Čežnja za tobom stalni gost je u srcima djece tvoje, koju život s praga tvoga odvede. Ona ih na tebe podsjeća, tebi vraća.
Često te sanjam, draga domovino moja. U snovima mojim si ljepota djevojka i oči moje te se nagledat ne mogu. Oči tvoje sinje miluju otoke što ti poput niske bisera na prsima blistaju.
Koračaš korakom sigurnim i u dubokom hladu šumovitog Kotara gorskog odmor nalaziš. A kada se hladom i izvorom okrijepiš, žuriš dalje Ličanko i Banijko moja, rumenih obraza i vitkog stasa.
Osmjehom na licu i čašom rujnoga u desnici, na pragu zagorske kleti, prijatelje dočekuješ. Zanesena ljepotom gledaš u daljinu, upijaš sve ono što Bog Podravini dade, pa bojom i staklom od zaborava otimaš i svijetom pronosiš.
Miluješ katruže, ponekad ih i suzom zaliješ, dok pjesmom čežnjivo goluba dozivaš da se iz dalekog sveta u zeleno Međimurje vrati.
Ljepotice moja, seljakinjo i plemkinjo, jednakom gracioznošću po klaviru kontese Dore prebireš kao što srp držiš ili u košari žeteocima ručak nosiš.
I dok ti noga sigurno po zemlji slavonskoj gazi, za tobom miris toplog kruha i blagoslov života ostaje.
Sve si to ti, najljepša zemljo moja, što ponosna, razigrana i svoja, s djecom svojom prkosno kolo zaigrati znaš.
Čežnja za tobom stalni gost je u srcima djece tvoje, koju život s praga tvoga odvede. Ona ih na tebe podsjeća, tebi vraća. Vraća ih ono što si im dala kad su odlazili, materina riječ i kultura, koja ih u jedno s tobom povezuje, ma gdje bili.