Jedna draga uspomena su Dani đurđevačke kulture održani u Ljubljani od 8. do 10. svibnja 2015., šetnja po Ljubljani i druženje s dragim gostima iz Đurđevca. To prijateljstvo još uvijek traje. Naši biciklisti su svake godine u Đurđevcu, a članovi društva su gosti i na Picokijadi.
Gostima se uvijek radujemo. Pripremamo se za njihov doček, trudimo se da im vrijeme provedeno s nama u lijepoj uspomeni ostane. A kada je riječ o prijateljima iz naše drage Hrvatske, koji nam donose domovinu u srcu i radost u oku, onda se sve ono što doživimo lako ne zaboravlja. Ponovo se osjetimo jači, s domovinom čvršće povezani, jer naši gosti nam dio njene ljubavi, njene ljepote i bogatstva sa sobom donesu.
Lijepo svibanjsko popodne ispred hotela Park na Taboru u Ljubljani. Grupica nasmijanih i uzbuđenih članova Hrvatskog kulturnog društva Ljubljana, predvođena predsjednikom Petrom Antunovićem broji zadnje minute do dolaska autobusa iz Đurđevca. Dolaze naši dragi gosti, članovi KUD-ova »Petar Preradović« i » Sv. Juraj«, praćeni s još nekim uglednicima toga lijepog grada u Podravini. Grada koji više od desetljeća ugošćuje naše bicikliste na putu prijateljstva od Vukovara do Ljubljane. Uvijek otvorenog srca, raširenih ruku i s osmjehom prijateljstva na licu. Sada je na nama, Hrvatima iz Ljubljane, članovima društva i biciklistima red, da se dobrim domaćinima pokažemo.
Evo, autobus s nacrtanim „picokom”, moji Slavonci bi rekli „pitlom”, a Bosanci „horozom”, stiže. Mi se užurbali, svatko gleda da ljubazno pozdravi, a gosti izlaze. Milina ih pogledati. Tri, ili čak četiri generacije. Od rosno mladih, što još osnovnoškolske klupe griju, do zrelih, srebrom protkanih i nasmijanih.
Pažnju mi privuče gurkanje i smijeh. Priđoh bliže i pogled mi se susrete s dvije ponosne kreste i pomalo začuđena oka dva. U krasnoj vrbovoj kočiji dovezla nam se u goste dva prava pjetlića, bijeli i crveni, ponos nečijeg dvorišta. Pošli i oni da probude koju zoru ljubljansku i ponesu dobar glas svojih „Picoka”. A o „Picokima” kasnije.
Poslije slikanja i poziranja, pernata gospoda odoše u svoj »hotel«, a mi i naši gosti uputismo se u pivovaru Union. Naš predsjednik nam reče da nas tamo čeka okrjepa za tijelo, a naći će se ponešto i za dušu.
PIVO I CIMBULE
U dvorištu Uniona pade mi na pamet izreka kako je “pivce” dobro za živce. E baš lijepo, sad ćemo vidjeti kako ta medicina nastaje. Ubrzo se nađosmo u muzeju i pod vodstvom simpatične djevojke, koja se brzo učila hrvatskom govoru, uronismo u povijest ove tvornice, od njenog osnivanja do danas. Imalo se što vidjeti i čuti. Vjerujem da i za prave “pivce” nije nedostajalo iznenađenja. Meni se urezalo ono saznanje kako pivo za gubitak elegantne linije krivac nije, nego apetit koji ono izaziva. O tehničkim stvarima mi se ne piše, zapamtila sam i začudila se da je hmelj u pivu kao začin, a ja sam mislila da ga puno više u pivu ima. Za naše mlade prijatelje poučan i zanimljiv je put pivovare. Od slovenskog preko austrijskog, pa kroz pola vijeka nekadašnje zajedničke države, do ponovno austrijskog vlasništva. Kapital ide tamo gdje se plodi, nadati se je da će i radnici od tog ploda komadić dobiti.
Puni informacija i znanja o nastanku opojne tekućine, posjedali smo u lijepo uređenu pivnicu. Na red je došlo umorno tijelo koje je strpljivo čekalo svoj susret sa ponudama pivnice. Isplatilo se čekati. Pogače i druge slane delicije samo su povećale žeđ i želju da pivo na stolove dođe. A onda je točeno pivo, u manjim i većim čašama, raznih vrsta i okusa. Meni, koja pivo skoro nikada ne pijem, urezala se u sjećanje jedna, kao ženska vrsta, tamna, aromatična, ali iznad svega, gorka.
I dok smo se mi častili i gostili, nekoliko naših gostiju, miješane generacije, iskralo se iz dvorane, da bi se kroz neko vrijeme na terasi začuli zvuci. Bile su to tambure, ali i jedan poseban glas, nešto što nisam dugo, ako sam uopće ikada čula. Pošli smo za zvukom i ugledala sam instrument posebnog oblika, a momak koji je na njemu svirao i pjevao, izgledao je kao da se stopio sa svojim instrumentom, da zajedno dišu, pjevaju i veselje oko sebe šire. Rekoše mi da su to cimbule, stari instrument koji su ovi dragi ljudi probudili i spasili od zaborava. Nastala je prava podravska fešta, koju će gosti pivovare UNION još dugo pamtiti i spominjati. Ponešto bi imao za reći i hotel Park, jer razigrani gosti još dugo nisu mogli zaspati.
OD PREŠERNA DO CANKARA I KOSOVELA
Odmorni i utisaka puni, probudili smo se u još jedno lijepo svibanjsko jutro. Ljubljana je slavila pobjedu, trčale su sve generacije, a mi smo u dopodnevu, što nam je na raspolaganju bilo, poveli naše goste da im pokažemo najljepši dio naše prijestolnice.
Na samom početku ogleda Ljubljane, pljeskom smo pozdravili trkače, a onda turističkim korakom, u manjim grupama, svaka je imala po jednog domaćina, da im ponešto ispriča i objasni, krenuli smo u razgledanje. Na licima naših Podravaca vidjelo se da uživaju u onom što vide. Na Tromostovju makedonska glazba, na Zmajskom mostu slikanje, na mostu s lokotima u kojima se čuva zaključana ljubav, mladi ushićeno razgledaju i komentiraju. Kod »Prešerna« odmor, lov na suvenire i po koja slika za uspomenu. Zatim u nastavku šetnje ogled znamenitih vrata ljubljanske katedrale, Robovog vodnjaka, Magistrata, u kojem će sutra biti gosti. Još pogled na lijepu Marijinu crkvu, koja nama Hrvatima nudi gostoljublje i udomljuje našu katoličku misiju, i povratak u hotel, da bi se odvezli u Trnovo, na ručak u gostionu »Kod vrbe«.
Poslije ručka odlazak u Cankarev dom i pripreme te generalna proba za krunu ovih dana, kulturnu priredbu u Kosovelovoj dvorani. Sjetila sam se da smo i lani, nešto kasnije u istoj dvorani gostili Hrvate iz Kisega i Karlovca, pa je ta dvorana nekako postala domaćin hrvatske riječi i kulture.
I ova priredba je pokazala koliko je bogata hrvatska kulturna riznica i kako svaka njena pokrajina čuva svoje blago, njeguje ga i s ponosom pokazuje. Kristalni glasovi pjevačke grupe Đurđevčice odzvanjali su u narodnoj pjesmi. Svaka pjesma je bila doživljaj za se. Razigrano kolo u kojem se ljepota mladosti slila s ljepotom nošnje u sliku koja se dugo pamti. Glazba, posebno cimbule, pričala je svoju priču. Simpatični voditelj, koji je humorno i »po đurđevački« predstavio svoje ljude i krajeve dopunio je ugođaj.
Na kraju, LEGENDA O PICOKIMA. Poveli su nas u daleku prošlost kada su Turci, predvođeni Ulama begom, opsjedali Đurđevac. Ne mogavši svladati hrabre branitelje, Ulama beg ih je pokušao glađu prisiliti na predaju. A oni, zahvaljujući snalažljivosti i zdravoj pameti, pronađoše način da se obrane. Posluša kapetan savjet jedne starice, zadnjeg pjetlića staviše u topovsku cijev i ispališe na Turke. Ovi , misleći da u tvrđavi ima još hrane u izobilju, odlučiše da se povuku.
Prije toga, Ulama –beg »pernate junake, koji pilićima pucaju« prekrsti u picoke, proklinjući ih i želeći da se i oni i potomci njihovi zauvijek picokima zovu. Poslije ove slikovite i pune poruka legende, objasnilo mi se zašto su se i ona dva pernata junaka u vrbovoj kočiji otpravila na put. Na licima posjetilaca priredbe moglo se pročitati zadovoljstvo što su vidjeli i čuli toliko novoga i lijepoga. Ono se još povećalo na domjenku uz dobar zalogaj, kapljicu i zvuke cimbula. Zaista, lijepo i ugodno.
GRAD JE OGLEDALO GRADONAČELNIKA
Osvanuo je zadnji dan boravka naših gostiju u Ljubljani. Trudili smo se biti im dobri domaćini. Još je ostala posjeta domaćinu, čije ogledalo su prekrasne fasade lijepih zgrada, uređena obala Ljubljanice, veliki stadion i sve ono što je za njegovog vremena, Ljubljana postala. Lijep i ugodan grad koji ima dušu i zove vas da ponovo dođete.
Možda se pitate kako nam je uspjelo da nas gradonačelnik Zoran Janković primi. Zasluge pripišite predsjedniku društva, a i u našim redovima su bila dva gradonačelnika, Đurđevca i Našica, i zamjenica gradonačelnika Đurđevca.
Prijem kod gospodina Zorana Jankovića bio je poseban događaj. U ležernoj i prijateljskoj atmosferi ogledali smo prekrasne interijere ljubljanske vijećnice, uživali u simpatičnom govoru i gostoljubivosti domaćina te, kada smo s tornja zagrlili pogledom cijelu Ljubljanu i njenu okolicu, u očima su nam sjale zahvalnost i poštovanje za ovog krasnog čovjeka. Našim načelnicima, ako ikada ustreba, bit će lako obratiti mu se jer sada znaju kako jednostavna, neposredna i topla osoba je Zoran Janković.
Poslije ovog lijepog posjeta, naše Podravce čekao je povratak. Vjerujem, pun lijepih utisaka i zadovoljstva.
I mi smo bili zadovoljni. Sav trud, rad, briga i strepnja, urodili su plodom. Pokazali smo našim gostima da nam je u drugoj domovini lijepo, ali da je u našem srcu uvijek prisutna i Hrvatska. Omogućili smo Hrvatima u Ljubljani i našim slovenskim te prijateljima iz drugih naroda da upoznaju kulturu jednog lijepog dijela naše domovine. Jezik i kultura su ono što će nas Hrvate, u Ljubljani i u Sloveniji i dalje Hrvatima činiti. Ovakvim aktivnostima mi svoj identitet njegujemo i s domovinom se čvršće povezujemo.
I na kraju, da podsjetim. U društvu smo za ovu priredbu pripremili lijepu publikaciju o Đurđevcu i njegovim znamenitostima. Napisana je na hrvatskom i slovenskom jeziku, opremljena slikama i komentarima. Podijelili smo je posjetiteljima priredbe. Nadamo se da će ih i ona ponukati da posjete ovaj lijepi grad.