I dok Slovenci s boravkom u Hrvatskoj imaju status nacionalne manjine, Hrvati u Sloveniji daleko su od toga da dobiju isti status
Hrvati smo narod rasut po svijetu kao sjeme maslačka. Život nas je odveo na sve kontinente gdje smo našli svoj drugi dom. Ipak, prava domovina je samo jedna. Ona, u kojoj smo prvi put progovorili lijepim materinim jezikom, za koju nas vežu najdraže uspomene. Nju, i sve što nam ona predstavlja, u srcu nosimo, kao najveće blago čuvamo. Trudimo se da tu ljubav prenesemo na svoju djecu i unučad, da sačuvamo korijene svoje. To, u današnjoj, globalizacijskoj dobi, sve teže postaje. Svijet je globalno selo u kojem, ako nisi čvrsto i zdravo ukorijenjen, brzo možeš svoje bistvo, svoj identitet izgubiti. Zato se svi mi, raseljeni Hrvati, svatko na svoj način i po svojim mogućnostima, trudimo da ostanemo i opstanemo, da nas vrijeme i život od hrvatskog korpusa ne otkinu.
U toj borbi, u tom nastojanju biti i ostati Hrvati, glavni oslonac, učitelj i pomagač, uzor i izvor motivacije i snage , su nam naš jezik i kultura. To je vjetar u jedra naše hrvatske barke koji je pokreće, a na nama je da budemo dobri krmari i da je uspješno vodimo po, često uzburkanim, valovima života.
Nije svejedno gdje smo, jesmo li jako blizu ili jako daleko. Svaka medalja dvije strane ima, pa tako i ova naša, hrvatska, raseljena, često nedovoljno povezana, a opet u želji ostati svoja, jedinstvena i složna. Naša matična domovina se trudi da nas pod okriljem svojim zadrži, naša druga domovina, kako koja,na naš položaj različito gleda. Ponegdje smo se uspješno integrirali i ostali svoji, drugdje se nam događa tiha asimilacija.
Upravo ta, naoko spontana, neplanirana, a ipak uspješna asimilacija prijeti nama, Hrvatima koji živimo u Sloveniji. O našem položaju, posebice položaju onih koji živimo u Ljubljani, želim pisati. Neću operirati s brojevima i statistikama, jer te su danas na volji, ako ih ima. Govorit ću onako kako ja vidim naš položaj, kao netko tko skoro pola vijeka živi u Ljubljani i prilično dobro pozna tu problematiku.
Činjenica je da smo se Hrvati u Sloveniji, kao i svi naši sunarodnjaci, koji su živjeli u drugim republikama bivše nam države, našli u specifičnom položaju. Do tada smo živjeli u svojoj državi, bili smo migranti, a ne emigranti, za nas u Sloveniji je doduše u početku postojala jezička barijera, ali sve to je bilo neusporedivo lakše savladati i udomaćiti se, nego onima u dalekoj Australiji na primjer. To je imalo upliva na naš položaj, ponašanje i razmišljanje i tek, kada smo od novonastale države Slovenije, u kojoj smo neki decenije živjeli, morali zamoliti državljanstvo, odnosi se i na našu djecu koja su u Sloveniji rođena, shvatili smo da se naš položaj mijenja. Naoko su to bile formalnosti, ali su nam dale do znanja da smo mi u toj državi stranci. I ono, što je za naše sunarodnjake recimo u Njemačkoj ili Americi bilo normalno, za nas je u početku bilo bolno. Preko noći smo postali hrvatska dijaspora. Blizina zavičaja, zaposlenja, svakodnevica, sve je polako počelo dobivati novu konotaciju. Opasnost da se utopimo u novonastaloj situaciji, da nam se djeca odrode i zaborave svoje korijene, pokazala nam se u pravoj luči.
I ranije, u zajedničkoj državi, neki od nas su u okviru zavičajnih klubova ili društava spontano, družeći se kroz pjesmu i zabavu, svoje korijeni, i ne shvaćajući to, njegovali. No, to je više bilo nalik na sindikalne zabave, nego na neku planiranu i organiziranu djelatnost.
Kada smo i Hrvati i Slovenci dobili svoju državu, naš položaj se promijenio. Naši slovenski prijatelji koji su u Hrvatskoj našli svoju drugu domovinu, u njoj su dobili status nacionalne manjine. To im je omogućilo organiziran i uspješan rad na očuvanju nacionalnog identiteta jer im je znatna materijalna potpora od strane hrvatske države omogućila kontinuiran rad na projektima koji omogućuju očuvanje i njegovanje svega što je njihovo, slovensko.
Na drugoj strani mi, Hrvati u Sloveniji, imamo posve drukčiji položaj. Slovenska država je gluha na činjenicu da smo i mi, po svim za to potrebnim atributima, zaslužili da se nas prizna nacionalnom manjinom. Dapače, naše pitanje žele rješavati u “paketu” s drugim narodima iz nekadašnje države.
Ne treba posebno isticati da mi to ne možemo i nećemo prihvatiti. Zbog toga smo prije par godina u slovenski parlament predali Inicijativu za priznanje Hrvata kao nacionalne manjine, utemeljili je svim potrebnim argumentima, no pokazalo se da je tadašnji predsjednik parlamenta govorio istinu kada nam je rekao da teško vjeruje u ostvarenje naše težnje. Sve što se kasnije događalo (a nije se dogodilo ništa, osim praznih sastanaka) govori nam da je put do toga cilja još dug i trnovit.
Pred hrvatska društva u Sloveniji, čiji rad povezuje i koordinira Savez hrvatskih društava, postavlja se borba za položaj nacionalne manjine kao primarna zadaća. U većim gradovima Slovenije Mariboru, Novom Mjestu, Lendavi, Piranu, Škofji Loki, Velenju i naravno u Ljubljani, djeluju hrvatska društva koja, svako prema svojim mogućnostima i sredini u kojoj se nalaze, nastoje sačuvati hrvatski identitet. Te aktivnosti su uglavnom rad u folklornim, dramskim i literarnim sekcijama te sekcijama ručnih radova. Imaju i svoje listove, koji izlazi u različitoj periodici, većinom dva ili tri puta godišnje, u kojima objavljuju u riječi i slici razne događaje te literarne priloge svojih članova. Društva, koja su bliže jedna drugima, gostuju u programima povodom važnijih proslava i događaja.
Posebno su važne dječje sekcije jer su ta djeca naša budućnost i jamstvo da ćemo opstati.
Sabor hrvatske kulture u Sloveniji, u organizaciji Saveza hrvatskih društava, postao je pravi festival na kojem društva pokazuju ono najbolje što znaju. Prigoda je to za druženje, sklapanje novih poznanstava, izmjena iskustava, ideja. Održavaju se svake godine u drugom gradu, od Lendave do Kopra, ča tu su i Ljubljana, Maribor, Novo Mesto, Škofja Loka i Velenje. Kako je jezik temelj nacionalnog identiteta, trudimo se da ga njegujemo i sačuvamo. Svjesni smo i toga da pisana riječ ostaje iza nas kao svjedok koliko smo postigli i kako blizu smo cilju.
Hrvatsko društvo iz Ljubljane i Savez hrvatskih društava su izdali nekoliko publikacija koje u riječi i slici svjedoče o vremenu u kojem su nastale, ljudima koji su tada djelovali na području očuvanja naših korijena i aktivnostima kroz koje su te ciljeve kanili postići.
Prva je SPOMENICA, izašla 2009. godine. Njen bogati sadržaj govori o brojnim aktivnostima na svim područjima života i rada, o osnivanju Hrvatskog društva Ljubljana, nastojanju da se dođe do vlastitih prostorija i zahvalnicama za darovana novčana sredstva mnogih Hrvata za realizaciju tog projekta.
U publikaciji je obilje informacija o suradnji s Veleposlanstvom i gospodinom Miljenkom Žagarom, prvom veleposlaniku u Ljubljani, koji je bio čvrsta veza između Zagreba i Ljubljane, Hrvata u Sloveniji i s domovinom. Organizirao je brojne kulturne događaja i druženja s mladim, danas istaknutim i slavnim umjetnicima i drugim djelatnicima.
Druga publikacija je zbornik „Dobrodošlica Hrvatskoj povodom ulaska u EU”, na hrvatskom i slovenskom jeziku, s najboljim željama brojnih Hrvata i Slovenaca. Publikaciju je izdao Savez hrvatskih društava u Sloveniji. I ona je svojevrsni spomenik iz kojeg se vidi povezanost dvaju naroda i država u kojima žive, ali isto tako iz imena potpisnika, njihovih stavova i aktivnosti može se iščitati želja nas Hrvata u Sloveniji da postanemo nacionalna manjina.
Da bi to postigli čeka nas još dug i zahtjevan proces i trnovit put. Što čvršća povezanost s matičnom domovinom i njena moćna podrška našim nastojanjima sude u prvi plan.
Naš najveći i najvažniji projekt koji nas već 13. godinu s Hrvatskom povezuje je Put prijateljstva Vukovar Ljubljana. Treća publikacija bogatog sadržaja, dokument iz kojeg se vidi kako naši biciklisti i drugi sportski te kulturni djelatnici povezuju ljude u gradovima kroz koje prolaze i tako grade mostove prijateljstva između Hrvatske i Slovenije izdana je lanjske godine, a izdavač Savez hrvatskih društava u Sloveniji.
Njegovanje hrvatskog jezika kroz pjesničku riječ je segment koji se isto tako nastoji razvijati i bogatiti. Hrvatsko društvo Ljubljana izdalo je nekoliko zbirki pjesama pokojne gospođe Mile Vlašić na hrvatskom i kombinirano na hrvatskom i slovenskom jeziku, knjigu pjesnika Mile Pešorde, promoviralo poeziju pjesnika Stipe Cvitana na nekoliko pjesničkih večeri. Tu je prvijenac Katice Pavkić Špiranec zbiraka pjesama „Široka duša slavonska”.
Tako hrvatska riječ dolazi u domove Hrvata u Ljubljani i Sloveniji, motivira i mlađe pripadnike našeg naroda da stvaraju na jeziku svojih očeva i djedova.
Imali smo i radijsku emisiju za Hrvate „Vjetar u leđa” na valovima slovenskog radija Študent i mogućnost sudjelovanja u TV emisiji „Na oglas” koja je namijenjena „drugim nacionalnim zajednicama” kako nas u Sloveniji “u paketu zovu”.
Većina članova društava, svako na svoj način doprinosi ostvarenju skupnih ciljeva. Kao i u svemu i ovdje su neki koji daju od sebe više i svojim entuzijazmom se ističu. U Hrvatskom društvu Ljubljana na prvom mjestu je bio pokojni Petar Antunović, nekadašnji predsjednik Saveza hrvatskih društava a potom predsjednik Hrvatskog društva Ljubljana. Izdavačka djelatnost društva je njegovo djelo. Bez njega ne bi bilo ni monografija, ni časopisa ni beletristike. Duša projekta Put prijateljstva Vukovar – Ljubljana Milan Pavelić je njegov vođa. Aktivni sudionik u vožnji biciklom i autor monografije koja predstavlja najljepši spomenik ovom plemenitom putu.
Moramo i dalje raditi sve što radimo do sada, još bolje i još više. Najveći problem nam je staranje aktivnih Hrvata i teško pridobivanje i uključivanje mlađih. Oni su rođeni u Sloveniji, školovali su se u slovenskom jeziku, u svakodnevnim poslovnim aktivnostima im je to prvi jezik. Ostaju obitelji i ove aktivnosti u hrvatskim društvima kao jezgra iz kojih će se hraniti hrvatski korijeni.
Blizina domovine i zajednička povijest često zamagljuju problem asimilacije. Ne činimo se “pravom” dijasporom, jer za malo više od sata vožnje automobilom smo u domovini. A upravo to je ono što nas zavarava, uspavljuje, zbog čega smo tako blizu, a tako daleko.
Slovenska država je izvela Popis stanovništva iz statističkih registara. U njemu nije bilo atributa nacionalnosti, vjeroispovijesti ni materinog jezika. Pročitano između redova to nam govori da za našu drugu domovinu to pitanje nije relevantno. Mi smo slovenski državljani i to je dovoljno.
Za nas, međutim, to nije tako. Mi sada nemamo podatke usporedive s ranijim. Ne znamo ni koliko nas živi u Sloveniji, starosna i struktura po spolu je isto nepoznanica, raspršenost po državi, obrazovna struktura – a to su sve pokazatelji važni za planiranje naših aktivnosti.
Ali se zato na nekim slovenskim fakultetima studentima daju diplomske radnje iz tog područja. Oni po elektronskoj pošti, na osnovi raznih adresara, šalju ljudima , za koje im se čini da nisu Slovenci, upitnike, koji nisu ništa drugo, nego redefinirani upitnici ranijih popisa stanovništva, i pozivaju da ih se ispuni. Tako se može dogoditi da se pojave „rezultati” iz kojih se zaključuje da to i nije važno pitanje u slovenskoj društvenoj sferi.
Zbog svega toga treba nam veća pomoć i podrška matične domovine. Pomoć u obliku kvalitetnih predavanja uglednih hrvatskih povjesničara i djelatnika iz drugih relevantnih područja, u obliku tribina i okruglih stolova, kulturnih manifestacija. U protivnom, neće proći ni nekoliko decenija, a mi ćemo biti asimilirani.
Kad pomislim da su Hrvati u Moliseu, u srednjoj Italiji uspjeli od 15. stoljeća do danas sačuvati jezik i da još govore, kako oni kažu „po naše”, u meni se istovremeno pojava dva oprečna čuvstva. Jedno je pesimizam i obeshrabrenost, a drugo pak vjera da će i nama uspjeti ostati Hrvatima, usprkos nezavidnom položaju.
Nadam se da će se ovo drugo obistiniti i da će naše hrvatsko drvo pod slovenskim nebom još dugo grane svoje širiti, a korijeni njegovi će jačati.