Političko iskorištavanje povijesti, posebno fenomenima ustaša i partizana, često se koristi u predizborne svrhe u Hrvatskoj. Ovakve političke instrumentalizacije uključuju selektivno prikazivanje povijesnih događaja kako bi se pridobila podrška birača.
Desnica često naglašava težnju za samostalnom hrvatskom državom, ponekad se nepotrebno pozivajući na NDH kao simbol neovisnosti. S druge strane, ljevica ističe antifašističku borbu partizana, često previđajući zločine počinjene u ime komunizma.
Antifašizam igra ključnu ulogu u tim raspravama jer predstavlja ideološki okvir za legitimaciju političkih stavova i identiteta. Antifašizam je ugrađen u Ustav Republike Hrvatske. U izvorišnim osnovama Ustava, jasno je navedeno da je Hrvatska utemeljena na odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) iz 1943. godine.
Povijesne istine radi, prvi organizirani antifašistički pokret u ovom dijelu Europe osnovan u Hrvatskoj. Bio je to Prvi sisački partizanski odred, osnovan u lipnju 1941. godine. Što se tiče Hrvatske, antifašistički pokret je bio jedan od najmasovnijih u Europi. Oko 80% članova partizanskog pokreta bili su Hrvati, dok su 20% činilo Srbi. Prva oslobođena teritorija u okupiranoj Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata bila je područje oko sela Srb i Drvar.
U Srbiji su prvi antifašistički pokreti također započeli 1941. godine. Ustanak u Srbiji započeo je u ljeto 1941. godine. Jedan od najpoznatijih događaja je Užička republika, kratkotrajna slobodna teritorija koja je postojala od rujna do studenog 1941. godine na području zapadne Srbije.
U Bosni i Hercegovini, prvi antifašistički ustanak započeo u srpnju 1941. godine napadom ustanika na Drvar i Bosansko Grahovo. Ovi napadi označili su početak organiziranog otpora protiv fašističke okupacije u BiH. Prva oslobođena teritorija u okupiranoj Bosni i Hercegovini tijekom Drugog svjetskog rata bila je Tuzla u listopadu 1943 godine.
Odnos prema antifašizmu u Hrvatskoj
Iako antifašisti smatraju da je antifašizam temelj za pravu demokraciju, slobodu i jednakopravnost ljudi, u Hrvatskoj je nakon Domovinskog rata došlo do distanciranja od antifašizma. To distanciranje dogodilo se iz više razloga.
Prije svega, Hrvatskoj je nakon Domovinskog rata bilo potrebno izgraditi samostalni nacionalni identitet i suverenitet. U tom kontekstu, distanciranje od antifašizma može se vidjeti kao način odbacivanja jugoslavenskog nasljeđa i afirmacije hrvatske državnosti. Drugo, postoje i povijesne traume. Antifašizam je često povezan s komunističkim režimom bivše Jugoslavije, koji je bio odgovoran za zločine i represiju. Zbog tih povijesnih iskustava, mnogi ljudi imaju negativne asocijacije s antifašizmom. Pogotovo oni ljudi koji imaju osobne ili obiteljske veze s tim događajima, što dodatno pojačava emocionalnu reakcije.
Sam prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je tijekom svoje političke karijere, posebno nakon osamostaljenja Hrvatske, često bio kritiziran zbog pokušaja balansiranja između priznavanja antifašističke borbe i nacionalističkih sklonosti. Njegova politika nacionalne pomirbe nije uspjela i dan danas izaziva kontroverze i podjele u društvu.
Katolička crkva u Hrvatskoj često ima ambivalentan stav prema antifašizmu, što dodatno utječe na javno mnijenje.
Posljedice revizionističkih tendencija na društvo i uloga političara
Diskreditacija političkih protivnika dodatno polarizira društvo i otežava objektivnu raspravu. Desničarske stranke često povezuju antifašizam s komunizmom i jugoslavenskim režimom, dok ga ljevičarske stranke koriste kao simbol borbe protiv fašizma i nacionalizma. Mnogi koji su živjeli pod tim režimom imaju negativna sjećanja na represiju i nedostatak sloboda, što utječe na njihovo viđenje antifašizma.
Najopasniji je trend povijesnog revizionizma, gdje se svojevoljno reinterpretiraju događaji iz Drugog svjetskog rata. To je pogrešno i može potaknuti mržnju, netoleranciju i sukobe.
Važno je biti pošten i zauzeti jasan stav, ne umanjujući niti negirajući karakter NDH ili antifašizma, kako bi se izbjegla polarizacija i podjele koje često služe kao političko oružje, posebno u predizbornim kampanjama.
Političari koriste povijesne teme za mobilizaciju birača i skretanje pažnje s aktualnih problema, što slabi demokratske vrijednosti u Hrvatskoj i potiče ekstremizam.
Najveća odgovornost leži na povjesničarima
Povjesničari doista igraju ključnu ulogu u oblikovanju našeg razumijevanja prošlosti, i time značajno utječu na sadašnjost i budućnost. Njihov rad ne samo da interpretira povijesne događaje, već može i osvijetliti društvene nepravde, inspirirati promjene i poboljšati uvjete života ljudi.
Povijesne činjenice trebaju biti temeljene na objektivnim istraživanjima i dokazima, a ne na političkim ili ideološkim interesima. Važno je da se to primjenjuje kontinuirano, a ne samo u predizborno vrijeme kao floskula, već kao standardna praksa.
Piše: Anamarija Manestar, dopredsjednica HSK-a za Europu