Uprkos tekovinama i postignućima moderne informatičke dobe, pisana riječ ne gubi na snazi. Ona još uvijek knjigom i novinom privlači, plijeni sadržajem, osjećajem nečega bliskog, domaćeg, kad se novina ili knjiga u ruke uzme.
Njiva je sveto tlo u kojeg seljak sjeme blagoslovljeno sije. Dok brazdom korača, duša njegova se milinom ispunjava, a srce mu pjeva. Pjeva pjesmu sjetve, protkanu nadom u dobru žetvu. Pjeva odu životu koji iz sitnog zrna raste, da bi rodilo i mnogo veće od sebe hranilo.
Pred duhovnim očima njegovim leluja zlato. Vjetrić ga miluje, a ono nježno šumi. Katkad mu šum glas prepelice naruši. Sakrila ona svoje mlade u ovu zlatnu šumu, pa se boji da ih kosa ne zahvati.
Iz sanjarenja ga često prenu vrane. Danas je njihova žetva. U sjajnim, masnim brazdama, razni gmizavi stvorovi sakriti se probaju od žutog, oštrog kljuna.
To je život i njegove zakonitosti. Jedni žive da bi druge hranili, a čovjek, na vrhu te složene zgrade životne, pokušava uraditi i urediti da svima pravo bude. Čini se da seljaku to najbolje za rukom polazi. Njegov trud opipljiv oblik dobije, plodom miriše i kruhom dariva.
Ima još jedna njiva. Ona što se ne vidi ali se osjeća. I nju treba orati, sijati zdravo sjeme u brazde njene. A sjeme je raznoliko i svo njegovo šarenilo njiva ta radosno prima. Ta njiva se narod zove. Na njoj rastu i jezik i kultura, i kolo i pjesma, i radost i tuga.
A i naroda ima puno. Kao raznobojno cvijeće na božjoj livadi, tako i narodi svaki svoju ljepotu, boju i miris imaju. I upravo to je ono što ih posebnim, jedinstvenim čini. Ako vjetar sjemenke cvijeta odnese dalje od njegove livade, njegov oblik, miris i boja ostaju.
Jednako tako narod, ako ga sudbina svijetom rastrese, ljubomorno čuva sve ono što ga posebnim, svojim čini. U srcu mu raste i cvate ljubav prema svemu onome što je iz zavičaja ponio. Njeguje majčinu riječ i na svoje potomstvo prenosi. Sretne trenutke domaćom pjesmom uljepšava, a tugu molitvom, što ga mati i otac naučiše, blaži.
Kao što ptice, svaka svome jatu leti, tako i narodi streme da se svoj sa svojim povezuje.
Hrvati smo narod raširen po čitavom svijetu. Ipak smo jedan, postojan i ponosan, poput stabla koje korijene svoje duboko grana, kako bi na svakom tlu rađati moglo. Naš lijepi jezik hrvatski i naša svekolika bogata hrvatska kultura, jamac su da onaj plamen, što od stoljeća sedmog na ovim prostorima gori, nikakva oluja ugasiti neće.
Prenosimo na djecu svoju sve tekovine koje nas Hrvatima čine. Želja nam je da oni nastave graditi našu hrvatsku kuću. Gdje je zemljište i kakav je material, nije toliko važno. Važno je da je to kuća u kojoj hrvatski duh diše i hrvatska besjeda zvoni.
Uprkos tekovinama i postignućima moderne informatičke dobe, pisana riječ ne gubi na snazi. Ona još uvijek knjigom i novinom privlači, plijeni sadržajem, osjećajem nečega bliskog, domaćeg, kad se novina ili knjiga u ruke uzme.
Zbog toga skoro sve naše hrvatske udruge u Sloveniji imaju svoje glasilo. Savez hrvatskih društava u Sloveniji „Korijeni”, HKD Maribor „Croata”, HKD Međimurje Ljubljana „Pušlek”, HD Ljubljana “Klasje”, HKD Međimurje Velenje “Štrekar”, HKD Pomurje, Lendava “Glas”, međimursko kulturno društvo Ivan Car Ljubljana “Folkloraš”. Sadržaj većine glasila objavljen je i na mrežnim stranicama udruga.
Bila sam nekoliko godina lekrtorica Pušleka i urednica Klasja. Rekla bih nešto više o Klasju za koje me vežu najljepše uspomene jer sam mu i ime ja dala. U uvodniku prvoga broja zaželjela sam mu sreću. Da ga se čita i okom miluje. Izniklo i stasalo je na njivi naše želje da se i pisanom riječju povežemo. Da svatko nađe nešto za sebe, sadržaj koji i u njegovoj duši odjeka nalazi.
Neka nam Klasje jedrim zrnom rodi i blagoslovljenu žetvu daje. Iz zdravog zrnja ćemo zdrav i sladak, ukusan i mirisan, kruh hrvatstva zamijesiti.
Taj kruh će nas hraniti i braniti, povezivati i nasititi. Svi, koje miris našeg kruha primami, dobro ste došli za našu trpezu. Zajedno ćemo pripremati nove sjetve i žetve i kruh hrvatski za one koji dolaze mijesiti i peći.
Sve što sam napisala za Klasje želim i drugim glasilima. Neka njihovi urednici imaju posla sa obiljem gradiva i neka svaki broj bude bogatijega sadržaja.
Vjerujem i nadam se da će glasila naših hrvatskih udruga u Sloveniji i dalje biti mjesto na kojem će svi Hrvati, ali i drugi naši prijateljski narodi, koji kao i mi u Sloveniji novi dom izgradiše, pisati o svojim razmišljanjima, događajima koji su zanimljivi i za širi krug čitatelja, novostima i planovima. Da će naši pjesnici na njihvim stranama pjevati, sportaši se rezultatima dičiti, a gospodarstveniki o novim uspjesima pisati. Da će se naši najbolji i najuspješniji na njegovim stranicama predstavljati.
Tako ćemo uspješno njegovati svoj hrvatski identitet, čuvati svoj hrvatski jezik, svoju kulturu i tradiciju, ostati i opstati Hrvati.