mi stanovnici NP Mljet smo ga očuvali, čuvamo ga i očuvat ćemo ga mi jer je to naša zemlja, naša djedovina koju čuvamo, volimo i poštujemo.
Ovo je bila koča u Valí između Pomene, Kuljera (kuća NP Mljet) i iznutra škoja Galicija. U samome NP Mljet! Rangeri NP Mljet su zvali policiju no oni su im rekli da ne mogu doći. Koča je tu bila od 8 sati uvečer do 2 ujutro. Zvale su i privatne osobe. Inače, redovito se ujutro u 7 sati pojavi brod pomorske straže i kontrolora naše ljude iz NP koji su pošli ulovit ručak za svoje familije. Za to se ima vremena i tu nijesmo daleko.
Babine Kuće – izgrađena kuća koja je totalno zatvorila pogled na jezera kući koja je tamo građena prije 200 godina. Kako je mogao uopće dobit dozvolu kad u samom NP ne bi smjeli nitko gradit osim stanovnika NP Mljet? Ali svi dobivaju dozvole i grade, a naši ljudi, domicilni stanovnici NP Mljet ne mogu.
Ovo je tradicionalni ribarski alat kojim se lovi riba od doba Ilira i sigurno ne uništava fond ribe za razliku od koča koje sa svijetlima privuku sve živo u moru u radijusu preko 5 milja. Vrše su se bacale na seke u dubine gdje su se hitale murine. I tako su kontrolirale murine koje su predator i sada ih se nahodi uz samu obalu. To je samo jedan primjer kako je tradicionalni način ribanja držao prirodnu ravnotežu.