Dok bura huči i savija čempresove grane čekam sunce i zoru da mi svane…
OBLAK ISPRAŽNJEN KIŠOM
Sjedim na kamenu sama…
kao slomljena grana…
nadahnuće se budi
a duša se opet raduje i čudi…
Jesenja kiša
malo prirodu utiša
a kad sunce grane
pjeva svako stvorenje
pa čak i grakćuće vrane…
A kad izvor plete
čipku od pjene…
sjeti se naše pjesme
sjeti se mene…
Kada tuga dođe
nepozvana i sama
predajem je Bogu
jer samo to mogu…
Dok bura huči
i savija čempresove grane
čekam sunce i zoru
da mi svane…
Bijelo cvijeće, krš i kamen
uvijek je mom srcu
zadivljujući znamen…
Gledajući netaknutu ljepotu
krša i kamena
autentičnog Božjeg znamena
u vrisku radosti duše
sa vjetrom i suncem
sve se tjeskobe i rane ispuše…
Autorica: Angelina Barun