Zašto se ideja i želja za Hrvatskim centrom kulture u Ljubljani, koja se počela ostvarivati, skoro ugasila?
Kada dijete prohoda iza sebe ima puno pokušaja, padanja i dizanja, da bi na kraju svojom upornošću i s pomoću roditelja njegove nožice postigle stabilan, čvrst korak. Slično je i s počecima projekata i aktivnosti koji od ideje do ostvarenja prođu težak i zahtjevan, da ne kažem, trnovit put.
Više od jednoga desetljeća radim i ulažem svoje znanje i energiju u očuvanje i njegovanje identiteta nas Hrvata u Sloveniji. Kao članica hrvatskih udruga pratim i rad udruga drugih neslovenskih naroda u zajedničkoj nam novoj domovini. Izmjena iskustava, suradnja i zajedničke aktivnosti uvijek urode zdravim plodom.
Ideja o osnivanju Hrvatskoga kulturnoga centra u Ljubljani rodila mi se 2020. godine. Nju je probudila molba nekolicine mladih Hrvata da zajedno gledamo finale svjetskoga prvenstva u nogometu u Rusiji. Rado bi ga zajedno gledali u Hrvatskom domu na Masarykovoj ulici u Ljubljani.
Iako u zadnji čas, organizirali smo se i ponosno pod hrvatskim barjakom, koji su nam posudili u našem Veleposlanstvu, družili se i navijali za Vatrene.
Gledajući razdragane ljude triju generacija Hrvata kako se vesele u tom malom prostoru, pomislila sam kako bi bilo lijepo kada bi mi Hrvati u Ljubljani imali svoj veći kulturni centar gdje bi se družili, njegovali svoj jezik, kulturu, tradiciju i sve ono što čini hrvatski identitet, kao što imaju naši prijatelji Slovenci u Zagrebu i neki neslovenski narodi u Ljubljani.
Budući da u Ljubljani djeluju tri hrvatske udruge, činilo mi se prirodnim da se s tom idejom obratim njihovim predsjednicima. To sam i uradila, a pismo sam poslala i predsjedniku Saveza hrvatskih društava u Sloveniji. Prošlo je prilično vremena, a odgovora nisam dobila.
Za to vrijeme je nas nekoliko zainteresiranih dobilo podršku od institucija u matičnoj domovini, primjerice Instituta za migracije i narodnosti, Hrvatske matice iseljenika, našega Veleposlanstva u Ljubljani, Društva slovensko hrvatskoga prijateljstva i još nekih istaknutih pojedinaca i ustanova. Za početak smo otvorili FB stranicu i počeli prikupljati zainteresirane.
Pobornik sam sinergije i zajedničkoga djelovanja i upravo zbog toga nam je potreban centar. To bi bilo mjesto okupljanja svih Hrvata u Ljubljani i šire, kao i drugih naroda koji cijene sve lijepo i dobro što kultura sadrži. Nedostatak takvoga mjesta ima za posljedicu da nam ostaje veliki broj hrvatske mladeži bez ikakvoga organiziranoga oblika okupljanja, bez dvorane u kojoj bi organizirali koncerte omiljenih glazbenika i razne druge kulturne događaje. Za mlade, ali i prostor za zreliji dio populacije bio bi mjesto gdje se čita hrvatski tisak, njeguje jezik, druži se u raznim prigodama i radi u raznim sekcijama, a sve sa jednim ciljem – ostati i opstati Hrvati.
Zato sam svima onima, posebice postojećim hrvatskim udrugama u Ljubljani, još jednom dala na znanje da će naš budući centar biti poput matice u pčelinjaku. Okupljati sve kojima je stalo do naših narodnih vrjednota da zajedno uradimo više i bolje. Pred nama je dug put. Do cilja ćemo doći samo ako ujedinimo sve snage. Ne smijemo dozvoliti da samo mi Hrvati u Ljubljani budemo primjer razjedinjenosti, umjesto zajedništva i tvorne suradnje. Vrata budućega centra bit će za sve širom otvorena. Zajedno možemo bolje i više. Ne smijemo zbog onih koji dolaze izgubiti bitku s asimilacijom koja, naročito kod nas Hrvata, uzima maha.
Polako, a sigurno smo napredovali. Centar smo kao udrugu osnovali 13. listopada 2020. godine i registrirali ga na privatnoj adresi predsjednice Društva hrvatsko – slovenskoga prijateljstva iz Ljubljane jer nam predsjednik Saveza hrvatskih društava nije dozvolio da ga registriramo na adresi Saveza. Održali smo prvu virtualnu skupštinu, odradili nekoliko projekata, pokrenuli FB stranicu na kojoj nas se može pratiti. Nadali smo se, ako Bog da, kada prođe ono “novo normalno” vrijeme održati skupštinu uživo, predstaviti plan rada i pozvati sve koji hrvatsku kulturu njeguju, hrvatski jezik čuvaju i Hrvati ostati i opstati žele, da nam se pridruže.
U Centru bi bilo mjesta i za kulturu domovine naše djece i unučadi te za sve koji dobro misle i ljepotu ljube. Zajedno možemo više i bolje. Ideju o osnivanju i povezivanju su prihvatili mnogi u Sloveniji, Hrvatskoj, a i šire. Veleposlanik mag. Boris Grigić sa suradnicima, opunomoćena ministrica u Veleposlanstvu RH u Sloveniji gđa Romana Franulović Bušić, Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske na čelu s g. Zvonkom Milasom, uredništvo revije Matica i tadašnja urednica gđa Ljerka Galić, Knjižnica “Ivan Goran Kovačić” u Karlovcu, počasni konzuli RH u Sloveniji dr. Božo Dimnik i dr. Šime Ivanjko, Institut za migracije i narodnosti na čelu s ravnateljicom dr. Marinom Perić Kaselj iz Zagreba i mnogi eminentni pojedinci.
Ideju smo predstavili u Ljubljani suradnicima gradonačelnika g. Zorana Jankovića. Posebno je podržana od voditeljice odjela za kulturu mag. Mateje Demšič te direktorice ljubljanskih knjižnica mag. Tee Perko. Na slične odazive smo naišli u Novem Mestu i Grosuplju te drugim subjektima s kojima hrvatske udruge tradicionalno sudjeluju.
Najzaslužniji za to je bio tim koji čine g. Radoslav Raguž, g. Zlatko Katalenić, gđa Katica Špiranec, i gđa Marina Kružić Zekić. Oni su u okviru svojih mogućnosti neumorno lobirali, objašnjavali i povezivali.
Danas Hrvatski centar kulture Ljubljana ne diše punim plućima kako smo ga tada zamišljali. Odradili smo u prvoj i drugoj godini niz dobrih projekata. Bile su to kulturne priredbe, kazališne predstave, gostovanje hrvatskih glazbenika i čak dva znanstvena skupa posvećena položaju nas Hrvata u Sloveniji. Moram naglasiti da smo u svom radu umjesto podrške često nailazili na poteškoće od strane onoga koji bi nam trebao najviše pomoći (Savez hrvatskih društava u Sloveniji).
Od naše (moje početne ideje) nije se ostvarilo skoro ništa. Nismo zajedničkim trudom i radom izgradili našu hrvatsku kuću, iako su za to postojale realne mogućnosti. Tom neuspjehu kumovao je naš hrvatski jal, naša nesloga i poneki »EGO« koji nije mogao podnijeti da i drugi mogu i smiju imati dobre ideje i biti u stanju pronaći način da se one realiziraju.
Danas mi Hrvati u Sloveniji još uvijek nemamo odgovarajućeg mjesta na kojem bi se okupljali, družili i stvarali. Naša mladež se još uvijek druži više virtualno nego uživo. Utakmice Vatrenih gledaju po kafićima, koncerte kako gdje, a na priredbama naših udruga mladeži nema. Te priredbe posjećuju uglavnom članovi udruga i poprilično mali broj Hrvata starije dobi.
Postojeći Hrvatski dom u Ljubljani je u vlasništvu tvrtke Mercator. U njemu djeluje Hrvatsko kulturno društvo Međimurje Ljubljana koje za plaćanje najma i režijske troškove potroši skoro polovinu sredstava dobivenih za projekte financirane od Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Slovenskoga fonda za kulturu. Te prostorije su relativno male. U dvoranicu može stati jedva pedesetak ljudi i to je jedino mjesto na kojem se možemo, a ne okupljamo se često, družiti.
Ove retke pišem da dam na znanje i širem dijelu našega hrvatskoga korpusa u iseljeništvu kako nam nesloga često i najbolje namjere pokvari.
Završit ću s onom narodnom o jednom prutiću kojega može slomiti i nejaka dječja ručica i snopu kojega ni ruka najjačega slomiti ne može.
Izgleda da mi Hrvati u Sloveniji još uvijek više ličimo na prutić i da nas čeka još dug i trnovit put da postanemo snopić. Bojim se da do toga cilja, ako ostane ovako kako je sada, nećemo stići.