Ovu Božanski nadahnutu pjesmu John Newton je napisao 1772., ne kao svećenik i pobožna osoba nego tijekom svoga mornarskog staža na brodu kojim su prevoženi robovi tijekom najmračnijih i najokrutnijih dana transatlantskog ropstva. U riječima pjesme on je sažeo iskustvo vlastitog doživljaja i susreta s Bogom. Odrastao je bez ikakvog posebnog vjerskog uvjerenja, ali njegov životni put formiran je nizom obrata i slučajnosti.
Newton je rođen 1725. u londonskoj četvrti od oca koji je bio brodski trgovac. Oboje su njegovih roditelja bili pobožne osobe. Majka mu je umrla od tuberkuloze kad je njemu bilo šest godina. Sljedećih nekoliko godina, dok je njegov otac bio na moru, on je bio u internatu, gdje su ga, prema njegovim riječima maltretirali. U dobi od jedanaest godina pridružio se ocu na brodu kao šegrt. Njegova će pomorska karijera biti obilježena tvrdoglavim neposluhom i mnogim kaznama.
Pod utjecajem okoline, odbacio je svoju vjeru, u okruženju ogrezlom u lošim navikama.
Kasnije je o tome napisao: “Poput neopreznog mornara koji napušta svoju luku neposredno prije oluje koja se diže, odrekao sam se nade i utjehe Evanđelja upravo u trenutku kada me svaka druga utjeha iznevjerila.” Bogohulan, pun bijesa i srdžbe, razmjenjivan je s broda na brod. Tako je dospio na brod koji je prevozio roblje.
Newton se često otvoreno rugao kapetanu pogrdno ga opisujući u pjesmama koje su među posadom postale vrlo popularne. Sa sebi jednakima je bio više nego neugodan. Ozloglašen zbog svog obijesnog i neukrotivog ponašanja, Newton je bio javno bičevan, kažnjavan izgladnjivanjem gotovo do smrti i zatvaran, okovan u lance poput robova koje su prevozili. U kulturi u kojoj je uobičajeno da mornari psuju, Newton je prednjačio premašujući granice verbalne razuzdanosti.
U ožujku 1748., dok je Greyhound bio u sjevernom Atlantiku, snažna oluja je zadesila brod. Bila je toliko jaka da je odnijela člana posade koji je stajao na mjestu gdje je samo nekoliko trenutaka prije bio Newton. Nakon što su devet sati izbacivali vodu iz broda, prema Newtonu, svaki put kad bi se more podiglo, očekivali su olupinu a ne više brod. Newton i još jedan časnik vezali su se za brodsku pumpu kako ih ne bi odnijelo more, pokušavajući spasiti posadu i brod. Newton je zavapio: “Gospodine, smiluj se!”
Newton se kratko odmorio prije nego što se vratio na palubu kako bi upravljao brodom sljedećih jedanaest sati. Dok je bio za kormilom razmišljao je o svom vapaju upućenom Bogu.
Otprilike dva tjedna kasnije, oštećeni brod i izgladnjela posada pristali su na obali Irske. Sjećanje na svoje “Gospodine, smiluj se!” izgovoreno u trenutku očaja u oluji ga nije napustilo; počeo se pitati je li vrijedan Božjeg milosrđa ili na bilo koji način dostojan spasenja. Ne samo da je zanemario svoju vjeru, već joj se izravno suprotstavljao, rugajući se drugima koji su pokazali svoju, ismijavajući i osuđujući Boga kao mit. Povjerovao je da mu je Bog poslao duboku poruku i da je počeo djelovati kroz njega. Njegovo ga je dramatično obraćenje usmjerilo na put milosti, spasilo je “bijednika kao što je on” ali je i dalje bio slijep u odnosu na posao s robovima kojega je nastavio raditi sve do 1755.
Trgovina robljem je kroz njegove dnevnike i pisma izravno svjedočanstvo jezive perspektive po pitanju robovlasništva sredinom 18.stoljeća.
Newton je početo čitati Bibliju ali moralno sljepilo mu nije dopuštalo promjenu stavova. I dalje je bio na moru ali sada kao kapetan broda koji je i nabavljao robove koji su se nudili na prodaju u većim lukama, prevozeći ih u Sjevernu Ameriku.
Otprilike 1755., kada je već bio oženjen, teško se razbolio i više nikada nije zaplovio.
Zapisao je: neobraćene grešnike je “zaslijepio bog ovoga svijeta” sve dok nam “milost nije došla ne samo nezaslužena nego i neželjena … naša su ga srca nastojala zatvoriti dok nas nije nadvladao snagom svoje milosti.”
Novi zavjet poslužio je kao osnova za mnoge tekstove pjesme “Amazing Grace”, referirajući se na Isusovo djelovanje dok je bio na zemlji. U svojim je dnevničkim zapisima Newton upotrijebio riječi “bio sam slijep, ali sada vidim”, potom je izjavio “O, zaboga, kako velik dužnik!”
Nakon preseljenja i služenja u Vikarijatu u Olneyju, Newton je u svom dnevniku napisao himnu koja će postati “Amazing Grace”.
Od 1756., Newton je sam počeo podučavati latinski, grčki i teologiju. On i supruga Polly udubili su se u crkvenu zajednicu, a Newtonova strast bila je toliko impresivna da su mu prijatelji predložili da postane svećenik Engleske crkve. Iako je bio odbijen Newton je nastavio svoju pobožnost, a nakon što ga je ohrabrio prijatelj, pisao je o svojim iskustvima u trgovini robljem i svom obraćenju. Zaređen je 1764. za anglikanskog svećenika.
Newtonovo propovijedanje bilo je jedinstveno po tome što je s propovjedaonice podijelio mnoga vlastita iskustva; mnogi su svećenici propovijedali izdaleka, ne priznajući nikakvu bliskost s iskušenjem ili grijehom. Bio je uključen u živote svojih župljana i bio je jako voljen, iako su njegovo pisanje i predavanje ponekad bili neuglađeni. Ali njegova odanost i uvjerenje bili su očiti i snažni, a često je govorio da je njegova misija bila “slomiti tvrdo srce i izliječiti slomljeno srce”.
Amazing grace je odjeknula napose u Americi a potkraj 18.stoljeća su se mogle čuti različito glazbene varijante pjesme.
Newton je ostao pod dojmom te beskrajne, začudne, nezaslužene milosti koja je svima nama dostupna i na raspolaganju ako smo je voljni primiti.
MILOST
Milost koja sve vodi nas,
daje snagu i mir.
Oživjela je život moj,
bijah slijep, a sad vidim.
Vrijeme teče, prolazi sve,
milost nam Bože daj,
da živeći ne umremo,
da svjetlo budeš nama.
Sve pjesme naše za Te su
i molitve naše,
spasi, o Oče, narod svoj,
nek’ milost vodi nas!