Snimanjem posebnih trenutaka i tradicijskih motiva Slavonije, Tihomir Dragunić želi ih sačuvati za buduće generacije
Sasvim neočekivano, lutajući bespućima facebooka, pronašle su me fotografije koje mi ni danima kasnije nisu dale mira. Stalno sam im se vraćala i uživala u njima. Fotografije su to koje imaju dušu. Dok ih gledaš, znaš da je ljubav u pitanju. Ljubav prema domovini, prema tradiciji, kulturi, čovjeku i tom toliko puta opisivanom i opjevanom, a još nikada dovoljno savršeno riječima dočaranom djeliću Zemlje, ravničarskog krajolika, zlatnih polja u kojima još odjekuje pjesma mladih snaša i sokaka utrtih koracima veselih bećara.
Morala sam saznati kome pripada to oko koje toliko ljubi Slavoniju da mu nijeme fotografije “progovaraju”. Tako sam vam silno željela podijeliti ove fotografije da sam odlučila kontaktirati autora. S druge strane je bio – ne samo autor, već divna duša. Tihomir Dragunić – čovjek s kojim je tako lijepo surađivati. Čovjek koji se tako predivno „otvorio” da je sam za sebe u šali, onako pravo šokački rekao: „Ja sam malo na svoju baba Mariju, kad me netko nešto pita, ja ga razvežem pošteno”. A meni je baš tako odgovaralo, jer sam upijala svaku riječ ovog vrijednog i talentiranog fotografa.
Uz veliki pozdrav babi Mariji koja je razgovorljivost prenijela na svog unuka, prenosim vam što mi je ovaj 37.-godišnji umjetnik iz Slavonskog Broda u našem razgovoru otkrio o sebi i svom djelu: „Ljubav prema fotografiji se rodila još iz perioda kad sam bio dijete i kada su mi roditelji kupili analogni Kodak fotoaparat. Ozbiljnija karijera je počela s fotografiranjem pokladnih jahanja po Slavoniji. Tu su ljudi prepoznali moj rad i počeli ga malo više cijeniti, što me u suštini i poguralo da malo više uložim u sebe, opremu i završim školu za fotografa.
Uzor su mi svi oni ljudi koji se bave bilo čim, a drugačiji su od drugih u tome – dodaju notu sebe u to i ne žele biti dio šablona. Ja sam po sebi imam drugačiji stil, ne fotografiram kao drugi niti mi je to ikada bila želja. Rekao bih da ja većinom niti ne fotografiram, nego hvatam trenutke. Mislim da zato ljudi vole moje fotografije. Inspiraciju pronalazim upravo u tim spontanim trenucima. Kada fotografiram nešto određeno, kao na primjer ovaj projekt o kojemu pričamo, trudim se da se sve odvija spontano, bez puno namještanja, bez puno sugeriranja. Trudim se navesti ljude da se spontano ponašaju, opustiti ih u smislu da zaborave da sam ja tu, a ja da ih hvatam svojim objektivom u momentima kada nisu ni svjesni da ih fotografiram.
Slavonija mi je često motiv jer sam rođen tu, Slavonac sam, i ponosan sam na Slavoniju, pogotovo na dio Posavine iz kojeg jesam. Kako vrijeme odmiče, tako narodni običaji izumiru. Danas običaje morate gledati “odglumljene” na televiziji ili nekim organiziranim događajima. Rijetko gdje možete vidjeti žene, bake, opravljene u šokačko, a to je bila normalna pojava dok sam ja bio dijete. Nije mi drago što običaji izumiru i zato se trudim uhvatiti svaki trenutak vezan uz njih, kako bi ostali zabilježeni makar na fotografijama za neke naredne generacije koje vjerojatno nikada više neće vidjeti baku ispred kuće u šokačkom ruvu, kolo na krstopuću, zapregu, ambare, bunare, đeram…
Gledajući snimku kuće u kojoj sam radio ovaj projekt, preplavio me osjećaj nostalgije i želja da sačuvam starinu od zaborava. Iste sekunde mi je stotinu ideja palo na pamet, a kada sam došao na imanje i u kuću, tog momenta sam u glavi imao sve fotografije koje sam par mjeseci nakon toga i napravio. Pozvao sam preko društvenih mreža ljude koji se žele fotografirati u šokačkom ruvu i zajedno sa mnom oživjeti neka druga vremena. Rezultat se, nadam se, vidi na fotografijama.
Svaki kutak tog imanja ima svoju priču. Ja sam se potrudio svaki taj kutak i svaku tu priču prenijeti u fotografiju baš onako kako sam onog momenta kad sam prvi put kročio u tu kuću ja to u svojoj glavi vidio.”
